54.167.196.208 US
 

75 godina NDH - 75 godina Pavelićeve izdaje

Piše: Goran Vojković
nedjelja, 10.4.2016. 14:42
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index, Arhiva

CIJELA današnja i dnevno aktualna priča o ustašama, ustašcima i neoustašcima se temelji na problemu što neki ne žele sebi priznati da su u Drugom svjetskom ratu njihovi preci bili na krivoj strani – s Hiterom i Musolinijiem, a ne s Ujedinjenim Kraljevstvom, Amerikom, Rusijom, Slobodnom Francuskom i ostalim zemljama koje su na kraju uništile nacističko zlo.

Pavelić je ostao zadnji saveznik Hitlera, daleko i nakon što su Italija, pa i Rumunjska i Bugarska, barem formalno prešle na stranu saveznika. A boriti se na krivoj strani – problem je prvenstveno onoga koji se bori na krivoj strani, koja je još 1941. uvela rasne zakone i druga zla.

No, krenimo redom…

Hrvati su željeli svoju državu

Koliko god se slagali ili ne oko Franje Tuđmana, kao povjesničar rekao je nekoliko važnih stvari.

Nezavisna Država Hrvatska jest bila izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Kraljevina Jugoslavija se pokazala velikosrpskom tvorevinom i otvorenom diktaturom koja je mnoge Hrvate trpala u zatvore, a neke i ubijala. Kada je 10. travnja Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, mnogi su se ponadali da dolaze nova vremena.

Sve institucije Banovine Hrvatske stavili su na raspolaganje novouspostavljenoj državi, tako da administrativnog zastoja praktično i nije bilo. Dana 15. travnja Pavelić dolazi u Zagreb s oko 200 ustaša, a dan kasnije imenovao je prvu hrvatsku vladu, gdje sebi dodjeljuje mjesto ministra predsjednika i ministra vanjskih poslova. Već tu je zasjala prva iskra izdaje, koja je postojala i od ranije.

Sam Pavelić vrijeme od 1929. godine, kada je kralj Aleksandar proglasio diktaturu, uglavnom provodi u Italiji – upravo onoj državi koja je nepravednim mirovnim sporazumima nakon Prvog svjetskog rata zauzela cijelu Istru, Zadar i Lastovo. Talijani su ga trpjeli – uglavnom iz razloga što su razmišljali kako drpiti još više hrvatskog teritorija. Ne treba zaboraviti da su politički aktivni Hrvati iz Istre upravo u to doba morali bježati zbog sve jačeg terora fašista. No, Pavelić je upravo bio tamo.

Zašto? Čini se da je već onda poslušno mahao repićem.

Hrvatska je tada bila uglavnom zaostala, mahom poljoprivredna zemlja. Nešto industrije imali su Zagreb, Sisak i Split, a obrazovna struktura bila je sukladna tome. Nisu bile rijetke situacije da su žandari išli po selima, ne da bi lovili komuniste – već da bi tjerali seljake da šalju djecu u školu. S osam razreda osnovne, četiri su bila obvezna, bili ste već debelo natprosječno obrazovani.

Korelacije između velikih sila – samo malo ljudi je shvaćalo. Naciste su tada, 1941. godine, simpatizirali čak i mnogi u SAD-u. Za progone Židova se znalo, ali za strahote konc-logora nije.
Bilo bi previše zahtijevati da je prosječan hrvatski građanin u to doba, 10. travnja 1941. godine, shvatio kako se rađa satelitska država nacističke Njemačke i fašističke Italije, a ne nikakva nova hrvatska država. Kada je Jugoslavija kapitulirala, a u Hrvatskoj su ostali isti činovnici, iste upravne zgrade, govorio se hrvatski jezik – mnogi su se ponadali novim vremenima.

Nada je kratko trajala. Pavelić i ustaše pokazali su se običnim okupatorskim pudlicama.

Teror nad Židovima i Srbima

Nije dugo trebalo – režim NDH je pokazao svoje pravo lice. Rasni zakoni i ubijanja drugih, ponajviše Židova, Srba i Roma, ali i mnogih Hrvata.

Blaženi Alojzije Stepinac piše Paveliću 14. svibnja 1941.: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“.

Na dan donošenja odredbe da Židovi moraju nositi žutu traku sa znakom, 22. svibnja 1941. godine, Stepinac piše ministru Artukoviću. Podupire načelnu potrebu za odredbama za zaštitu Države od nenarodnih i protunarodnih elemenata, ali Stepinac i navodi: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca, nego i za državnu upravu“.

Neki danas spočitavaju da je Stepinac mogao biti i stroži – ali pitanje je što bi time postigao, osim što bi vjerojatno ostao i sam bez glave. Pa ne treba zaboraviti da je jedan Vlatko Maček, vođa HSS-a i iznimno popularan političar (HSS je bio zaista glavna politička snaga hrvatskog naroda), od strane vlasti NDH zatvoren u listopadu 1941. godine u Sabirni logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru i izolaciji.

Sam Vatikan je gledao nešto dalje od aktualnog – priznao NDH "de facto", ali ne i "de iure", jer je nastavio održavati vezu s izbjegličkom jugoslavenskom vladom u Londonu.

Progoni drugih naroda (ali i Hrvata koji se nisu slagali s režimom) zgrozili su velik broj građana koji su se iskreno radovali NDH. Koliko god su se zločini nad Srbima, počinjeni uglavnom u selima, u to doba cenzuriranih tiskovnih medija mogli neko vrijeme i sakriti, toliko je rasna presija prema Židovima, naseljenim u gradovima, i često nositeljima umjetnosti i kulture, bila odmah i jasno vidljiva.

Progoni Židova, koje su provodili ustaše u želji da se dodvore Nijemcima, bili su gori nego u mnogim drugim okupiranim državama, pa čak i gori nego u Italiji (represija prema Židovima je bila slična i gora jedino još u Nedićevoj Srbiji).

Da bi sramota bila potpuna – sami Hrvati su za naciste bili „niža rasa“. Slaveni.

Prodaja Dalmacije

Kraj priče o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj započeo je svega dva mjeseca nakon proglašenja iste – Pavelić i ekipa, u želji da si sačuvaju to malo vlasti u Zagrebu, Italiji prepuštaju najveći dio hrvatske obale. Potpisuju se Rimski ugovori.

Rimski ugovori su naziv za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941. u 12.30 sati, između NDH i Kraljevine Italije, u Palazzo Venezia u Rimu. Prvim dokumentom je utvrđena granica između dviju država. Pored hrvatskog područja koje je Italiji već pripalo nakon Prvog svjetskog rata, Italija je anektirala praktično cijelu Dalmaciju; drugim ugovorom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području (tzv. Druga, demilitarizirana zona) neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu; dok je trećim (nikada proveden do kraja) Italija postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države.

Troškovi talijanskih okupacijskih trupa - oko 200.000 vojnika, tj. više od vlastitih oružanih snaga NDH - kao i troškovi talijanskih policijskih snaga i civilnih činovnika koji su nadzirali domaću civilnu upravu, naplaćivali su se iz proračuna NDH.

Split je trebao imati neki poseban status, ali Talijane to nije bilo briga - tako su u Splitu talijanske okupacijske vlasti posve razvlastile ustaše već 21. travnja 1941. godine, a u prvom broju časopisa "San Marco" (koji se izdavao u Splitu) 29. travnja 1941. godine objavljena odluka da se u gradu smiju isticati jedino talijanske zastave, a da u javnim prostorima moraju biti izvješene slike talijanskog kralja i Mussolinija.

Što reći? Prodana je obala i potpisano da Hrvatska neće imati mornaricu (zato je Pavelić slao mornare da se bore za Hitlera na Crnom moru – Hrvatska pomorska legija, no oni su formalno bili dio Kriegsmarine).

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Točka na „i“ izdaje – dovođenje talijanskog kralja

Poglavnik znači predsjednik Vlade – Hrvatska je dakle još osnutkom Vlade NDH zamišljena kao monarhija. Jedan od pobočnih članova talijanske vladajuće obitelji, Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia, talijanski princ iz kraljevske dinastije Savoja, časnik talijanske ratne mornarice, postaje ni manje ni više nego – kralj Hrvatske s imenom Tomislav II. Od 1942. titula mu glasi: "Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojvoda Aoste".

Dana 18. svibnja 1941. Tomislav II. na ceremoniji postaje službeno kralj Hrvatske: na ceremoniji održanoj u Kvirinalskoj palači u Rimu, Ante Pavelić je u pratnji nekoliko hrvatskih izaslanika formalno zatražio od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem. Koliki izdajnik treba biti za talijanskog kontea postaviti za hrvatskog kralja?

Nakon raspuštanja Mussolinija na 25. srpnja 1943., uskoro je i Tomislav II. abdicirao. Službena abdikacija bila je u rujnu – Italija je kapitulirala i par tjedana kasnije proglasila rat Njemačkoj, želeći kraj Drugog svjetskog rata dočekati barem formalno na strani sila pobjednica.

Pavelić sa svojim ustašama ostaje uz Hitlera do kraja.

Suradnja s četnicima

Pitanje suradnje NDH s četnicima vuče se još i danas. Oko Knina, četnički ratni zločinac pop Momčilo Đujić formira Dinarsku četničku diviziju. Počinila je izrazito teške zločine i nad hrvatskim i nad srpskim stanovništvom. Dinarska četnička divizija je bila grupa koljača i ubojica, čak i za ondašnje pojmove.

Službeno, ustaše i četnici se ne podnose, ali iza kulisa odigrava se druga priča, godine 1991. piše u članku dr. Dušan Plenče (uredno navodeći izvore, pa se može i provjeriti): „Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942.“

U nekim drugim krajevima događaju se i teške borbe između ustaša i četnika (npr. Bitka na Lijevča polju u proljeće 1945.), no u Dalmaciji, čudna suradnja, koja dobiva svoj vrhunac krajem 1944. Pavelić se žalio Hitleru zbog četnika, na što je Hitler primijetio da „bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim postupkom prisili da priđu partizanima.“

Hitlerova je bila zadnja – Pavelić donosi sramnu naredbu kojom zločincu popu Đujiću spašava glavu. U naredbi od 21. prosinca 1944. on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti „četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku“. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija „bezuvjetno i nesmetano“ propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali.

Momčilo Đujić je ovime izbjegao sud. Umro je u Americi, 1999. godine. Nešto prije početka rata u Jugoslaviji pravo imenovanja četničkih vojvoda prenio je Vojislavu Šešelju. Bez Pavelića – Šešelj nikada ne bi postao četnički vojvoda.

Bijeg

Pavelić je ostao uz Hitlera i naciste do kraja. Međutim, svoju vojsku je napustio. Još 1944. godine obitelj šalje u Austriju, a sam iz Zagreba bježi 6. svibnja 1945. Na granicu s Austrijom dolazi 8. svibnja 1945. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg.

Razmimoilaženja između Britanaca i Amerikanaca te s druge strane Sovjeta su već vidljiva.

Zapadni saveznici računaju kako će im u borbi protiv komunista dobro doći i ljudi poput Pavelića te on uredno ostaje neometan živjeti u Austriji. No, ne i njegova vojska, ona Britancima ne treba.

Pavelićevu vojsku Britanci vraćaju u Jugoslaviju, znajući da ih ne očekuje ništa dobroga. Rat je trajao dugo, bio iznimno krvav i životi ne vrijede puno. Oko 60.000 vojnika i civila NDH (konačni podaci se nikada neće znati) bit će narednih tjedana i mjeseci pobijeno od strane partizanskih jedinica i KNOJ-a, policijskih snaga nove države. Za taj zločin, koji se u Jugoslaviji skrivao do 1990. godine, nitko nije odgovarao.

Kraj priče

Ante Pavelić vladao je Nezavisnom Državom Hrvatskom praktično kao apsolutni vladar – nije dopuštao nikakve oponente, odnosno s njima bi se brzo obračunavao. S druge strane, prema Hitleru i Mussoliniju bio je miran i krotak. Slušao ih je u potpunosti. I ostao im vjeran do kraja (makar je poništio Rimske ugovore, ali tek nakon pada fašističke Italije). Ostat će u povijesti zapamćen kao jedan od najvećih izdajnika Hrvatske, koji je učinio sve za malo vlasti u Zagrebu.

Domobranske jedinice i dobar dio upravne strukture NDH s vremenom su prešle partizanima, odnosno radile za njih. Posebno je taj prelazak bio velik 1944. godine, kada je obećana abolicija i ostavljanje čina časnicima, a sporazumom Tito-Šubašić partizani su priznati kao jedina snaga koja se bori protiv nacista i njihovih pomagača (Ivan Šubašić je kao ban Banovine Hrvatske izbjegao u London i ostao vjeran kraljevskoj Vladi). Ako ste bili partizanski borac od 1944. – makar prije toga i domobran, računali ste se pod pobjednike.

Ustaše i domobrani koji su preživjeli poslijeratnu osvetu, kažnjeni su oduzimanjem imovine i otežavanjem egzistencije narednih par generacija. Gubitnici su označavani do kasnih 80-tih: otac ili već tada djed ustaša ili visoki činovnik NDH, značilo je da za njegovog sina ili unuka nema direktorskog položaja ili mjesta profesora na društvenom fakultetu. Biljeg izgubljene strane se dugo nije brisao. To je jedan od razloga netrpeljivosti koja između potomaka pobjednika i poraženih postoji i danas.

Sam Ante Pavelić je umro u Madridu 29. prosinca 1959. Njegov ugled u emigraciji bio je malen čak i kod ustaške emigracije, a nepostojeći kod onih koji su već tada sanjali demokratsku Hrvatsku.

ZAVNOH

Bez partizanskog pokreta, Hrvati bi 1945. godinu dočekali na strani gubitnika, uz srpskog Kralja koji bi bio legitiman vladar i njegovu „vojsku u otadžbini“ koju je vodio četnički „đeneral“ Draža Mihailović.

Italija (formalno na strani Saveznika!) tražila bi barem ono što je imala – Istru, Rijeku, Zadar, a možda i više. Ostali bi ili u unitarnoj kraljevini, ili u nekom sovjetskom satelitu, ako bi Staljinovi tenkovi bili jači od veza Karađorđevića u Londonu.

Pavelićeva država je nestala – suvremena Hrvatska se temelji na onoj uspostavljenoj ZAVNOH-om nasuprot proglašenju NDH, kako govori Ustav Republike Hrvatske:

„Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

[...]

u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. - 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.”
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije