Hrvatska ne vodi vanjsku politiku nego manju mjesnu zajednicu u Bruxellesu

Hrvatska ne vodi vanjsku politiku nego manju mjesnu zajednicu u Bruxellesu

Foto: FAH

DIPLOMATSKA politika bivše Jugoslavije i dalje drži status kojeg se ne usuđuju osporiti niti najagresivniji revizionistički programi, piše u svom komentaru Bilten.org.

S druge strane, jedan od najistaknutijih političkih učinaka raspada Jugoslavije su potpuno paralizirane vanjske politike država nasljednica. Ovogodišnje zahuktavanje geopolitičke situacije, od Ukrajine preko Iraka do Gaze, ogoljuje ih do apsurdnih situacija.

Kako smo postali provincija

Razumljivo, vanjska politika kao bitna komponenta i izvršne vlasti, a i državne politike uopće, u novonastalim postjugoslovenskim državama prošla je kroz značajne promjene od devedesetih na ovamo. Potpuna promjena uloge od važnog političkog subjekta multilaterale (što je Jugoslavija svakako bila kao članica pa, možemo to otvoreno reći, i “predvodnica” Nesvrstanih) do njenog raspadajućeg objekta bila je svakako ključan i presudan momenat u sagledavanju diplomatskog smjera kojeg su države “sljednice” prihvatile. No, ne samo “smjera”, već i bazične diplomatske infrastrukture.

Drugi momenat je svakako rat tj. “dugi raspad” bivše države koji je uvelike odredio naglaske vanjske politike i diplomatske inicijative (zadnji primjer: (ne)priznavanje Kosova i posljednji pjev ostataka diplomacije SFRJ-a predvođenih notornim Vukom Jeremićem).

Treća faza u ovoj “provizornoj” podjeli je određena procesom integracije u Europsku uniju koja je svojom zajedničkom vanjskom politikom ostavila malo prostora za neke samostalne vanjsko-političke inicijative – pogotovo manjim članicama EU-a. Zadnji primjer “packi” upućenih Beogradu u slučaju sankcija Rusiji tu zajedničku politiku širi i na zemlje kandidatkinje, ostavljajući skoro nikakav prostor za izlazak iz, zapravo, euroatlantske vanjske politike. Jer nakon Busha, EU i SAD su se našle u fazi srastanja, tj. međusobnog proždiranja koji nas stavlja u posve novu poziciju u kojoj bi vanjska politika napokon trebala postati dio političke rasprave tj. unutarnje politike, a ne obrnuto.

A kad se postavi takvo pitanje s ovakvim demokratskim deficitom u sklopu ovakve Europske unije kao jedini politički progresivan odgovor nameću se vaninstitucionalne multilaterale.

Golotinja vanjske politike

Često se, zapravo, pokušava vanjsku politiku nakititi i opteretiti nepotrebnom mistikom i konačno izdvojiti u zasebne predjele moći tajnog pregovaranja i vještine tihe diplomacije. Time ju se odvaja od pogleda, a onda i, tobože, mogućnosti razumijevanja običnog puka “opterećenog” dnevnim pitanjima tzv. golog preživljavanja! Međutim, vanjska politika nije zbog toga manje ukorijenjena u našu dnevnu politiku i njenu “profanost” i “golotinju” što ukazuje jednostavan pogled na topografiju npr. Zagreba i Sarajeva i poziciju koju zauzima veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u dnevnom ritmu grada.

U prvom slučaju odvučen na periferiju tik do “međunarodne zračne luke” postavljen u sigurnosnu kutiju čije unutarnje aktivnosti možemo lako pretpostaviti bez obzira na jednostavnost našeg pučkog razuma. U drugom slučaju – u samom centru grada na prostoru nekadašnje Kasarne Maršal Tito kao opomena, podcrtavanje uloge koju SAD ima u bh. svakodnevici, ali i svojevrsna ironija povijesti ovih prostora. Iz te perspektive, čini nam se da je posthladnoratovski sistem vrlo jednostavan, unipolaran i da se prostom inercijom preslikava na naše predjele ili je cijela slika ipak malo slojevitija i uključuje ne samo vojno-sigurnosna nego ekonomska, kulturna pa i juridička i etička pitanja.

Da bismo govorili o današnjoj vanjskoj politici zemalja Balkana ili u ovom konkretnom tekstu – RH – možda je prvo potrebno napraviti i jedan korak unazad koji će zadovoljiti i često neproduktivni pogled prema zlatnim vremenima, ali i postaviti osnovno pitanje: kako raspolažemo s kulturnim i znanstvenim kapitalom koji je tada stvoren i koji je neodvojivi dio jednog ozbiljnog diplomatskog pogona koji će biti spreman na izazove globalne tektonike?

Nasljeđe “nesvrstanosti”


Nostalgične reminiscencije na Pokret nesvrstanih zemalja, neće nas daleko odvesti. No povijesno gledajući, riječ je svakako o važnom projektu u međunarodnim odnosima nastalom uslijed bipolarne strukture svjetskog sistema, ali i konačne dekolonizacije Afrike i Azije. U okviru tog pokreta ostvarivala se ekonomska suradnja (u većini slučajeva: jednosmjerna), ali i kulturna razmjena, pa u konačnici i jaka diplomatska infrastruktura sa svojom kulturnom i znanstvenom podrškom kroz institute za međunarodne odnose (u Zagrebu i Beogradu), odsjeke na društveno-humanističkim fakultetima, stručne časopise (poput Marksizma u svetu) ili muzeje što je svakako tadašnju državu izdvajalo i iz dominantno eurocentrističkog pogleda na svijet, ali i kolonijalističkog zadaha prema periferiji.

Tadašnji europski interes za to područje bio je vođen isključivo ostatcima ekspanzionističkih kolonijalnih i ekonomskim neokolonijalnim pretenzijama, a ne, kao u ovom slučaju – internacionalizmom i otvorenom suradnjom i političkom podrškom novonastalim državama. Naravno, odnosi među “nesvrstanima” nisu bili lišeni nekih unutarnjih kontradikcija i borbi za moć između različitih tabora i revolucionarnih persona. U svakom slučaju – PNZ je bio projekt koji je gradila jugo-diplomacija i koji je izgradio jugo-diplomaciju i njen prateći pogon kojem novonastale države mogu zahvaliti i veliki dio profesionalnog ljudstva i, nakon provedbe sukcesije, dio diplomatskih predstavništva.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Saudijski princ na makarskoj rivi

Smrt Jugoslavije i potreba za izgradnjom međunarodnog imidža novonastalih država, kao i lobiranje usred ratnih dešavanja potpuno su izmijenili i horizonte vanjske politike, ali i strukturu diplomatskih predstavništva. Hrvatska je svoju vaneuropsku diplomaciju u vrijeme Franje Tuđmana vodila principom servilnosti Sjedinjenim Američkim Državama i interesima vlastite dijaspore koja je zauzela i značajne pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova. Selektivni pokušaji ostvarivanja ekonomskih veza s Istočnom i Jugoistočnom Azijom su neslavno propali još za vrijeme Mate Granića.

U vrijeme Račanove koalicijske Vlade – sva diplomatska aktivnost i Ministarstva vanjskih poslova i Ureda predsjednika Mesića u prvom mandatu bila je usmjerena krpanju slike koju je pred Zapadom ostavio Tuđman u domeni ljudskih prava i sloboda. Pred kraj prvog i kroz cijeli drugi mandat, Stipe Mesić se upušta u pokušaj revitalizacije veza s “nesvrstanima” što je rezultiralo njegovim obilaskom Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, Indije i Jugoistične Azije – dakle okosnica nekadašnjeg, odnosno još postojećeg, ali znatno slabijeg Pokreta.

Deklarativno, svi ti posjeti su u domaćoj javnosti bili opravdavani potragom za stranim investicijama – što je postao standardni dio retoričke prtljage u službenim izvještajima o diplomatskim aktivnostima RH. Ta potraga traje i danas, a svečano je inaugurirana i službenom inicijativom MVEP-a o osnivanju tzv. gospodarske diplomacije. Posljednja evidentirana štacija te karavane bila je negdje u pješčanim pustinjama Katara da bi se ovo ljeto ponovo javila na makarskoj rivi pojavom izvjesnog saudijskog princa kojeg je sa svim gestama dvorskog paža dočekao predsjednik republike u pohodu na drugi mandat.

