NAKON što su nam devet amatera i dva vrhunska profesionalca (golman i "desetka") razbili igru negdje oko 25. minute prvog poluvremena, rekao sam - bit će to na sreću.

Ovako sam očekivao da će Island igrati protiv nas, ali nisu. Već su tada bili vani. 

Skandinavci su neugodna ekipa, bili su test (možda još budemo igrali sa Švedskom) koji je pokazao što može ova generacija.

U onome što bi svaki profesor strategije na MBA školama nazvao "disruption game" (ili u ovom slučaju: ako ne možeš pobijediti protivnika, razbij mu postavku igre), Vikinzi su najbolji. Island, nacija amatera, jakog kolektivnog duha, složni kao 300 Spartanaca “razbijaju” velikog protivnika snagom volje i borbenošću, vidjeli smo to na Euru prije dvije godine. Jer talenta za samu igru ("joga bonito" rekli bi Brazilci), nemaju puno. 

Baš kao i svi Vikinzi, uključujući i Ruse.

To su noćas pokazali Danci.

Nogomet je, naime, izmišljen u Engleskoj, ali to je igra Mediterana, tog duha, tih obala i tih ljudi sa Sredozemlja, u kojoj su ponekad svojom upornošću i fizičkom spremom pobjeđivali Nijemci. Ali ne više. Vrijeme je za nas. 

Rekao sam bit će to na sreću. 

Cijelu večer svrbio me lijevi dlan koji me nikad nije iznevjerio. (Jednom sam tako greškom dobio novac na račun. Kompjuteri su pogriješili, ali ne i moj dlan.)

I zove me prijateljica, novinarka iz Crne Gore koja pakleno navija za Hrvatsku, i kaže: "Ne mogu gledati penale, plašim se, prenosi mi." Kažem joj da je sreća noćas na našoj strani. 

Nogomet je igra tehnike, brzine i snage. 

Dodat ću tome, nakon ovog večeras, i "resilience" hrvatskog tima. 

(Ne googlajte, nema dobrog prijevoda na hrvatski, vrijeme je da se englesko-hrvatski rječnik nakon noćašnje tekme obogati.)

 A to je "tvrdoća", "izdržljivost", “neuništivost”, ono japansko, samurajsko, "sedam puta dolje, osmi put gore". 

To vam je ono kada najbolja desetka Europe, nema tu više dvojbe, danas ne zabije iz penala pa onda kaže idem opet probati, i zabije gol. 

To vam je ono kad Subašić primi bezvezni gol, kad sam htio reći dajte malog Lovreta kojeg znam otkako je imao 10 godina kad je htio postati golman hrvatske repke, a taj isti Subašić obrani tri, to vam je Rebić "razarač" (upamtite, za dva tjedna bit će to jedan od najskupljih igrača Europe, njegova cijena noćas je otišla u nebo), to je Mandžukić, centarfor koji igra kako bi Mourinho zamišljao svakog svog napadača da igra u obrani jer je igra jednako dobro kao što igra napad. Sve je to bilo dobro. 

Spremajmo se za Rusiju. 

To će biti jako teška tekma. 

Protiv nas će biti i domaći teren, i Putin koji sve želi obilježiti trijumfom, on ima taj napoleonski kompleks visine, možda i suci, i FIFA (imati domaćina do kraja velika je stvar za biznis, sjetite se 1998.). Eto, neka nam sreća do kraja ovog turnira pjeva kao što je pjevala večeras. A onda ćemo i mi valjda u finalu zapjevati s domaćinima Rusima "Kaljinku" kao najbolji slavenski nogometni tim svih vremena.