U SUBOTU, nešto prije ponoći, saznat ćemo tko će biti novi prvak Europe. Hoće li to šesti put postati Liverpool ili će prvi put u povijesti uhati pehar podići Tottenham.

O Liverpoolu se više-manje sve zna. Slavni klub s Anfielda jedan je od simbola nogometne igre. Redsi su daleko najtrofejniji otočki klub u europskim okvirima i drugi su klub po broju naslova prvaka Engleske. Odmah iza Uniteda. Prati ih vjerna navijačka armija po cijelom svijetu, a i u Hrvatskoj je broj fanova ogroman. Liverpoolova prošlost je slavna, a za mitski status kluba podjednako su važni i silni uspjesi, baš kao i velike tragedije. Heysel, Hillsborough i prokletstvo staro 30 godina u narativu o Liverpoolu imaju istu vrijednost kao i "You'll Never Walk Alone", Rim 1984. ili Istanbul 2005. Ukratko, kad pričamo o Redsima, o njihovoj prošlosti ili sadašnjosti, tajni nema.

O Liverpoolu se sve zna, a o Tottenhamu?

S druge strane, koliko zaista poznajemo Tottenham? Ono što znamo je da posljednjih godina igraju zanimljiv i lijep nogomet, da ih maestralno vodi Mauricio Pochettino te da su u posljednjih nekoliko prijelaznih rokova potrošili nula kuna na pojačanja. Znamo i to da su do finala došli na bajkovit način. Da su kroz iglene uši prošli skupinu koju po zakonu logike nisu smjeli proći, a onda su do Madrida imali najluđi i najteži mogući put kroz koji su se junački probijali.

Znamo i da ih nazivaju židovskim klubom, svima nam je jedno vrijeme išao na živce iritantni nadimak Crottenham zbog četvorice Hrvata (Modrić, Kranjčar, Pletikosa i Ćorluka) koji su prije nekoliko godina u isto vrijeme igrali za Spurse, a londonski klub po zlu pamte i navijači Hajduka. Čak tri puta su Spursi bili kobni za Splićane u Europi. U prvom kolu Kupa pobjednika kupova 1967. i 1991. te, posebno bolno, u polufinalu Kupa UEFA-e 1984. Tada su Englezi na račun gola u gostima izbacili Bile i u finalu su nakon penala došli do trofeja protiv Anderlechta. Da, bio je to onaj dvoboj kad je u Splitu bez glave ostao jedan nesretni pijetao, a zbog tog barbarskog čina, Hajduk je sljedeće godine europski susret protiv moskovskog Dinama morao igrati u Osijeku. I nije se dobro proveo.

I to je uglavnom to. Tu prestaje sav interes za Tottenham osim ako ste iz nekog razloga gorljiv i fanatičan navijač londonskih snježnobijelih. Ne bez razloga. Tottenham je samo dva puta bio prvak Engleske, i to u nogometnom kenozoiku. Prvi naslov su uzeli 1951., a drugi deset godina kasnije. U trofejnim riznicama imaju osam FA kupova, ali posljednji su osvojili prije 28 godina. Tottenham je uvijek bio dobar klub, ali neka se ne uvrijede navijači Spursa, ništa više od toga. Barem ne kad pričamo o onim najvećim klubovima. Tottenham je dobar, uvijek su tu negdje, mogu napraviti problema svakome, ali… Ništa više od toga.

Kako je Colin Farrell objašnjavajući Brendanu Gleesonu slavnu sliku Hieronymusa Boscha otkrio svu istinu o Tottenhamu

''Dakle, čistilište je kao nešto između. Nisi totalno sranje, ali nisi ni previše dobar. Kao Tottenham'', genijalna je rečenica Colina Farrella iz prekrasnog filma ''In Bruges'' koja možda najtočnije definira status finalista ovogodišnje Lige prvaka.

Zašto Tottenham s dva naslova prvaka osvojena u nogometnog kenozoiku spada u Big five engleskog nogometa?

No ako i nema slavnu prošlost poput Liverpoola – a koliko je klubova uopće ima? – totalno pogrešno bi bilo tvrditi da su Spursi klub bez epskih priča većih od života, tradicije i veličanstvene baštine. Nakon što je povijesni susret Arsenala i Liverpoola za titulu prvaka 1989. porušio sve rekorde gledanosti u Engleskoj, pokrenuta je ideja o osnivanju Premiershipa, a generalni direktor londonskog Weekend Televisiona (LWT) Greg Dyke susreo se s predstavnicima ''Velike petorke'' engleskog nogometa kako bi s njima dogovorio uvjete za pokretanje lige, koja će u skoroj budućnosti postati najkvalitetnija i najbogatija liga na svijetu. Dyke je na sastanak pozvao predstavnike Uniteda, Liverpoola, Arsenala, Evertona i Tottenhama. Tih je pet klubova u to vrijeme činilo ''Big five'' engleskog nogometa. U tom društvu nije bilo Cityja i Chelseaja, oni su tada bili nevažni, a na sastanak čak nisu bili pozvani predstavnici Nottingham Foresta i Aston Ville koji su harali tadašnjim Kupom prvaka. Ne, u probranom društvu je bio klub koji je samo dva puta bio prvak Engleske. Postavlja se pitanje zašto. Odgovor je samo jedan - Europa.

Englezi su izmislili nogomet, on je njihovo čedo, no to se derište vrlo brzo odmetnulo od roditeljskih skuta i pobjeglo u svijet. Arogantni kakvi jesu, Englezi su godinama odbijali (i na klupskom, i na reprezentativnom nivou) igrati protiv ostatka svijeta. Smatrali su da su sami sebi dovoljni i da ne moraju dokazivati svoju superiornost igrajući s ''nižima'' od sebe. Reprezentacija je u prvom izletu prema vani, već na SP-u u Brazilu 1950. grubo prizemljena, a klubovi i Savez su i dalje tvrdoglavo ignorirali europska natjecanja smatrajući ih nebitnim. Svi osim dva kluba -  Manchester Uniteda i Tottenhama. Tragedija na minhenskom aerodromu 1958. zaustavila je United, ali ono što su započele Busbyjeve bebe, nastavio je Tottenham.

Filozofija mitskog Billa Nicholsona vratila je nogomet kući

''Ako nas nema u Europi, onda nas nema. Ne postojimo. Zapamtite to.'' Tu je rečenicu godinama ponavljao svojim igračima mitski Bill Nicholson, čovjek koji je sjedio na klupi Spursa u njihovom zlatnom periodu od 1958. do 1974. Tottenham je bio prvi otočki klub koji je uzeo jedan europski trofej. Godine 1963. u finalu Kupa kupova Spursi su pregazili madridski Atletico 5:1. Godine 1972. igralo se prvo izdanje Kupa UEFA-e, a Tottenham je pobjedom u dva meča nad Wolverhamptonom postao prvi engleski klub koji se mogao pohvaliti s dva različita europska naslova. Drugim riječima, Tottenham je otvorio prolaz engleskim klubovima prema Europi, a nekoliko desetljeća kasnije čuvena parola Billa Nicholsona stvorila je uvjete da Englezi napokon mogu, i to bez sarkazma i ironije, ponosno zapjevati ''It's coming home''. Prvi put u povijesti svi finalisti europskih kupova dolaze iz jedne zemlje. Iz Engleske.

Najveći igrač u povijesti Tottenhama je na Old Traffordu postao legenda Dinama

Kako smo već rekli, prošlost Tottenhama možda nije bogata i slikovita kao ona Liverpoola, ali jednu veliku priču svakako moramo ispričati. Ta je priča možda najtužnija i najemotivnija u povijesti kluba, a njezin glavni akter jedan je bivši dinamovac – Osvaldo Ardiles. Legendarni Argentinac na Maksimiru je stolovao samo jednu godinu, ali taj kratak period bio je dovoljan da se zlatnim slovima upiše u sve Dinamove kronike. U grupnoj fazi Lige prvaka Dinamo (tadašnja Croatia) je gostovao na Old Traffordu protiv aktualnog prvaka Manchester Uniteda, strašnog sir Alexovog Uniteda, i izvukao je bod. Na klupi Modrih sjedio je simpatični Argentinac, svjetski prvak iz 1978. i vjerojatno najvažniji igrač u povijesti Tottenhama.

Kako su dva Argentinca vratila Tottenham na vrh i zaludila Englesku

Nakon što je u zasluženu mirovinu otišao veliki Bill, na klupu Spursa sjeo je Terry Neill. Sjeverni Irac u Londonu se zadržao samo dvije sezone, a 1976. zamijenio ga je Keith Burkinshaw. Ovaj Englez, koji će u svojih osam godina mandata postati drugi najtrofejniji trener u povijesti Tottenhama, katastrofalno je počeo avanturu na White Hart Laneu. Tek što je dobio priliku, klub je ispao u drugu ligu, no uprava je stala iza trenera i on je Spurse ekspresno vratio u elitu. Ipak, bilo je jasno da se neke stvari moraju promijeniti. Momčad je odlaskom Nicholsona izgubila identitet, začahurila se u prosječnost i klubu je trebao netko da ga iz temelja prodrma. Glenn Hoddle je bio igračina, ali sam nije mogao ništa. Argentina je 1978. postala svjetski prvak, a Burkinshaw je napravio nešto do tada nezamislivo u engleskom nogometu. Doveo je dvojicu članova zlatne argentinske reprezentacije i odlučio je na Južnoamerikancima graditi momčad koja će ponovno dobiti pobjednički mentalitet. U London su stigli Osvaldo Ardiles i Ricardo Ricky Villa. Villa je bio dobar igrač, odličan ofenzivni veznjak, ali kapitalno pojačanje bio je Ossie.

Nizak, sitan, lagan kao pero, u to je vrijeme bio jedan od najboljih playmakera na svijetu, no njegova najveća kvaliteta bila je sposobnost igranja u oba smjera.

''Moju poziciju na terenu bilo je jako teško definirati, jer pola posla sam obavljao u fazi napada, a pola u obrani. Igrao sam drugačiji nogomet od ovog koji se igra danas'', kasnije je pričao Ardiles, kojeg je izbornik Cezar Luis Menotti pozvao u reprezentaciju pred Mundijal 1978. Ossie je uoči početka turnira bio ozlijeđen i mnoge je začudio Menottijev poziv. Brojni su bili oni koji su tvrdili da je Ardilesu poziv priskrbio njegov punac, inače šef policije diktatora Videle i jedna od najmoćnijih osoba u Argentini u to doba. Ossie je tvrdio drugačije.

''Nisam se imao potrebu nikome pravdati. Sve sam zaradio sam. Zbog svog talenta, znanja i karaktera'', prisjećao se kasnije ovaj veliki igrač i trener. Ardiles je preskočio samo jednu utakmicu na turniru i uz Kempesa te kapetana Passarellu bio je ključan igrač u pohodu na svjetsko zlato.

Odmah nakon Mundijala, Ardiles je u transferu teškom 750 tisuća funti u paketu s Villom prešao u Tottenham, no sam početak engleske avanture za ovaj argentinski dvojac nije bio najsretniji. Najprije, ni Villa i Ardiles nisu znali ni riječi engleskog, a veliki problem bila je i prilagodba na totalno drugačiji stil igre.

''Da Ricky i ja nismo zajedno došli, bilo bi nam još gore. Ne znam kako bismo se prilagodili. Zato smo stalno bili zajedno'', pričao je Ardiles.

Navijači su dolazak Argentinaca dočekali euforično. Vjerovali su da će dvojica svjetskih prvaka pomoći miljeniku tribina Hoddleu da Tottenham opet postane ono što je nekad bio. Međutim, otvaranje sezone nije puno obećavalo.

