U SUBOTU, u velškom Cardiffu, Juventus i Real odigrat će veliko finale Lige prvaka, a jedan od onih koji će s posebnom pozornošću pratiti dvoboj dvaju nogometnih divova je Robert Jarni.

 

Legendarni Vatreni i jedan od najboljih lijevih bočnih igrača svog vremena igrao je i za Kraljeve i za Staru damu. S Juventusom je osvojio naslov prvaka i Kup 1995., a s Realom Interkontinentalni kup 1999. 

 

Upravo je Jarni za Index najavio utakmicu, otkrio za koga navija u velškom finalu i približio nam kakav je osjećaj nositi dres Reala i Juventusa.

 

 

Bit će to utakmica bez izraženog favorita i uvjeren sam da će do kraja biti neizvjesno. Bespredmetno je spominjati o kakvim se momčadima radi i kakve klase igraju za Real i Juventus. Ipak, ako već moram prognozirati, mislim da je Juventus bliži konačnom trijumfu. Torinezi djeluju kompaktnije od Madriđana, posebno u defenzivi. U napadu opet imaju nekoliko fantastičnih igrača koji u svakom trenutku mogu zabiti. Allegri je momčad doveo do taktičkog savršenstva. U svakom trenutku imaju nekoliko opcija koje mogu koristiti, ovisno o događanjima na travnjaku i sposobni su u jednoj utakmici više puta mijenjati ritam igre i tako mrcvariti protivnika.

 

 

S druge strane, Real ima skup fantastičnih pojedinaca, individualno bih rekao čak i jaču ekipu od Juventusa. Također, Real je vrlo napredovao u fazi obrane. Ne primaju previše laganih golova, čini mi se da su se uozbiljili. Nikad njima nije bio problem napad. No patili su u igri prema natrag. Ponekad su gubili jer napad nije mogao zabiti onoliko koliko obrana može primiti. Danas je drugačije. Zatim, velika je stvar za Zidanea to što se u velikom stilu vratio Ronaldo. Dugo ga nije bilo, kao da se čuvao, a onda je u četvrtfinalu i polufinalu pokazao kakav je stroj za golove. Međutim, kao glavni adut koji može prevagnuti na stranu Reala izdvojio bih Isca. Taj me dečko oduševio. Za Modrića točno znate kako će odigrati. Za Kroosa isto. Ronaldo ista stvar. Za njih se možete pripremiti. Za Isca prave obrane nema jer je nevjerojatno nepredvidljiv igrač. Fascinira načinom kretanja, razbija protivničke linije, a vidjeli smo da i nerijetko zabija. Allegri će sigurno pripremiti momčad za Modrića i Ronalda, no nisam siguran da će znati što napraviti protiv Isca.

 

 

Mnogi tvrde da je Real u prednosti jer je čak 11 puta bio prvak i jer je momčad koja gotovo nikad ne gubi finala, za razliku od Juventusa. Ne bih se s tim složio jer jedno su brojke i tradicija, a sasvim nešto drugo je sadašnjost. Velike momčadi svake godine dovode nove igrače, potpuno se mijenja krvna slika momčadi. I to je neophodno. Capello je jednom sjajno rekao: 'Možeš biti u jednom klubu jako dugo, no samo ako ćeš u tom periodu promijeniti sedam do osam igrača. U suprotnom, ti moraš napustiti klub.' I to je točno. Juventus je iz finala prije dvije godine promijenio gotovo pola momčadi i glupo bi bilo tvrditi da su Torinezi u hendikepu zbog tradicije. Zaista mislim da će utakmica biti u egalu i da će nijanse odlučiti. Teško mi je kazati za koga navijam jer oba su mi kluba draga, no ipak volio bih da na kraju Real bude taj koji će slaviti. Ne mogu to racionalno objasniti, ali tako se osjećam.

 

 

Da se Marko Pjaca nije nesretno ozlijedio u Estoniji, u finalu bi imali čak četvoricu hrvatska igrača, što je nevjerojatan uspjeh za ovako malu zemlju. O Luki Modrići neću trošiti riječi. Zaista smatram da je o njemu sve rečeno i da se sve zna. Od Matea Kovačića očekujem totalnu eksploziju kroz godinu-dvije. Ne igra puno, no prilike koje dobije fantastično koristi. Kovačić je budućnost i Reala i hrvatskog nogometa. Ipak, najviše bih pohvalio Mandžukića. Priznajem da me iznenadio. Nevjerojatno se dobro prilagodio taktičkim zamislima Allegrija. U fazi obrane je sjajan, a u napadu nije izgubio nos za gol i Allegri je od njega stvorio savršeno taktičko oružje koje bi moglo odlučiti finale.

 

 

Za kraj, volio bih približiti čitateljima Indexa kako je biti članom institucija kakve su Juventus i Real. U Juve sam došao 1994. i ostao sam zatečen. Riječ je o jednom od najorganiziranijih klubova na svijetu. U Juventusu ne radi puno ljudi, nije to ne znam kakva mašinerija, ali tih 15 do 20 ljudi toliko savršeno obavlja svoj posao da se igrači jedino moraju koncentrirati na treninge i utakmice. U Juventusu sam odmah osvojio dvostruku krunu. Igrao sam odlično, snašao sam se jako dobro, no zbog problema pravila tri stranca morao sam otići već sljedeće sezone. U prednosti su bili Sousa, Kohler i Deschamps. Mogao sam ostati i čekati da se neko ozlijedi, no bio sam u naponu snage i želio sam igrati. Otišao sam u Betis i pokazalo se da nisam pogriješio.

 

Nakon četiri godine želio sam promjenu i već sam sve dogovorio s Coventryjem, ali neposredno prije nego što ću potpisati, javio se Real i tu ponudu nisam mogao odbiti. U Realu mi je bilo sjajno, super sam se u igri slagao s Robertom Carlosom koji je igrao iza mene, osvojio sam Interkontinentalni kup, a problem zbog kojeg sam morao otići zvao se John Toshack. Imao je posve drugačiju viziju. Doveo je pola momčadi, što je značilo da na mnoge igrače nije računao. Premda sam imao još godinu dana ugovora, shvatio sam da Velšanin ne računa na mene i odlučio sam otići u Las Palmas. Sa mnom su klub napustili Šuker i Mijatović.