Foto: Azil Zagreb

TRIDESETAK udruga za zaštitu životinja uputilo je otvoreno pismo i zatražilo hitan sastanak s ministrom poljoprivrede Tihomirom Jakovinom.

"Budući da se nadležna tijela oglušuju na primjedbe građana, udruga i struke, provodeći politiku koja je isključivo u službi nečijih osobnih interesa i suprotna elementarnoj logici i zdravom razumu, u ime nevladinih udruga, skloništa za napuštene životinje i zabrinutih građana zahtijevamo hitan sastanak s ministrom poljoprivrede, gospodinom Jakovinom. Apeliramo na građane da zahtijevaju od nadležnoga ministarstva i ministra te hrvatske vlade preispitivanje rada veterinarske inspekcije kako se i dalje ne bi ugrožavao ionako neizgrađen sustav zbrinjavanja životinja", započinje pismo.

Prijeti li Hrvatskoj, na korak do ulaska u EU, potpuni kolaps sustava (ako se uopće može nazvati sustavom!) zbrinjavanja i udomljavanja napuštenih životinja?

Hrvatska danas

Dosadašnja praksa u Hrvatskoj, uz neke iznimke, uglavnom se svodila na rasipničko trošenje novca poreznih obveznika na ubijanje napuštenih životinja. Jedinice lokalne samouprave mahom imaju potpisane višemilijunske ugovore s privatnim veterinarskim stanicama čiji su šinteraji službeno postali skloništima, a time valjda oni koji ih vode zaštitnicima životinja i servisom građana. Za iznimke su se pobrinule rijetke jedinice lokalne samouprave koje svoje pse ne ubijaju, a novce svojih građana troše odgovorno. Iako rijetke, ove iznimke potvrđuju da je drugačije moguće. Od ukupno 24 registrirana skloništa u RH samo njih šest ne usmrćuje životinje, a od tih šest samo jedno vodi privatna veterinarska praksa.

Paralelno ovom unosnom biznisu koji omogućava i blagoslivlja država, nevladine udruge, aktivisti/ce i volonteri/ke pokušavaju organizirati sustav koji država nije uspjela - osnivaju skloništa, vade pse iz šinteraja, udomljavaju, provode programe kastracije, educiraju djecu, mlade, stare, a sve to donacijama istih onih građana na račun kojih privatne veterinarske stanice ostvaruju višemilijunske godišnje profite. Nije dovoljno što država ne ulaže nikakve napore kako bi u suradnji s građanima, udrugama i strukom izgradila funkcionalan, održiv i human sustav kojim će se programima edukacije, prevencije te kastracije uličnih životinja i sl. trajno i sustavno riješiti problem, nego se kroz nadležne institucije još potkopavaju napori onih koji na tome rade, upozoravaju udruge.

Apsurdi "po domaći": Tako stroge prakse nema nigdje u Europi

Najnoviji je takav potez, koji je i povod ovoga pisma, provedba članka 23. Pravilnika o uvjetima koje moraju udovoljavati skloništa za životinje, koji skloništima (u kojima su psi mikročipirani i cijepljeni protiv bjesnoće!) nalaže provjeru učinkovitosti cjepiva!? Članak 23. Pravilnika o skloništima propisuje držanje cijepljenih pasa na promatranju u skloništu šest mjeseci nakon primitka ili testiranje visine titra protutijela koje se vrši nakon cijepljenja. Ovakva praksa ne postoji nigdje u Europi! Nema skloništa izvan granica Lijepe naše koje je obvezno provoditi ovakvu praksu. Sporno testiranje provodi se u svijetu jedino u slučaju prelaska životinja preko državnih granica - kod nas prilikom ulaska životinja iz zemalja s visokim rizikom na bjesnoću.

Zašto Hrvatska, kategorizirana kao zemlja slobodna od urbane bjesnoće, nalaže svojim skloništima istu mjeru koju nalaže za životinje iz zemalja s visokim rizikom na bjesnoću? Apsurdi i nelogičnosti su brojne; građani mogu udomiti psa izravno s ulice te ga cijepiti i čipirati kod veterinara, bez kontrole titra protutijela, no pas koji završi u skloništu trebao bi prolaziti dugotrajnu proceduru boravka u skloništu i udomljavanja; nadalje, pas udomljen, primjerice u Sloveniji, može prijeći Hrvatsku granicu pod uvjetom da je cijepljen i mikročipiran, dok pas iz Hrvatskog skloništa, da bi bio udomljen uz to mora proći i test na titar.

Brojne nelogičnosti koje će dovesti do raspada sustava udomljavanja

Za skloništa u Hrvatskoj provedba spornoga članka znači raspad sustava udomljavanja, budući da zbog trajanja propisane procedure psi u skloništu moraju boraviti minimalno 40 dana ili šest mjeseci ukoliko se ne provodi testiranje. A što je s 18 skloništa koja usmrćuju pse nakon 60 dana? Tim je psima oduzeta šansa za udomljenjem. Većini je smrtna presuda potpisana istoga dana kada su primljeni u sklonište. Veterinarska inspekcija do sada je dugi niz godina zanemarivala odredbe Pravilnika iz članka 23. svjesni nelogičnosti, neopravdanosti i nemogućnosti njegove provedbe u praksi.

Kako je u izradi novi Pravilnik, logično je bilo za očekivati da se sporni članak neće u njemu naći, ali suprotno logici i zdravome razumu namjera veterinarske inspekcije je da se isto propiše i novim Pravilnikom, a veterinarski inspektori počeli su u međuvremenu skloništima nalagati provedbu godinama zanemarivanog članka! Osim očite apsurdnosti spornoga članka, njegova provedba značila bi i dodatne bespotrebne troškove, što je još jedan udarac skloništima koja ne usmrćuju životinje. U Hrvatskoj se provodi oralno cijepljenje lisica i ne bilježi se porast bjesnoće, a posljednji slučaj bjesnoće kod ljudi zabilježen je 1964. godine.

Mačke su najčešće prijenosnice bjesnoće, a uopće se ne moraju cijepiti!

"Kako svrha ove mjere očigledno nije suzbijanje bjesnoće i zaštita građana govori i apsurdna činjenica da za mačke, koje su po svim statističkim pokazateljima najčešće prijenosnice bjesnoće, nije obavezno niti cijepljenje protiv bjesnoće. Manipuliranjem opasnošću od bjesnoće veterinarska inspekcija može uništiti sustav zbrinjavanja pasa i kontrolu nad suzbijanjem bjesnoće, kompromitirati struku i izgubiti povjerenje građana. Budući da se nadležna tijela oglušuju na primjedbe građana, udruga i struke, provodeći politiku koja je isključivo u službi nečijih osobnih interesa i suprotna elementarnoj logici i zdravom razumu, u ime nevladinih udruga, skloništa za napuštene životinje i zabrinutih građana zahtijevamo hitan sastanak s ministrom poljoprivrede, gospodinom Jakovinom", ističu udruge.