Ossiemania je tresla Englesku

''U prvom kolu smo izgubili 4:1 protiv Aston Ville, a Villa i Ardiles cijelu utakmicu nisu dotaknuli loptu. One su samo letjele preko njihovih glava'', prisjećao se Hoddle, koji je bio netipičan engleski nogometaš za ono vrijeme i čiji se stil igre poklapao s onim koji su igrali Argentinci. Vrlo brzo se ostatak momčadi navikao na pas igru i argentinski stil nogometa te je Tottenham postajao sve jači i sve opasniji. Prvi trofej s argentinskim pečatom osvojen je 1981. Tottenham je u finalu FA kupa pobijedio City 3:2, Villa je zabio dva gola, a jedan od njih smatra se jednim od najikonskijih golova u povijesti natjecanja. Villa je bio sjajan igrač, miljenik publike, ali nikad se nije mogao pohvaliti konstantom u igri. Varirao je od briljantnog do tragičnog. Znao je biti najbolji igrač utakmice, a onda već sljedeći susret bio bi toliko neprepoznatljiv da ga je trener morao vaditi van. Ardiles je pak bio srce i duša momčadi i njegova je popularnost probijala granice Londona. '' Ossie's Dream'', glupava pjesmica u čast trijumfa u FA kupu,koju su igrači Tottenhama otpjevali na TV-u i danas je jedna od himna Spursa, a nakon što je Ardiles zajedno s Pelom, Bobbyjem Mooreom, Kazimierzom Deynom, Michaeom Cainom i Staloneom glumio u filmu ''Bijeg u pobjedu'' Johna Houstona, Ossiemania je u Britaniji dosegnula vrhunac.

Preko noći je san postao noćna mora

Ali, preko noći se sve promijenilo. Drugog dana travnja 1982. idiličan život Osvalda Ardilesa postao je noćna mora.

''Primijetio sam da je na trening tog dana došlo više novinara nego inače. Ovaj put to nisu bili samo sportski novinari'', pričao je Ardiles.

Na obali ispred Istočnog Falklanda 2. travnja 1982. iskrcale su se trupe argentinske mornarice i krenule prema Port Stenleyju. Za one koji možda ne znaju, Falklandski otoci (Falkland, Falklandi, Malvini ili Malvinski otoci) su otočje u južnom Atlantiku koji se sastoji od dva velika otoka: Zapadnoga Falklanda i Istočnoga Falklanda, te većeg broja manjih otoka. Nalaze na 51° 45′ 00″ južno, 59° 10′ 00″ zapadno i samoupravni su prekomorski teritorij Ujedinjenog Kraljevstva, ali ih također kao nacionalni teritorij svojata i Argentina. 

U 8 sati i 30 minuta britanski guverner izdao je naredbu desetorici njegovih vojnika iz sastava "Kraljevske mornarice" da se predaju. Na odgovor Margaret Thatcher nije trebalo dugo čekati. Britanija je napala Argentinu, a rat je trajao 74 dana. Krvavi rat u kojem je poginulo 655 Argentinaca i 255 Britanaca. Britanija je pobijedila, a predaja Argentine značila je i pad vojne hunte diktatora Videle, krvnika koji je odgovoran za smrt preko tri tisuće nevinih Argentinaca u drugoj polovici sedamdesetih.

"Taj period je uništio moj život. Zemlja u kojoj sam rođen je ratovala protiv zemlje koja me je usvojila kao igrača. Bilo je to kao da su ratovala moja rođena braća. Već prvog dana počeo sam osjećati nešto što nisam nikad prije. Villa je i ja smo bili pod strašnim pritiskom. Engleski mediji pisali su totalne izmišljotine o meni, neki su išli čak toliko daleko da su pisali da sam pobjegao iz Engleske kako bi se priključio u vojsku i otišao u rat ubijati engleske mladiće. Stvarala se klima u kojoj sam preko noći postao neprijatelj Britanije i britanskog naroda. Argentinski mediji nisu bili ništa bolji. Za jedne sam bio neprijatelj, za druge izdajnik'', prisjećao se Ossie najdramatičnijih trenutaka u životu.

U Engleskoj neprijatelj, u Argentini izdajnik

''Teško je opisati što nam se događalo tih dana. Vrijeđali su nas i tjerali nas iz Engleske'', pričao je Ardilles, a što su proživljavali Ardiles i Villa, objasnio je njihov suigrač Garth Crooks:

''Bili su u šoku. Nacija koja se tako brzo zarazila njihovim šarmom, preko noći ih je počela mrziti.''

Novinar Patrick Barclay tvrdi da su se čak i navijači Tottenhama podijelili. Jedan dio je bio uključen u mrziteljsku kampanju, dok je jedan manji broj ostao vjeran dvojici Argentinaca. Manja skupina navijača Tottenhama je tijekom jedne utakmice izvjesila transparent na kojem je pisalo:

''Argentina neka zadrži Falklande, mi ćemo zadržati Ossieja.''

Argentina se tada pripremala za SP u Španjolskoj, a Tottenham je čekalo polufinale FA kupa protiv Leicestera. Prvi put nakon četiri godine nerazdvojni par se raspao. Ossie je pristao igrati polufinale, a zatim je otišao u Argentinu. Pod krinkom priprema za reprezentaciju, ali pravi razlog bila je njegova sigurnost. Villa je ostao, ali nije želio igrati finalnu utakmicu.

''Smatrao sam da nije u redu da igram. Nisam se osjećao sposobnim za to. Bilo je užasno teško'', rekao je kasnije Villa.

Dan nakon početka SP-a, argentinska se vojska predala, a Ardiles je saznao da mu je u ratnim sukobima nestao rođak José Ardiles. Tada je Ossie prelomio i odlučio je da se ne može vratiti u Englesku.

''Falklandski sukob uništio mi je život. Tada sam odlučio da se više neću moći vratiti u Englesku.''

Kad je saznao da mu je u ratu ubijen rođak pobjegao je iz Engleske

Nakon debakla Argentine u Španjolskoj, Ardiles je otišao na posudbu u PSG, a vrijeme je pokazalo, bio je to najgori period njegove karijere. Propadao je fizički, psihički, ali i igrački. Mislio je na sve osim na nogomet i nakon samo 14 odigranih utakmica na Parku prinčeva, odlučio se vratiti u London. Pa što bude.

''Nisam uopće razmišljao o nogometu. Obitelj se željela vratiti u Englesku, i ja sam razmišljao o tome, ali nisam se mogao odlučiti. Tragedija je bila prevelika. Nisam mogao dobiti ni vizu punih šest mjeseci nakon rata. Ipak, morao sam se vratiti'', prisjećao se Ardiles. Nije pogriješio. Premda su se i dalje osjećale posljedice rata (a tenzije je 1986. produbio i Maradona koji je tvrdio kako je Božja ruka osveta Englezima za argentinsku mladost koju su Britanci na Flaklandima ubijali kao ptice), Engleska je po drugi put prihvatila Ardilesa, a on je Tottenhamu donio 1984. naslov u Kupu UEFA.

Ardiles je u Tottenhamu ostao do 1988., igračku karijeru je 1991. završio u Swindon Townu, a najdraži klub vodio je i kao trener dvije sezone (1993. i 1994.). No, našoj priči ovdje nije kraj. Prije nekoliko godina Osvladov mlađi sin odlučio je u suradnji s ESPN-om snimiti dokumentarni film '' White, Blue and White'', s temom rata na Falklandima i o sudbini svog oca i Rickyja Ville u to vrijeme. Tijekom snimanja, negdje na Falklandima, doživjeli su prometnu nesreću. Posebno je teško stradao Ossie koji je zadobio ozbiljne ozljede glave. Zahvaljujući brzoj reakciji britanskih liječnika i vojske koja je odmah dala na raspolaganje helikopter, Osvaldo je spašen.

Život su mu spasili ljudi koji su na svojim uniformama nosili iste oznake kao i oni koji su mu prije 37 godina ubili rođaka

"Hvala svima na otoku koji su pomogli, svima, bez iznimke. Od trenutka nesreće sva pažnja i pomoć koju smo dobili bila je prvoklasna. Od policije, helikoptera RAF-a, liječnika i medicinskih sestara. Hvala vam svima na brizi", poručio je Ossie tada iz bolničkog kreveta.

Osvalda su spasili ljudi koji su na svojim uniformama nosili iste oznake kao i oni koji su mu prije 37 godina ubili rođaka. Što ti je život.