Foto: 123RF

SVIJET bi bio bolje mjesto kada bismo "umirovili" neke ideje.

Iako je religija zaslužna za neke uistinu dobre ideje, u procesu je doneseno i mnogo groznih, a Valerie Tarico s Alterneta izabrala je 12 najgorih koje odlikuju okrutnost, patnja i smrt, a promiču konflikte i nasilje. Mjesto im je u ropotarnici prošlosti.

Izabrani ljudi

Termin "odabrani" najčešće se odnosi Hebrejsku Bibliju i ideju da je Bog određenim plemenima dao Obećanu zemlju (iako su se tamo već nalazili drugi ljudi). No, mnoge druge skupine promiču jednu od mnogobrojnih verzija ovog koncepta. Novi zavjet spominje kršćane kad govori o "izabranima". Kalvinisti se nazivaju "božjim izborom" i vjeruju da su upravo oni ti koje Bog najviše voli. Jehovini svjedoci precizni su i smatraju da će 144 tisuće duša pronaći posebno mjesto u raju. U drugim pak kulturama postoji uvjerenje da su određene skupine izravni potomci bogova.

Vjerske sekte promiču plemenske podjele i natječu se u tome tko će servirati ideju koja bi isključila "one druge" i obećala nagrade na drugom svijetu koje suprotstavljena sekta ne nudi, ali postoje i podjele unutar same sekte pa oni s "posebnim" frizurama, odjećom i žargonom imaju povlaštenu poziciju.

Heretici

Nevjernici nisu samo outsideri već i moralno sumnjivi pojedinci na koje se gleda kao na manje vrijedne ljude. Prema Tori, robovi outsidera ne uživaju istu zaštitu kao hebrejski robovi. Oni koji ne vjeruju su pokvareni, čine nezamisliva zla i često se smatra da među "takvima" nema dobrih pojedinaca.

Islam promiče koncept posebnih pravila za podređenje vjerskih manjina pa monoteiste tretiraju bolje od politeista. Kršćanstvo pak zamagljuje razlike između nevjernika i onih koji čine zlo. U konačnici, heretici su prijetnja, a načini neutralizacije su preobraćenje, pokorenje, izolacija, dominacija ili u najgorim slučajevima - masovno ubojstvo.

Sveti ratovi

Uspijete li ljude uvjeriti da rat može biti svet, sve je moguće. Srednjovjekovna Rimokatolička crkva započela je dvadesetogodišnju kampanju istrebljenja heretičkih kršćana katara s juga Francuske, a nagrada za pokorenje bila je njihova zemlja i imovinu koju je crkva obećala svim pravim kršćanima koji su se prijavili kao križari.

Sunitski i šiitski muslimani stoljećima se kolju, a u hebrejskim spisima možete pronaći velik broj slučajeva u kojima se spominju bitke u kojima njihov ratni bog Jahve pomaže njihovom narodu ne samo da pobijedi već i da istrijebi pastirske kulture koje su zaposjele njihovu "Obećanu zemlju".

I u kasnijim svetim ratovima, kao što je to današnje vrijeme s ISIS-om, postoji uvjerenje da Viša sila dopušta ubijanje staraca i djece, spaljivanje voćnjaka ili uzimanje djevica kao seksualno roblje, a tijekom svega toga uspijevaju zadržati osjećaj moralne superiornosti.

Bogohuljenje

Bogohuljenje ili blasfemija uvjerenje da su neke ideje nedodirljive, da ne smiju biti izložene kritici, satiri, raspravi ili bilo kakvom propitivanju. Ukratko, kritika ovih ideja smatra se nezamislivom uvredom i upravo je taj osjećaj uvrijeđenosti ono što "zločin bogohuljenja" izaziva u vjernicima. U Bibliji je za bogohuljenje propisana smrtna kazna, u Kuranu ne, ali je smrt za bogohulnike postala dio šerijata u srednjem vijeku.

Ideja da se bogohuljenje mora zaustaviti ili osvetiti stoji iza milijuna ubojstava i drugih užasa koji su se događali u povijesti.

Glorifikacija patnje

Kada pokušate zamisliti tajna društva monaha koji bičuju vlastita leđa, vjerojatno vam u sjećanje dolaze prizori iz romana Dana Browna "Da Vincijev kod", ali vjerojatno ste svjesni da ta praksa postoji i u stvarnosti. Centralna pretpostavka kršćanstva je da pravedno mučenje, pod uvjetom da je dovoljno intenzivno i dugo, može popraviti štetu zlog i grešnog ponašanja. Milijuni raspela diljem svijeta idu tome u prilog.

Muslimani šiiti kažnjavaju se bičevima i lancima tijekom dana Ašure, a samoodricanje (asketizma i post) sastavni su dio istočnih i zapadnih religija jer vjeruje se da nas patnja približava božanskom.

Budući da u vrijeme nastanka spisa koji se smatraju svetima nije bilo lijekova, najbolji savjet koji je religija mogla ponuditi bio je da u patnji pronađemo neki dublji smisao. No, problem je to što glorifikacija patnje čini ljude spremnijim da bol nanose ne samo sebi i svojim neprijateljima već i bespomoćnima, bolesnima ili umirućima (Majka Tereza i američkim biskupima) i djeci (fizičko kažnjavanje djece).

Genitalno sakaćenje

Obrezivanje novorođenčadi u judaizmu još uvijek se koristi kao znak plemenske pripadnosti, ali i kao test posvećenosti odraslih preobraćenika.

U islamu, obrezivanje je obred kojim se označava sazrijevanje, svojevrsna inicijacija u svijet moćnih. U drugim muslimanskim kulturama, odsijecanje ili spaljivanje ženskog klitorisa i usmina ritual je kojim se uspostavlja podređenost žena (smanjuje se seksualna uzbuđenost i ponašanje). Neke statistike pokazuju da je više od dva milijuna djevojčica godišnje podvrgnuto ovom barbarskom postupku, a posljedice su krvarenje, infekcija, bolno mokrenje i smrt.

Krvna žrtva

Od svih groznih ideja, ova je jedina koja bi uskoro mogla nestati. Samo još hindusi nastavljaju s masovnim ritualnim ubijanja i žrtvovanja životinja.

Sveti tekstovi poput Hite zabranjuju ritualna ubojstva, a većina Hindusa izbjegava takvu praksu jer se suprotstavlja ahimsi ili ideji nenasilja. No, krvna žrtva i dalje je prisutna u nekim regijama.

Pakao

Radilo se o kršćanstvu, islamu ili budizmu, zagrobni život ispunjen demonima, čudovištima i vječnim mučenjem smatrao se najgorom patnjom koju su umovi željeznog doba mogli smisliti, a srednjovjekovni umovi mogli detaljnije razraditi. Iako je ideja vjerojatno nastala kao sredstvo zadovoljenja ljudske potrebe za pravdom, koncept pakla ubrzo se sveo na oružje za prisilu na određeno ponašanje i vjerovanje.

Većina budista pakao vidi kao metaforu, putovanje u zlo unutar sebe, ali opisi čudovišta koja muče te razina pakla mogu biti prilično eksplicitni. Pogotovo kod muslimana i kršćana.

Karma

Kao i u slučaju pakla, koncept karme nudi sebični poticaj na dobro ponašanje – sve će vam se to kasnije vratiti – ali uz ogromnu cijenu.

Za početak, tu je pasivnost društva kod susreta s nepravdom i patnjom. Nadalje, ideja karme odobrava široku ljudsku praksu krivljenja žrtve. Ako se sve što radite vraća, onda je dijete s poteškoćama u razvoju, pacijent koji boluje od raka ili siromah, vjerojatno učinio nešto grozno u sadašnjem ili prošlom životu jer završio je tu gdje jest.

Vječni život

Za naše izmorene i prljave pretke, ideja o zidovima optočenim dragim kamenjem, zlatnim ulicama, fontanama mladosti ili zborovima anđela (ili seksa s djevicama) možda i jest izgledala kao čisto savršenstvo. No, nije potrebno previše analize da dođemo do zaključka da vječni raj i nije tako savršena ideja.

Međutim, ono najgore u ideji vječnog života je razina do koje ta ideja umanjuje i degradira naše bivanje na ovom planetu. Očiju uprtih ka nebu, nismo u stanju vidjeti ljepotu pred nama. Vjernici svoju duhovnu energiju pripremaju za svijet koji tek slijedi, umjesto da uživaju u onom što imaju.

Muško vlasništvo nad ženinom plodnošću

Ideja o ženama kao rasplodnim kobilama ili djeci kao dobrima, vrlo vjerojatno nije potekla iz religije, ali ideja da je žena stvorena s tom svrhom, svakako jest. Tradicionalne nas religije na različite načine uvjeravaju da muškarci imaju bogomdano pravo predati ženu drugom muškarcu, uzimati ih kao ratni plijen, onemogućiti im ulazak u raj ili da ih ubiti ako nisu u stanju rađati potomstvo. Upravo je i to temelj katoličke manijakalna opsjednutosti Marijinim djevičanstvom i mučenicama.

Što se više približavamo maksimalnom kapacitetu našeg planeta, ovo definiranje žena kao rodilja postaje još skuplja. Sada smo svjesni da je nestašica resursa razlog sukoba, da je potražnja za vodom i obradivim zemljištem sve veća, a količina oba resursa smanjuje se. No, katoličke vjerske vođe koje tvrde da brinu za siromašne u isto ih vrijeme upozoravaju na opasnosti kontracepcije, a muslimanski vođe zabranjuju vazektomiju u cilju da brojem nadmaše svoje neprijatelje.

Bibliopoklonstvo ili obožavanje Knjige

Prije pojave pisma, ljudi su priče o bogovima prenosili su usmenom predajom i pravili predmete od kamena i drveta (idole) kako bi kanalizirali svoju odanost. Njihove ideje o tome što je dobro, što je stvarno i kako živjeti u moralnoj zajednici s ostalim ljudima, slobodno su se razvijale paralelno s promjenama kroz koje su prolazile kultura i tehnologija.

No, pojava pisane riječi to je promijenila.

Kad su naši preci iz Željeznog doba zabilježili i sastavili svoje ideje u formi svetih tekstova, ti su tekstovi omogućili da njihovo poimanje boga i dobrote postane statično. Sveti tekstovi judaizma, kršćanstva i islama su zabranjivali obožavanje idola, ali i sami tekstovi su tijekom vremena postajali svojevrsni idoli, pa mnogi suvremeni vjernici prakticiraju "obožavanje knjige", poznato i kao bibliopoklonstvo.

"S obzirom na to da je islamska vjera savršena, ona ne dozvoljava bilo kakve inovacije", objašnjava jedan mladi musliman svoju vjeru na internetu, a njegova izjava otkriva nedostatak informacija o porijeklu njegovih vlastitih dogmi. No, ovo je problem svih religija koje se ne mijenjaju u skladu s vremenima. Oni koji su uvjereni da je njihova vjera savršena, zaustavljeni su u razvoju, a u slučaju najvećih svjetskih religija, oni su usidreni u željeznom dobu, u vremenu nasilja, ropstva, očaja i rane smrti.

Najgore je to što je takav stav potpuna izdaja same potrage koja je gurala naše pretke da napišu te tekstove. Svaka osoba koja je napisala dio Biblije, Kurana, ili Gite uzela je tradiciju koju je primila, izmijenila je, te ponudila svoje objašnjenje o tome što je dobro. Možemo poštovati potragu naših duhovnih predaka, ili odgovore do kojih su došli, ali ne možemo u isto vrijeme poštovati i jedno i drugo.

Religijski apologeti često se trude negirati ili barem minimalizirati ili objasniti nedostatke svetih spisa, zla koja su tijekom povijesti počinjena u ime religije ili ona koja se upravo događaju, ali negiranje problema ih ne rješava. Upravo suprotno, promjene dolaze kroz introspekciju i spremnost da priznamo greške i nedostatke, ali i pozitivne strane i potencijal za rast.

U današnje vrijeme nisu nam potrebni branitelja religijskog statusa quo, trebaju nam reformatori, radikalni poput onih iz 16. stoljeća, ali puno širi. Jer upravo prihvaćanjem najgorih ideja religije, budimo nadu da prigrlimo one najbolje.