ZORAN PRIMORAC (54) imao je fantastičnu stolnotenisku karijeru. Rođeni Zadranin nastupao je na čak sedam Olimpijskih igara - prvi put u Seoulu 1988., posljednji u Londonu 2012. godine - a najveći uspjeh mu je srebro u parovima s Ilijom Lupuleskuom '88.

Iako su u nastavku nevjerojatno duge karijere izostala nova olimpijska odličja, Primorac je ukupno osvojio 21 veliku medalju. Ističu se dva svjetska srebra u parovima i jedno momčadsko te pojedinačna bronca iz 1993., kao i europsko zlato u muškim i mješovitim parovima.

Primorac je u devedesetima bio krema svjetskog stolnog tenisa, dok je danas kao predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza dao veliki intervju za Index. U njemu je govorio o predsjedničkom mandatu, stolnom tenisu u Jugoslaviji i Hrvatskoj, čudesnom kineskom sustavu koji desetljećima neumorno stvara prvake, pa i o legendarnom Jan-Oveu Waldneru, Šveđaninu kojega smatra najboljim u povijesti.

Prepričao je bizarnu situaciju s visokim potpeticama s otvaranja Igara u Seoulu, prisjetio se jedne od najtežih situacija u životu uoči OI-ja 1996., otkrio zašto mu je supruga prijetila razvodom, odgovorio što mu znači pojavljivanje njegova imena u kultnoj humorističnoj seriji, kako sada gleda na sukob s Antunom Vrdoljakom te je iznio stav o uvođenju esporta na Olimpijske igre.

Dugo smo dogovarali ovaj intervju jer ste bili na poslovnim putovanjima. Gdje ste bili, što ste radili i imaju li putovanja veze s Vašom ulogom predsjednika Hrvatskog stolnoteniskog saveza?

U Južnoj Koreji sam bio kao predsjednik HSTS-a i vođa naših ekipa koje su na Svjetskom prvenstvu napravile odlične rezultate. Dečki su se plasirali na Olimpijske igre u Parizu, a cure su kao rezerve, koje su naknadno dobile pozivnicu organizatora, iskoristile priliku, ušle među 16 najboljih te na svjetskoj rang-listi skočile s 41. na 21. mjesto, što je velik uspjeh.

Svi su rekli da su cure možda i najveće iznenađenje Svjetskog prvenstva. Ujedno su možda izvele najveće iznenađenje turnira jer su pobijedile Francuskinje, koje su osvojile medalju. Sve su bile odlične: Hana Arapović odigrala je vrhunski turnir i bila naša najbolja igračica, Lea Rakovac se vratila u reprezentaciju i odmah pokazala da se na nju može računati, a Mateja Jeger je dobila dva važna meča.

Dečki su ušli među 16 najboljih, a na svjetskoj rang-listi su 12., što je također top rezultat, i time su izborili vizu za Pariz. Kad su se plasirali na ekipni dio Igara, dobili smo i dva pojedinačna mjesta. Na taj smo način ispunili maksimalnu kvotu što se tiče muškog stolnog tenisa. 

Preostaje nam još borba za ženske pojedinačne kvote, a veliku šansu za dolazak do olimpijske vize imaju Ivana Malobabić te Hana Arapović.

U studenom 2022. postali ste predsjednik HSTS-a. Naslijedili ste Zlatka Pospiša, koji je 12 godina bio na čelu Saveza. U kakvom ste stanju zatekli hrvatski stolni tenis i što ste napravili u godinu i pol mandata?

Savez je po pitanju financija bio u dobrom stanju. Organizirali smo nekoliko turnira te imali podršku Hrvatskog olimpijskog odbora i sponzora. No, bilo je dosta bitaka, borbi i ratova koje sam naslijedio u Savezu.

Dosta sam vremena proveo smirujući tenzije i nesuglasice, pa se tek sada mogu baviti razvojnim programima Saveza. Sada se možemo fokusirati na rad s mladima i programe, a to je ono što sam obećao raditi.

O kakvim bitkama govorite?

Bilo je nesuglasica između klubova, trenera i pojedinaca. Odnosi su bili narušeni, a jedan od mojih zadataka bio je popraviti ih kako bismo svi puhali u isti rog. Premali smo sport da bismo se svađali i bili razdvojeni. Preuzeo sam ulogu predsjednika kako bih svojim imenom i iskustvom pomogao Savezu da krene naprijed.

Naravno, u nekim se stvarima nećemo svi slagati. Svatko tko misli da ova garnitura ljudi loše radi može to potvrditi na izborima i Skupština će dati povjerenje nekome drugome. No, budući da smo mi dobili povjerenje, neka nam sada daju da radimo i pokušamo dati maksimum kako bismo unaprijedili stolni tenis. Došao sam u Savez kako bih vratio dug sportu koji mi je toliko toga dao.

Zvuči kao floskula, ali to je istina. Volonter sam u Savezu, dajem svoje vrijeme i iskustvo kako bismo podigli kvalitetu rada. Stolni tenis je sport s velikom tradicijom u Hrvatskoj i s puno medalja i rezultata, ali moramo se i dalje boriti s drugim sportovima i tražiti mjesto pod suncem, a to nije lako. Moramo biti ujedinjeni jer smo tako jači i možemo ostvariti svoje ciljeve.

Počeli ste stolni tenis igrati u 70-ima. Kakav je ovaj sport bio u vrijeme Jugoslavije, a kakav je otkako je Hrvatska samostalna zemlja?

Tada je bila potpuno drugačija struktura sporta. Danas institucije poput Ministarstva turizma i sporta i Hrvatskog olimpijskog odbora prate i ulažu u sport te pomažu u sufinanciranju programa i rada mladih, a to nije bilo tako dobro razrađeno u bivšoj Jugoslaviji. 

Jugoslavija je bila veća zemlja s više sportova i većom konkurencijom. U Hrvatskoj je nogomet prvi, a svi drugi se bore za ostatak kolača. Otkako je Hrvatske, nacionalni identitet je puno jači i sportaši su uključeniji u promociju zemlje, naši se rezultati emotivnije doživljavaju. Rekao bih da se u Hrvatskoj sve doživljava emotivnije nego prije.

Konkretno ste stolni tenis počeli igrati 1977. godine...

Da, imao sam 7-8 godina kada sam počeo igrati u Zadru kod pokojnog barba Tome Amižića, koji je radio u Bagatu s mojim ocem. Počeo sam trenirati u vojarni, da bi potom u Zadru bila izgrađena dvorana isključivo za stolni tenis. Bio je to ključan trenutak moje generacije jer smo imali dvoranu u kojoj smo trenirali koliko smo htjeli, odnosno nismo morali tražiti dozvolu u vojarni.

Barba Toma me naučio prvim stolnoteniskim koracima, a kasnije me preuzeo njegov sin Mario Amižić, koji me naučio trenirati. Mario je kasnije postao jedan od najboljih trenera na svijetu. Bila je to dobitna kombinacija.

Vi ste preko očeva poznanstva krenuli u vojarni, no kako danas djeca ulaze u stolni tenis?

Gledajući demografiju, sve nas je manje, a sportova sve više. Nogomet, rukomet, tenis i košarka su sportovi kojima možeš financijski riješiti egzistenciju. Teško nam je boriti se s njima, oni uglavnom uzimaju djecu s najboljim motoričkim sposobnostima.

Smatram da je prekasno djeci predstaviti stolni tenis u drugom ili trećem razredu osnovne škole. Moja vizija je doći do vrtićke djece kako bismo ih pokušali "zaraziti" stolnim tenisom. Po sebi znam da je ljubav djeteta prema reketu i loptici neraskidiva.

Najbitnije je prvi pristupiti djeci. Imali smo dobre programe po školama i u gradu. Predstavili smo stolni tenis i djeca su bila oduševljena. Međutim, problem je bio što djeca kažu da im je super, ali istovremeno treniraju još par sportova. Teško ih je prebaciti samo na stolni tenis ma koliko talentirani bili.

Potrebno je raditi i s roditeljima, oni podnose najveći teret. I sam sam roditelj te znam da je jako naporno voziti djecu na treninge. Roditelji su najbitniji faktor u razvoju sportaša. Meni su bili puna podrška, pa me otac sa sendvičem i jogurtom dočekivao poslije škole i vozio na trening.

Kažete kako je teško privući djecu, dok istovremeno brojna kućanstva u garaži imaju stol za stolni tenis i svi misle da ga znaju igrati. Je li ovaj sport baš tako jednostavan?

Stolni tenis je jako kompliciran. Primjerice, počeo sam igrati golf misleći da je riječ o najjednostavnijem sportu. Jer ono, lopta stoji, ne bježi, dok u stolnom tenisu nikad nije na mjestu, stalno se krećeš, ovisiš o protivniku i moraš imati idealan tajming i poziciju. U golfu samo moraš udariti lopticu, a pokazalo se da je jedan od najkompliciranijih sportova.

Zamislite kako je tek u stolnom tenisu u kojem loptica ide 200 kilometara na sat te imate protivnika koji je može usmjeriti kamo želi. Stolni tenis je jako težak. Ljudi kažu da ga znaju igrati u podrumu ili vrtu, ali to je daleko od vrhunskog sporta, koji se igra s drugačijim reketima i u njemu je znatno više rotacije loptice.

Tko se nije upoznao s vrhunskim stolnim tenisom, ne zna koliko je tehnički zahtjevan. Malena greškica u procjeni automatski je izgubljen poen. Potrebno je konstantno poništavati suparničku rotaciju. Teško je shvatiti koliko je kompliciran sport jer se savršenstvo postiže treniranjem i automatizacijom pokreta.

Tijekom života ste više puta bili u Kini i razgovarali, igrali i trenirali s njihovim stolnotenisačima različitih generacija. Možete li opisati njihovu zaluđenost stolnim tenisom, koja je krenula sredinom prošlog stoljeća?

Stolni tenis je izmišljen u Engleskoj, a Kinezi su ga zavoljeli. Imaju dugu tradiciju, prihvatili su ga i sada je njihov nacionalni sport i dio njihove opće kulture. Stolni tenis je i u teškim trenucima za Kinu, kada je bila zatvorena, bio jedan od putova kojim su Kinezi mogli otići u druge zemlje i ostvariti egzistenciju.

U Kini su motorički najkvalitetnija djeca. Imaju sistem i znanje koje se prenosi s generacije na generaciju. Svi igrači, bivši svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, najprije postaju treneri, a zatim idu u sportsku politiku. Kod nas često sportaši odmah idu na rukovodeće pozicije u savezima.

U Kini moraš proći fazu treniranja jer time osiguravaju da se nit prelaska znanja održi. U Europi nerijetko puca lanac znanja koji vrhunski stolnotenisači imaju. Kinezi su jako pametni, ali imaju i puno novca te su stalno prisutni u medijima. Oni su ondje velike zvijezde.

Primjerice, u Zagreb dolazi rijeka kineskih navijača kako bi vidjeli svoje igrače uživo. Neki fanovi čak bukiraju avionske karte kada saznaju kojim avionima putuju stolnotenisači kako bi letjeli s njima. Njihova razina popularnosti u Kini je nevjerojatna, ja to nisam mogao vjerovati.

I ja sam bio popularan u svojim najboljim danima u Hrvatskoj i Europi, ali ovo što se događa u Kini je neusporedivo, oni su poput Luke Modrića u Hrvatskoj. Ne mogu mirno hodati po Kini jer ih ljudi "napadaju" na ulici.

Poznato je da Kinezi ništa ne prepuštaju slučaju, pa su tako dolazili detaljno proučavati rivale koji su im radili probleme. Kopirali su Antuna Tovu Stipančića i Dragutina Šurbeka, posebice u igri parova, a kasnije su pomno bilježili kako igra Tamara Boroš. Jesu li i Vas, s obzirom na to da ste često pobjeđivali njihove zvijezde?

Kinezi su imali takav luksuz da su imali kopije svih suparnika. Kada smo Jan-Ove Waldner, Vladimir Samsonov i ja bili u zenitu i kada su nas se najviše bojali jer smo ih pobjeđivali u 90-ima, imali su igrače koji su nas kopirali kako bi mogli igrati s nama.

Kineske pripreme za velika natjecanja nisu normalne, zatvaraju se po tri mjeseca u kampove i u njima bruse formu. U Europi tako ne možemo raditi zbog klupskih obaveza. Kineze je puno lakše pobijediti na manjem turniru nego na, primjerice, Olimpijskim igrama, kamo dolaze u top formi.

Velik je pritisak na kineskim stolnotenisačima jer cijela organizacija od stotinjak ljudi ovisi o rezultatima na najvećim natjecanjima. Zamislite kakvu odgovornost imaju ako izgube... A mi Europljani izgubimo, pustimo suzu, zagrlimo žene i cure, savezi su tužni, ali nam je bitno da smo dali svoj maksimum. Njima je teže i zato ih cijenim.

Na Vašim prvim Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. osvojili ste srebro u parovima s Ilijom Lupuleskuom. Tada ste imali 19 godina, jeste li bili impresionirani time što se natječete na Igrama?

Mana je bila što nisam imao iskustva, ali bilo je dobro što nisam shvaćao koliko su Olimpijske igre velik turnir. Bile su mi nešto novo, nisam osjećao pritisak i shvatio sam to natjecanje kao bilo koje drugo, zato sam bio dobar.

Značaj svakih idućih Igara mi je ulazio u glavu i time se povećavao pritisak. Svima bih preporučio da Igre shvate kao običan turnir. Pobjeđuju mentalno najspremniji jer smo fizički i tehnički svi podjednako spremni.

Kao što je Janica Kostelić govorila: "Kaj, spustiš se dolje, odradiš prvi i drugi lauf i pokušaš biti najbrži." Potrebno je pojednostaviti stvari, to rade najveći šampioni.

Je li onda opuštenost razlog zbog kojeg ste tada osvojili jedinu olimpijsku medalju, iako ste kasnije sudjelovali u još šest Igara?

Jednim dijelom jest. Kasnije su došle Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine, kada je Hrvatska prvi put samostalno nastupila, zbog čega je pritisak bio ogroman. I tada sam dobro igrao, bio sam blizu medalje. Imao sam praktički dobiven meč protiv Korejca Kima, a za odličje bih igrao s Kinezom od kojeg dotad nikad nisam bio izgubio. Medalja je bila tu, blizu, ali možda su me pojele emocije. 

Na otvaranju Olimpijskih igara u Seoulu doživjeli ste bizarnu situaciju. Dobili ste cipele previsokih peta, pa ste bili u bolovima uoči nastupa. Što se dogodilo?

Smiješna priča. Hvala Bogu, danas svatko ima svoje cipele ili tenisice, no tada smo dobili razna odijela koja smo skraćivali neposredno prije otvaranja. Dobili smo tako i cipele s nevjerojatno visokim petama. Nama muškima je to bilo kao da hodamo na prstima, a otvaranje je trajalo satima.

Kad sam došao u sobu, plakao sam od bolova. Nisam mogao hodati, masirao sam noge u toploj i hladnoj vodi, ali mi nitko nije mogao dotaknuti listove koliko su me boljeli. Srećom, nisam igrao idući dan. Da jesam, ne bih imao šanse. Možda smo takve cipele dobili da ljepše izgledamo, haha.

Vi, Belgijac Jean-Michel Saive i Šveđanin Jorgen Persson jedini ste stolnotenisači s nastupima na sedam Olimpijskih igara (Seoul 1988., Barcelona 1992., Atlanta 1996., Sydney 2000., Atena 2004., Peking 2008., London 2012.). Što Vam je bio motiv u svakom novom olimpijskom ciklusu?

Nisam zbrajao Olimpijske igre niti sam jurio rekorde. Vukla me ljubav prema sportu, a Olimpijske igre su išle uz to. Motivacije mi nikad nije nedostajalo, volio sam trenirati i natjecati se. Stolni tenis me zarazio kao sedmogodišnjaka, oduvijek sam imao velike ciljeve.

Bio sam sretan i, naravno, dobar. Sve je to bilo spontano, nije mi cilj bio obarati rekorde. Sve što radiš s ljubavlju nije teško. Danas me kao predsjednika Saveza vuče želja da podignem sport na višu razinu.

Kako ste se psihički, a kako fizički osjećali na prvim Igrama u Seoulu 1988., a kako 2012. u Londonu?

Velika je razlika. Na početku sam imao toliko energije da sam se morao prije ispucati kako bih na meč došao smiren. Kako je vrijeme prolazilo, tako su padali izdržljivost i snaga. Godine 1994. prebolio sam mononukleozu koja mi je nepovratno uzela puno energije. Nisam imao pojma o kakvoj je bolesti riječ, ali kasnije više nikada nisam ponovno imao tu nepresušnu energiju.

Bio sam dobar, ali ne toliko dobar i u Pekingu 2008., gdje sam pojedinačno napravio najbolji olimpijski rezultat, ali sam u četvrtfinalu izgubio od Perssona. Postajao sam pametniji i iskusniji, nisam toliko igrao na snagu i lakše sam dobivao poene, ali je nebo i zemlja u razlici između prvih i zadnjih Igara.

Pričali ste kako Vam nakon 1991. godine na nekim turnirima nisu dopustili da igrate jer Hrvatska još nije bila priznata, na što su drugi stolnotenisači micali svoje zastave da biste svi bili jednaki. Je li to točno?

