BILI su poštenjačina do poštenjačine, sve dični oporbenjaci, borci za pravdu i istinu, tribuni ugnjetavanih zagrebačkih kmetova koje se pljačka i krade na svakom ćošku. Vodili su križarske ratove protiv Milana Bandića, proglašavali ga korumpiranim kumom koji grad vodi u propast, a onda iznenada, gotovo preko noći, postali njegovi bliski savjetnici. I naglo ušutjeli. Dobili su ponudu koju nisu mogli odbiti.

Postali su sastavnim dijelom onoga što su tako gorljivo kritizirali. Prihvatili su pravila igre koju su proglašavali mafijaškom, pristali na metode za koje su tvrdili da su kriminalne, protuzakonite, gotovo protuustavne. Ali eto, nisu imali izbora. Kad se malo bolje pogleda, možda je pametnije da su prešli na Bandićevu stranu, nego da su ih odnekud sustigle bejzbol palice.

I tako, Joško Morić i Pero Kovačević, prije njih Žarko Delač i Stipo Ćorić, još prije njih Mislav Žagar i Stipe Tojčić, nekako u isto vrijeme Nenad Ivanković, postali su bliski suradnici SDP-ova gradonačelnika, čovjeka protiv kojeg su vodili ratove na izborima i između njih, da bi naposljetku shvatili da im je trud uzaludan. Da bi im umjesto borbe s vjetrenjačama, bolje bilo zavući se u sigurnu, toplu i nadasve isplativu vjetrenjaču zvanu Holding.

Isplativije biti protivnik nego saveznik?

I tako, gledajući sve te oporbenjake koji su prodali dušu Bandiću, mora se zaključiti kako je u ovom Zagrebu isplativije biti Bandićev protivnik, nego saveznik. Eto, gotovo ni jedan HDZ-ovac nije dobio priliku kakva je pružena novopečenim pomoćnicima Moriću i Kovačeviću, oporbenim svjetionicima koji su osvjetljavali put građanskom poštenju i istinoljubivosti. Para vrti tamo gdje principi neće, pa je stoga udarni antibandićevski dvojac prihvatio drugačiju taktiku: podrivanja (ili ispravljanja) sustava iznutra. Bolje rečeno, profitiranja od tog istog sustava.

Jer da sustav nije tako truo i korumpiran, oni nikad ne bi dobili priliku zauzeti važne pozicije u Holdingu: bez natječaja, s nepoznatim plaćama i neograničenom odgovornošću. Kad se spominje mito, voli se naglasiti kako nije toliki problem u onome tko nudi, već u onome tko prima. Ovo se ne razlikuje previše. Kako se drugačije nego mitom može nazvati prihvaćanje unosnog zaposlenja u zamjenu za šutnju?

"Danas se ne cijene vrijednosti koje sam želio promicati kroz politički rad", požalio se Pero Kovačević, prihvaćajući mjesto pomoćnika predsjednika Uprave za pravne poslove Holdinga. Nije to mogao bolje reći. I budući da se ne cijene sve njegove kritike na rad zagrebačkog megapoduzeća koje poput Moloha proždire milijarde kuna da bi na svojim jaslama hranilo tisuće bespotrebnih, ali zato zahvalnih radnih mjesta, on je postao dio problema.

A nije prošlo dugo kako je Kovačević upozoravao novinare na manipulacije nekretninama obitelji Zečević i Landeka, koje je Grad Zagreb otkupio po cijeni od 707 tisuća eura, iako su procijenjene na manje od 200 tisuća. Sada će u pravnoj službi Holdinga vjerojatno davati pokriće takvim aranžmanima. Ili Joško Morić, novi šef famozne zaštitarske službe. On je s Bandićem vodio otvoreni rat u vezi gradske imovine, rešetao ga je pitanjima o malverzacijama u Golf klubu, a jednom prilikom, govoreći o legalizaciji bespravne gradnje kojom je Bandić kupovao glasove po predgrađima, za gradonačelnika rekao: "Da živi u Kolumbiji, legalizirao bi i proizvodnju kokaina". No, budući da je ovo Hrvatska, Morić je pristao raditi za Bandića. Zadnji put oglasio se u vezi referenduma za maksimirski stadion, nudeći Bandiću okladu "u gusarski sanduk pun stiropora".

Pero Kovačević objašnjava kako je kao propali političar i kandidat za suca Ustavnog suda imao puno ponuda za posao, ali ipak se odlučio za Holding. Prstom ravno pa u g..., ovaj, pekmez. To puno bolje opisuje, barem iz Kovačevićeve perspektive, ono što ga tamo očekuje. Izvana je to ipak još uvijek onaj neizrečeni, hm, objekt.

A možda mi krivo mislimo?

A možda je i naša perspektiva, poput pekmeza i onog drugog, skroz uvrnuta. Možda Kovačević i Morić vode rat drugim sredstvima. Možda su promijenili taktiku i frontalne napade zamijenili gerilskim zahvatima u sustav. Možda ga oni naprosto žele promijeniti iznutra. Umjesto da eksplodira pod njihovim otrovnim kritikama, možda sada implodira. I iznenada se preobrazi u uzorno poduzeće koje će se žrtvovati za dobrobit građana, u kojem će vladati red i disciplina, poslovi i radna mjesta dijeliti se javnim natječajima (a ne šakom i kapom), kuće biti od čokolade, a prozori od marmelade.

Nešto slično o politici malih koraka, o djelovanju unutar sustava, govorili su i mnogi novorođeni poštenjaci kad su se svojedobno odricali Komunističke partije, a kasnije i Tuđmanova HDZ-a. Željeli su promijeniti sustav iznutra. Parole zamijeniti akcijom. Preuzeti inicijativu. Ili poput Mate Granića, govoriti da umanjuju štetu. S druge strane, ako stvari pođu po dobru - u što je na ovakvoj političkoj sceni ipak teško vjerovati, ali držimo palčeve - možemo se nadati da će Morićevo i Kovačevićevo paktiranje s Bandićem podsjećati na učlanjivanje u Partiju 1990. ili u HDZ 1999 godine. I da to više neće biti Bandićev (ni Kikašev, ni Vonsov, ni Švepsov, ni Žagarov...) Holding.

No, ostavimo se bapskih priča. Umjesto toga, naivno poput francuskih sobarica postavimo dva retorička pitanja: prvo, hoće li nekadašnji gorljivi Bandićevi kritičari sada povući sve one optužbe i objede na račun njihova novog poslodavca i nadasve mecene, i drugo, jesu li oni možda njihove kritike bile na mjestu pa im je velikodušni Bandić dao priliku da poprave štetu, da pomognu gdje mogu, kao što je priliku dobio i Igor Rađenović u Zagrebačkim cestama?

Uglavnom, ostaje zaključak da je najbolje kritizirati Bandića. Začepit će vam se usta na najslađi mogući način. No, morate paziti do koje granice kopate: ako zađete preduboko, "začepljivanje ustiju" može biti i malo manje slatko.

Foto: Index