Cijena jednostrane vanjskopolitičke orijentacije

U njegovom prvom mandatu koji je koincidirao s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, naša vanjska politika je u potpunosti ostavljena briselskim okruglim stolovima koji su nedavno – upravo zbog izostanka naše visoke delegacije na jednoj od sesija barunice Ashton (kako je oslovljavaju domaći vanjskopolitički novinari bez imalo ironije) o Ukrajini – konačno usmjerili medijsku pažnju na “problem” naše vanjske politike.

Dosad je to pitanje postavljeno samo u slučaju sezonskih diplomatskih križaljki uslijed kohabitacija s obzirom da se vanjska politika sukreira iz Pantovčaka i sa Zrinjevca. Ljeto obilježeno međunarodnim susretima, sukobima i krizama: osnivanje razvojne banke BRICS-a, rat u Ukrajini, invazija na Gazu, ISIS te ebola u Zapadnoj Africi natjeralo je neke od kritičkih glasova naše umirovljene diplomacije da progovore o stanju u domaćoj diplomaciji. Ivica Maštruko, Tomislav Jakić i Božo Kovačević – suglasni su da je hrvatska vanjska politika neozbiljna, dezorijentirana, gotovo nepostojeća. Što je zapravo jedina točna dijagnoza.

A izostanak visoke delegacije MVEP-a na sastanku u Briselu koji je ponukao naše medije da se zgražaju nad našom diplomacijom i njenim običajima – je zapravo jedini shvatljiv potez. Jer “što da se radi” za tim stolom? Što da se radi u slučaju da dobijete naređenje za isporuku oružja pešmergama za borbu protiv ISIS-a, a godinu dana prije je to oružje iz Hrvatske je “nekako” došlo u ruke borcima tog istog ISIS-a?

Što da radimo za stolom na kojem se raspravlja?

Politika Ministarstva vanjskih i europskih poslova tako se svela isključivo na ovu svoju drugu i relativno novu odrednicu – postajući tek manja mjesna zajednica briselske politike. Vanjski poslovi prema zemljama van EU-a, s druge strane, vođeni su zaprimanjem instrukcija SAD-a, a svaka inicijativa u okvirima i dalje nestabilnog “regiona” propala je u svojoj početnoj točki. No kako se bliže parlamentarni izbori, tako se počinju zauzimati pozicije ili bar pripremati politike i u toj domeni.

Predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko retorički se oslanjajući na svoje političke baštinika pokušavajući skupiti glasove među Hrvatima u BiH, zapravo je potvrdio da će podržati politiku SAD-a i EU-a prema BiH. A jedini drugačiji glas dolazi iz OraH-a koji u potrazi za vlastitim političkim identitetom koji se neće (samo) oslanjati na kult ličnosti predsjednice stranke zagovara suradnju sa zemljama BRICS-a. No tu alternativu treba gledati isključivo na istoj retoričkoj i političkoj ravni kao i neke ranije pokušaje pronalaska novih tržišta ili stranih investicija.

Stvoriti alternativne multilaterale

Uzimajući u obzir kompleksnost trenutnih geopolitičkih odnosa, ekonomske tj. dužničke odnose, kao i očiti podređeni položaj i servilnost manjih država članica EU, jedini izlazak iz te pozicije nameće se u stvaranju alternativnih multilaterala trenutnom smjeru u kojem kormilare najveće sile EU-a i SAD-a.

To bi trebala biti pozicija koju u vanjskoj politici treba zauzeti i Hrvatska i kad je riječ o krizi u Ukrajini i na Bliskom Istoku i općenito. No naravno, svaka takva politika i odluka povlači za sobom i druge slojeve vanjske politike, razotkrivajući zapravo narav statusa ove i sličnih zemalja u sjevernoatlantskom savezu i(li) europskim integracijama.

A riječ je o poziciji koja teško da može biti trenutno prevladana, ali se može postati svjestan trenutnosti takvih odnosa, ali jednako tako i njihove dugoročne održivosti koja zemljama poluperiferije puno više šteti.

Mario Kikaš/Bilten.org

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara