Hrvatska je tako postala jedina zemlja u svijetu koja je usvojila Zakon o igralištima za golf (NN 152/08), odlukom Sabora RH od 15. prosinca 2008. HHO je na takvu odluku reagirao tužbom Ustavnom sudu, da bi Hrvatski sabor, na posljednoj sjednici u prethodnom mandatu, u studenom 2011. godine, povukao osporavani zakon.

 

No, povlačenje zakona nije zaustavilo djelatnost mafijaško-koruptivne hobotnice unutar političke elite, premda je ovo tek jedan u nizu primjera o kojima se trenutno u nas raspravlja. Gotovo sva planirana igrališta, njih čak 90%, trebala su se izgraditi na kraškim terenima hrvatskoga juga i primorskog pojasa. Protiv takve izgradnje golf igrališta, koja prijeti dramatičnom devastacijom tih prostora, ustale su brojne nevladine udruge – od ekoloških i stručnih (arhitekti i dr.), sve do nevladinih organizacija za ljudska prava. Nevladine organizacije, a, također, i HHO, posebnu su pozornost posvetile projektu izgradnje dvaju golf igrališta, s oko 200 elitnih vila i jednog hotela, što je previđeno realizirati na visoravni Srđ iznad Dubrovnika. Riječ je o beskrupuloznom pokušaju devastacije grada Dubrovnika i njegova okoliša. U ovom su projektu, otvoreno valja upozoriti, spojene ne samo protudemokratske i protuekološke, pa i protuljudske tendencije političkog establishmenta u Hrvatskoj, nego on poprima i kriminalne obrise, koristeći razne manipulatorske radnje i akcije.

 

Povijest prijedloga za igralištem na Srđu, tipičan je primjer kolonizatorskog sindroma u rješavanju razvoja pojedinih atraktivnih prostora i lokacija. Smatramo da valja ukazati da teren na Srđu, osim, što je zbog nepristupačne lokacije vrlo nepraktičan, on, zbog aridnog terena i zbog prijetnji zagađenja podzemnih voda, prijeti cijelom dubrovačkom ekosustavu, te trajnom unazađenju naših primorskih krajeva, pogotovo u uvjetima turističkog mono-gospodarstva. Umjesto da se našem educiranom radnom stanovništvu ponude razvojni projekti koji će slijediti sve prednosti treće, znanstveno-tehnološke revolucije koja je u tijeku, (visoka tehnologija, nanotehnologija, obnovljivi izvori energije, ekološka privreda), nudi nam se kolonijalni model investiranja. Umjesto da se ulaže u znanje i sveučilišna središta koja mogu pokrenuti intelektualno-istraživački rad, ide se putem ovisničke i uslužne ekonomije. Ne podcjenjujući ni jedno zanimanje ili posao, u tako zamišljenom razvoju i gospodarstvu, naši bi malobrojni „sretni“ (uglavnom niskokvalificirani i jeftini) radnici, bili kosači trava, sakupljači golf loptica, čistači soba, ili, eventualno, hotelski konobari. Svoju urbanu baštinu i okoliš, ali i visoko educiranu mladež, nudimo na uporabu putnicima namjernicima, koji prema našem okruženju mogu gajiti tek uvjetnu odgovornost. Tako se stvara sustav kontinuirane ovisnosti, poput onog što je već došao glave nizu sredozemnih zemalja, najrecentnije Cipru. Čini se da u Hrvatskoj nitko ne vidi rezultate neosmišljenog apartmanizacijskog turizma, pogubnog po privrede mediteranskog bazena.