Bilo je to nakon Mediteranskih igara u lipnju 1991., kada smo svi mi hrvatski sportaši zadnji put nastupili za Jugoslaviju. Hrvatska nije bila priznata, za Jugoslaviju više nisam htio igrati, a pod Hrvatskom još nisam mogao. U tom se trenutku održavao veliki turnir u Njemačkoj, čije smo organizatore zamolili da nastupim.

Nijemci su bili jako pošteni i dozvolili su mi igrati. Svi igrači su maknuli svoja nacionalna obilježja kako bih mogao igrati jer smo tako svi bili neutralni. Kasnije se su nam neslužbeno dopustili hrvatska obilježja, a prvu službenu medalju za Hrvatsku na velikom natjecanju osvojio sam na turniru Top 12 u Beču, gdje sam bio treći. 

Zatim su došle i dvije medalje na Europskom prvenstvu u Stuttgartu koncem travnja 1992. godine.

Razgovarao sam s nogometašima koji su se početkom 90-ih, u vrijeme Domovinskog rata, bojali za svoje karijere. Jeste li i Vi strahovali što će biti s Vama?

Bio sam u velikim problemima. Bio sam u zenitu karijere, a nisam mogao igrati. Razmišljao sam o tome kako je tek ljudima u rovovima. Onda bih si rekao: "Zorane, ti možeš izgubiti karijeru, a oni život. Stani na zemlju i smiri se." Bio je to važan period za Hrvatsku, svi smo davali svoj obol u priznavanju zemlje.

Pokušavao sam održati formu, trenirao sam po Europi kako bih mogao, čim Hrvatska bude priznata, početi osvajati medalje. Bio sam uplašen za karijeru, nisam znao u kojem će smjeru situacija ići. Iskreno, Hrvatskoj sam najviše mogao doprinijeti kroz stolni tenis, mi sportaši promovirali smo je kada nitko nije mogao. 

Sportaši su dali velik obol u priznavanju Hrvatske. Hvala Bogu, sve je ispalo dobro, makar je postojao period u kojem nisam mogao igrati. Cijela država je tada stala uz nas, posvuda su nas objeručke prihvaćali kako bismo mogli trenirati.

Ako na stranu stavimo brojne medalje u paru na velikim natjecanjima, jer single je ipak ono pravo, najbliže ste bili 1993., kad ste broncu podijelili s legendarnim Jan-Oveom Waldnerom. Je li na tom Svjetskom prvenstvu postojala šansa da dođete do sjajnije medalje ili je u toj konkurenciji bronca bila maksimum?

Uh, moglo se puno više. Bilo je to u Göteborgu, ne znam jesam li ikad doživio toliko navijanja i emocija. Dvorana je bila puna Hrvata iz cijele Skandinavije, svi smo bili napaljeni. Nikada neću zaboraviti četvrtfinale protiv Kineza Wanga Yongganga, kada su u dvorani bile i naše zastave, pa sam imao osjećaj kao da igram u Hrvatskoj.

U polufinalu sam imao dobiven meč protiv Jean-Philippea Gatiena, no i on je bio velik šampion, kasnije i svjetski prvak. Na tom Svjetskom prvenstvu je u finalu igrao protiv Saivea, od kojega nikad nisam bio izgubio, što znači da sam imao šansu postati svjetski prvak. Ali, kako se kaže, nije bilo suđeno, Gatien je bio mačka s devet života, nikad se nije predavao.

Nedavno smo u rubrici Retrosportiva pisali o Waldneru. Kako objašnjavate da je taj švedski stolnotenisač tijekom više od 15 godina jedini bio konstanta u borbi Kine i ostatka svijeta?

On je genij, mali Mozart, po meni najbolji igrač svih vremena. Bez obzira na to što nekoliko Kineza ima više titula od Waldnera, on je bio poseban i istovremeno jednostavan. Bio je velik kockar - kako u privatnom tako i u sportskom životu. Znao je da protiv kineskih stolnotenisača mora biti nepredvidiv jer su ga do kraja izanalizirali.

Radio je nevjerojatne stvari kako bi zbunio Kineze. U tome je bila njegova veličina. Puno sam naučio od njega. Najviše su mi pomogli razgovori uz nekoliko pića. Tada bi se otvorio i podijelio par priča. Nije patio u porazima, već je krenuo dalje.

Nakon naših mečeva rekao bi mi što sam dobro odigrao, a što loše. Dok sam ja stolni tenis shvaćao kao pitanje života i smrti, njemu je bio poput igre. Uoči mečeva gledao sam ga kao neprijatelja, no Šveđani su mi pokazali da je u pitanju samo sport. Imali su totalno drugačiji pristup od nas. Shvatiš li da je sport zabava, puno ti je lakše.

Kažete kako ste od Waldnera učili u opuštenim razgovorima. Kakvi su inače stolnotenisači?

Stolnotenisači su inteligentni ljudi, moraju puno razmišljati, mozak im radi i zbog toga dugo ostaju vitalni. Riječ je o strateški orijentiranim ljudima. Problem je u tome što je stolni tenis jako zahtjevan upravo zbog Kineza koji su jako podigli razinu, pa, da bi ih pratio, moraš puno trenirati.

Stolnotenisači se nemaju vremena obrazovati tijekom karijere. Intelektualni kapaciteti stoga često ne dođu do izražaja u postsportskoj karijeri. Nemamo stipendije kao u SAD-u, gdje se igrači istovremeno obrazuju i pripremaju za Olimpijske igre. Sada je puno lakše nego u moje vrijeme jer, među ostalim, studiji izlaze u susret ako si sportaš prve kategorije.

Olimpijske igre 1996. u Atlanti pamtite po lošim stvarima. Rasplakali ste se uoči Igara, bili ste u sukobu s Hrvatskim stolnoteniskim savezom?

Ružna priča o sukobu sa Savezom. Ne bih o tome. Nisu mi bile osigurane pripreme za Olimpijske igre, nisam imao podršku Saveza, bilo je sukoba... Nisam maksimalno spreman došao na Igre, pa mi je bilo teško.

Svi znamo koliko Igre znače sportašima, a ja sam '96. bio u najboljim godinama, dok sam godinu kasnije igrao svoj najbolji stolni tenis. Što je, tu je, život je pun uspona i padova, pamtim samo lijepe dane. Kako se kaže: oprosti, ali nikad ne zaboravi.

Je li to bio najteži trenutak u Vašoj karijeri?

Bio je to jedan od najtežih trenutaka, osjećao sam se usamljeno. Hrvatski olimpijski odbor mi je bio velika podrška, stao je iza mene, ali Savez nije. Uložio sam puno toga, četiri sam se godine spremao za Olimpijske igre. Bilo mi je tada jako teško, ali mi sportaši smo navikli na takve situacije, iz njih izlazimo jači. Nakon '96. sam odigrao možda i dvije najbolje pojedinačne sezone.

U prošlosti ste govorili o japanskom investitoru, koji Vas je pozvao u svoju stolnotenisku ligu dok ste bili član belgijskog Charleroija. Možete li ispričati tu priču?

Bio je to japanski zaljubljenik u stolni tenis, vlasnik tvrtke Kenshoen za proizvodnju kimona. Imućan čovjek koji je proizvodio kimona koja su mogla dosegnuti i cijenu od milijun dolara ako su, recimo, bila prošarana zlatnim nitima. 

Želja mu je bila da stolni tenis u Japanu po popularnosti konkurira nogometu i bejzbolu, no to je nemoguća misija. Uložio je puno novca dok sam bio treći-četvrti na svijetu. Pozvao je najbolje igrače da se pridruže njegovoj ligi, u kojoj je svatko igrao za sebe. I to je početkom 2000-tih trajalo pet-šest godina.

Igrali su svi najbolji svjetski igrači, bilo mi je to super iskustvo i u igri je bio velik novac. Godišnje sam u Japanu provodio 120 dana, detaljno sam upoznao zemlju i stekao puno prijatelja. Bio je to jedan od ljepših perioda mojeg života.

Istina, isprva sam se premišljao hoću li potpisati i ući u tu ligu jer sam želio biti olimpijski i svjetski prvak. To je luda priča. Moja ambicija je bila enormna, možda sam u dijelovima karijere bio i previše motiviran. Odlaskom u Japan jednim dijelom morao sam priznati da neću moći tempirati formu kao prije. Prihvatio sam kompromis.

Posvađao sam se i sa suprugom, rekla je: "Cijenim što si osvojio toliko medalja, ali moraš razmišljati o egzistenciji, sebi i svojoj djeci." Borio sam se sa samim sobom i supruga je pomogla u donošenju prave odluke. Da to nisam napravio, sad bih lupao glavom o zid.

Da, čak mi je i prijetila da ćemo se rastati ako ne potpišem taj ugovor, haha. Bio sam zaluđen sportom iako više nisam bio u zenitu karijere. Rekla je: "Nemoj biti glup, od medalja se ne živi." Zaprijetila je, rekla je da ćemo razgovarati u četiri oka ako ne potpišem. No, nije me puno trebala nagovarati. Zahvalan sam joj.  

Nosili ste hrvatsku zastavu na Igrama u Sydneyju 2000. godine. Kako ste se osjećali u tom trenutku?

Kažu ljudi da su najveći uspjesi osvojiti medalju i nositi zastavu na Igrama. U Sydneyju je bilo puno Hrvata, a time i puno emocija. Dan prije otvaranja imali smo probu, na kojoj je već bilo puno naših navijača. Nemoguće je bilo dobiti ulaznicu za otvaranje, stadion je bio pun. Emocije su išle do plafona, predivno je bilo predvoditi svoju delegaciju, bila je čast nositi zastavu. 

Karijera Vam je trajala do 47. godine. Je li Vas bilo strah prestati igrati?

Govorio sam kako volim stolni tenis, a bio sam svjestan da više nisam pravi. Nerealno je bilo očekivati da ću 2012. ostvariti dobar rezultat na Olimpijskim igrama u Londonu, baš kao i na Igrama 2016., na koje sam se pokušao plasirati.

Sada, kada sam prestao igrati, kažem samome sebi da je možda bilo pametnije ranije se okrenuti drugim stvarima jer život ne prestaje krajem sportske karijere. Međutim, nije mi žao, uživao sam. Svaki sportaš na kraju karijere mora razmisliti što će poslije. 

Edukacija je jako bitna tijekom sportske karijere. Uspio sam završiti fakultet te nakon toga i Executive Master iz sportskog menadžmenta koji je osnovao Međunarodni olimpijski odbor. Održavao sam radionice za stolnotenisače i meni je to dosta pomoglo. Međunarodni olimpijski odbor je prepoznao da je tranzicija u postsportski život jako bitna, pa tako danas postoje razne radionice.

Vaše se ime pojavilo u epizodi kultne humoristične serije The Office, u kojoj ste predstavljeni kao jedan od heroja lika Dwighta Schrutea, koji je volio igrati stolni tenis. Vaše su prezime tad krivo izgovorili kao "Primorač". Time ste nadišli sport i ušli u popularnu kulturu.

Još su me prvoga spomenuli, pa sam zafrkavao Waldnera da su me spomenuli ispred njega, a on nam uvijek govori da moramo reći kako je on najveći svih vremena. Lijepa priča, iako nisam veliki fan Officea. 

Inače, trebao sam glumiti u filmu Balls of Fury o stolnom tenisu s Christopherom Walkenom. U to sam vrijeme bio u Japanu te sam trebao letjeti za Los Angeles na snimanje. Već sam bio dao konfekcijski broj dresa, trebao sam glumiti samoga sebe, ali me gazda nije pustio.

Naravno da mi godi što me ljudi prepoznaju. Recimo, diljem svijeta mi spominju Luku Modrića. Nevjerojatno je što su nogometaši napravili za promociju Hrvatske. Mislim da i u nekom afričkom plemenu ljudi znaju za Modrića. Mnogi čak ni ne znaju za Hrvatsku, ali znaju za Modrića.

Godine 2013. bili ste u sukobu s počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Antunom Vrdoljakom. Kao Klub olimpijaca tražili ste objašnjenje zašto se novac ulagao u Sportsku televiziju za koju ste tad rekli da je "rupa bez dna" jer je gubila novac. Vrdoljak Vas je tada uvrijedio, rekao je da ste "bili na sedam olimpijada, a osvojili ste pola brončane medalje". Što se događalo u tom slučaju?

Mi smo samo kao Klub olimpijaca postavili neka pitanja. To se bez razloga ispolitiziralo. Sportska televizija živi i danas. Vrdoljak je iz ne znam kojeg razloga to izjavio, ali to više govori o njemu. Naravno, zapeklo me to što je rekao jer smo svi mi sportaši u 90-ima bili osnivači svega vezanoga uz sport u Hrvatskoj. Branitelji su bili na fronti, a mi smo za Hrvatsku radili u sportu.

Što te ne ubije, to te ojača. Htio sam ostati dostojanstven u toj priči. Na početku me peklo i nije mi bilo svejedno, a sada se toga ne bih ni sjetio da niste spomenuli. Vrdoljak je to brzopleto izgovorio, nije mu to trebalo, ali svi stojimo iza svojih riječi i snosimo posljedice.

Ispričali ste da Vam je Antun Vrdoljak pomogao 1996. da odete na Olimpijske igre tako što je spriječio potencijalnu suspenziju.

Vrdoljak je '96. bio OK i pomogao mi je u sukobu sa stolnoteniskim Savezom. Nisam s njim imao nikakvih problema, dapače. Ali, kažem, sve je to prošlost, sve je to bilo u opisu radnog mjesta.

Po svojim načelima i uvjerenjima trudim se biti dobar čovjek i pomagati Savezu. Moja sportsko-administrativna karijera ide svojim tijekom. Želim pomoći sportašima. Koliko ću uspjeti u tome, ne znam, ali moje namjere su časne.

U Rusiji ste bili igrač, trener i menadžer. Možete li reći više o tome?

Prvo sam 2008. godine bio igrač Jekaterinburga, koji je na granici Europe i Azije, a onda sam postao trener i sportski menadžer. Trajalo je to do invazije Rusije na Ukrajinu, nakon čega više nisam dio te priče.

Bilo nam je ondje dobro, nastupalo je dosta hrvatskih igrača. Gazprom nam je bio glavni konkurent, s njim smo se borili iako je imao nekoliko puta veći budžet. Dobra sportska priča koja je završila kako je završila.

Ruska agresija na Ukrajinu bila je razlog zbog kojeg ste otišli?

Nije mi to više bilo prihvatljivo. Žao mi je zato što imam puno prijatelja u Rusiji, a klub je bio korektan prema meni. No, nisam zbog svega više mogao biti dio te priče, to mi nije bilo prihvatljivo.

S obzirom na to da ste superiskusni olimpijac, što mislite o uvođenju esporta na Olimpijske igre?

Razgovarao sam s čovjekom koji je stvorio Eleven, stolnotenisku inačicu esporta. Nisam protiv esporta koji je kinetički, što znači da imaš VR naočale, živiš u 3D svijetu, ali se motorički krećeš. On ima svoje tržište i oni su majstori svoje klase. Podržao bih tu priču. Esport ne bih povezivao s Igrama ako ne podrazumijeva fizički rad.

No, moramo držati korak s mladim generacijama jer im puno sportova nije zanimljivo. Olimpijski pokret sluša glas mladih jer što će nam sport ako nemamo ljude koji će se njime baviti? Ne smijemo biti robovi tradicije, iako ću uvijek biti simpatizer tradicionalnih sportova.

U Hrvatskoj će sredinom travnja biti parlamentarni izbori. Sport ponovno gotovo da i nije tema. Što mislite o tome?

Sportaši su dobre udavače uoči izbora jer imaju imidž, pa ih stranka angažira za promidžbu. Da, sport je rijetko tema tijekom izbora. No, država trenutno dobro tretira sport, Hrvatski olimpijski odbor ima dobre dotacije od Ministarstva turizma i sporta preko Zakona o igrama na sreću.

Novca relativno ima, ali za rezultate su potrebni treneri i djeca. Potrebno je ulagati puno novca u infrastrukturu, obrazovanje i privlačenje mladih. Kada se sportske strategije usuglase s vladajućima, onda se može napredovati. Sport je toliko toga dao promociji Hrvatske da je obaveza brinuti se o njemu. Uostalom, sport je djelatnost od posebnog interesa za Hrvatsku.

Nama sportašima je također bitno izboriti se za sebe. Beba neće dobiti mlijeko ako ne plače, tako se i mi moramo boriti za svoj komad kruha. Sportaši koji trenutno osvajaju medalje odrađuju svoj dio, ali mi se i za administrativnim stolom moramo izboriti za što više novca.

Što više novca imate, više se može uložiti u razvoj, programe i vrhunski sport. Pritom se ne smije zaboraviti na rekreaciju kao jako bitan dio zdravlja nacije. Sve je povezano, sport ima višestruku korist za društvo. 

Hrvati imaju problema s pretilošću i mnogi za našu naciju kažu da sport ne prati redovito, već samo voli uspjeh. Jesu li Hrvati po Vama sportska nacija?

Mnogi kažu da, ali mnogi kažu i ne. Dobar ispit za HSTS bit će Europsko ekipno prvenstvo u Zadru 2025., što je jedan od najvažnijih događaja za promociju našeg sporta. Očekujemo da će naše cure i dečki napraviti dobre rezultate, ali teško je očekivati plasman u finale. Potrebno je, stoga, napuniti dvoranu i kada finale budu igrale, recimo, Francuska i Njemačka.

Moramo gajiti sportsku kulturu među građanima. Mi jesmo sportska nacija, volimo sport, ali možda ga doživljavamo preemotivno, pa kada sportaši izgube, lako gubimo interes.