 

Moramo upozoriti i na činjenicu, da je velik dio zemljišta koji sada pripada lokalnim i stranim planerima akcije, u prvom redu tvrtki „Razvoj golf“, ukraden na način da su se pojedinci ilegalno uknjižili na terene koji su u XIX. stoljeću pripadali obiteljskim vlasnicima. Da bi nekako dokazali svoja vlasnička „prava“, oni posežu za argumentima i tvrdnjama da su zemlju obrađivali, da su tamo brali ljekovito bilje, majčinu dušicu i sl., premda je to zemljište u vrijeme uknjižbe bilo minirano. Tako uknjiženi, novi su vlasnici zemlju preprodali lokalnim planerima akcije, uz smiješno niske cijene, a ovi biranom investitoru. Takvoj su se rasprodaji pridružile i lokalne vlasti prodajom dijela državne imovine, također uz vrlo nisku cijenu. Znakovito je da je izostala bilo kakva reakcija pravnih institucija RH. Pripadnici civilnog društva. bez obzira na razlike u nijansama, od početka su osjetili sve zamke što ih političke elite mogu izmisliti kako bi omogućile pljačku privatne i državne imovine.

 

Parazitizam turističkog mono-gospodarstva ostvario je vidljiv i specifičan oblik političke korupcije, koji u posljednjih 20 godina, kroz jedinstvenu akciju, ujedinjuje tri najvažnije dubrovačke političke opcije – Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), Socialdemokratsku partiju (SDP) i Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Ovoj lokalnoj eliti, pridružili su se, svojim aktivnostima, bez obzira na političke razlike, i njihovi stranački šefovi u Zagrebu, a favorizirani strani investitor, izraelska tvrtka „Razvoj golf“, koja je u priču ušla 2007. godine, ima na raspolaganju i niz diplomatskih i medijsko-promidžbenih pogodnosti. Svi će oni očigledno imati vrlo značajne i prepoznatljive koristi od ovog projekta.

 

Da bismo pokazali dimenziju sprege različitih razina vlasti u pokušaju realizacije ovoga projekta, upozorit ćemo na sljedeće: ekoudruge i druge nevladine organizacije, za koje gđa Maja Ruth Frenkel, supruga i glasnogovornica vlasnika „Razvoj golfa“, veli da „zastupaju neke interese … često ne znamo ni čije ni kakve“, uspjele su organizirati peticiju za referendum o golf igralištu, te prikupiti čak 9085 potpisa. To nije bilo lako uz važeći zakon, ali Dubrovčani su tako pokazali da su protiv ove jasne manipulacije. Broj potpisa na nesreću lokalnih političkih elita i njihovih pokrovitelja u Zagrebu obvezalo je Ministarstvo uprave da dopusti Prijedlog za raspisivanje referenduma. No, tek tada nastupa trenutak manipulacije. Da bi referendum bio valjan u njemu mora sudjelovati 50 posto + 1 glas svih upisanih birača. Zato bi bilo poželjno da se datum poklopi s lokalnim izborima (svibanj). No, kako bi osujetili uspješnost referenduma, sve političke opcije zastupljene u dubrovačkom Gradskom vijeću, odlučile su se sazvati sjednicu 6. travnja. Time bi upotrebom zakona spriječili podudaranje lokalnih izbora sa referendumom, budući se pretpostavlja da će na lokalne izbore izići više od 50% birača, što bi referendumu dalo legitimitet. Upozoravamo, da će u Dubrovniku u travnju i svibnju biti čak četiri izlaska birača na biralište: Izbori za EU parlament, dva kruga lokalnih izbora i referendum. Očigledno je da se lokalne elite nadaju da će izostati masovni izlazak birača, te pokušavaju unaprijed osujetiti valjanost referenduma. To ukazuje na činjenicu kako nema mimoilaženja između vladajućih i oporbenjaka kad su posrijedi vrlo opiplivi interesi njih i njihovih mentora.

 

HHO se, kao i druge odgovorne i razumne institucije i pojedinci, itekako zalaže za poduzetničku klimu, ali ne klijentelističku, nego onu koja će biti u interesu Hrvatske u cjelini, dakle i lokalnog stanovništva, vodeći pritom računa o zaštiti prirode i poštivanju pravnih stečevina. Protivimo se birokratskim preprekama koje priječe strana ulaganja, ali uklanjanje tih prepreka je u rukama vlasti, a ne nevladinih udruga i civilnog društva. Nas, i hrabre građane RH, neće zastrašiti sve arogantniji tonovi gđe Frenkel, inače bivše pomoćnice ministra gospodarstva Vlade RH 2000. godine (tada poznatoj pod imenom Maja Brinar), koja, brbljajući o „jakoj antipoduzetničkoj klimi“, pokušava objasniti ono što je posve objašnjivo. Golf igrališta bi se mogla opravdati kao investicija, možda čak i na Srđu, ali su ekološki razlozi protiv! Gradnja 240 vila na Srđu, koje bi bitno preusmjerile urbani razvoj Dubrovnika u posve neželjeni i ekološki opasan smjer, ne može se opravdati ničim osim beskrupuloznim trkom za profitom. Danas je bjelodano jasno da su pokušaji izgradnje hidroelektrane Ombla, takorekuć unutar Dubrovnika, zapravo vezani uz potrebu navodnjavanja „Golf Parka Srđ“, jer taj „kamenjar“, kako veli gđa Frenkel, doista ne može stvarati travnjake koji su sastavni i bitni dio svakog golf igrališta. Za travu, koja bi rasla u tom „kamenjaru“, potrebna je, s obzirom na velike vrućine, enormno količina vode i pesticida! A cijeli taj „kamenjar“, još jednom podvlačimo, nalazi se na kraškom vodopropusnom terenu. Upravo stoga, protiv izgradnje hidroelektrane Ombla, kao i zbog drugih ekoloških razloga, ustale su ekološke udruge i cijelo civilno društvo, kao i bivša ministrica Mirela Holy, te, u posljednje vrijeme, i sadašnji ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović. No, postoji snažni, vrlo prepoznatljiv lobi, koji i dalje podržava i gura ovaj nakaradni i antiekološki projekt.

 

Gđa Frenkel ipak je jasna. Ona otvoreno ucjenjuje: Bez vila nema igrališta!

 

“Za izgradnju 240 vila”, kaže gđa Frenkel, „smo se odlučili jer je samo tako projekt samoodrživ. Bez toga projekt ne bi bio profitabilan i ne bi bio moguć budući da predviđa i niz sadržaja od javnog interesa koji ne donose nikakav profit“ (Globus, 1. ožujka 2013).

 

Da je Maja Ruth Frenkel, zajedno sa svojim suprugom, doista spretna u „lobiranju“ vidi se iz činjenice da su se u kampanju protiv referenduma, uz interesno svrstane medije, koji se „užasavaju“ nad „radikalnim konzervacionizmom“, prikolonili i politički moćnici, poput Branka Grčića, potpredsjednika Vlade, ekonomista po struci, uz to i sveučilišnog profesora. On tvrdi da će, ukoliko projekt propadne, investitori tužiti grad Dubrovnik i Republiku Hrvatsku, te će zasigurno, temeljem odredbi međunarodnog prava, dobiti masnu odštetu. Znakovito je da se potpredsjednik Vlade, Grčić, kao nadripravnik, unaprijed svrstava na stranu koja bi, po njemu, mogla naškoditi državnim interesima, dok mu stvarni diplomirani pravnici i stručnjaci u tom poslu, javno poručuju da u ovom slučaju govori gluposti.

 

Ovoj kampanji, prema tvrdnjama tvrtke „Razvoj golf“, pridružio se i sam Jose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, navodno zabrinut zbog „antipoduzetničke klime“ u Hrvatskoj. Čudi nas da senhor Barosso nije pokazao istovjetni interes zbog razvoja „antipoduzetničke klime“ kada je nedavno američki ulagač Donald Trump izgubio utakmicu za svoje drugo golf igralište kod Aberdeena u Škotskoj, iako je projekt američkog tajkuna imao itekako ugrađene elemente zaštite okoliša što nije slučaj s projektom na Srđu. Nadali smo se da Europska komisija želi demokratski samosvjesnu Hrvatsku, a ne još jedno propalo kolonijalno odmaralište u južnim europskim krajinama. Ili smo se prevarili?