Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska

Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska


KADA se razmahala ekonomska kriza, na kratko vrijeme je, moglo bi se reći, zavladala skoro pa panika. Alan Greenspan, bivši šef američkog FED-a, na saslušanju u Kongresu 2008. priznaje da je jako potresen i šokiran jer je shvatio da ideologija slobodnog tržišta, koju je dotad zastupao, ima nedostataka. Kraljica Engleske je pak ekonomiste s londonskog LSE-a dovela u nevolju upitavši kako je moguće da nitko nije predvidio krizu? No ubrzo se sve vratilo na staro i kriza se iskoristila kao razlog za nastavak iste ekonomske politike (privatizacija, liberalizacija, deregulacija) pod okriljem mjerâ štednje. Opravdanje je sada još jednostavnije ‒ nema novaca (jasno, o "alternativnim" se mjerama štednje, koje ne bi išle preko grbače običnih ljudi, ne razmišlja).

Tako nas se i dalje uvjerava da ćemo živjeti bolje ako budemo imali manje plaće (i tako budemo "konkurentniji") te nam se i dalje govori da će nam biti to bolje što najbogatijima bude bolje. Ekonomski sistem kakav imamo je pak "najbolji što može biti" i "ništa drugo jednostavno ne postoji". Zanemaruje se pritom to što se ista takva argumentacija upotrebljavala i kao obrana feudalizma u srednjem vijeku ‒ kad je stvarno postojao uglavnom samo feudalizam, nije bilo drugačijega ekonomskog sistema i nije se nikako moglo predvidjeti postojanje drugačijega sistema u budućnosti.

I Afrika je kapitalistička

Pritom se zaboravlja još jedna bitna činjenica. Kada se nudi standardna tranzicijska priča o tome da ćemo kroz blagodati slobodnog tržišta jednom konačno doploviti do blagostanja (iako nam nekako zasad ne ide baš dobro ‒ uzmemo li, primjerice, u obzir podatak da nam je realni BDP u 2013. za 7,1% niži od onoga iz 1986), obično se kao dokaz kapitalističkog uspjeha podastire samo nekoliko zemalja. To su najčešće zapadnoevropske zemlje poput Švicarske, Nizozemske, Belgije i sl. No zaboravlja se pritom da je takvih zemalja na svijetu poprilično malo, a da je npr. i cijela Afrika, ne samo zapadna Evropa, također kapitalistička.

Kada se navode argumenti poput "pogledajte zapadnu Evropu", treba voditi računa o tome da je to svega 15-ak većih država (a ni tamo nije baš svugdje trenutno najbolja situacija ‒ npr. u Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, Islandu). Nerijetko su to i bivše kolonijalne sile (npr. Velika Britanija, Nizozemska ili Belgija), koje su svoj kapital akumulirale, među ostalim, i "šireći civilizaciju" diljem svijeta. Takvim se uspješnim zemljama na svijetu još može pridodati nekoliko bivših evropskih kolonija s pretežno bijelom stanovništvom (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland) i pokoja dalekoistočna zemlja (poput Japana ili Južne Koreje ‒ važnih američkih saveznika).

U koliko se zemalja dobro živi?

Na svijetu ima nešto više od 190 država. 1% najbogatijih u svim državama jako dobro živi. Nešto bolje može živjeti i srednja klasa u pojedinim zemljama. Međutim, zemalja za koje se može reći da u njima velika većina (ili bar relativna većina) ljudi živi dobro ili solidno i nema tako puno. Zanemarimo li državice poput Luksemburga, razvijenih država, za koje se može reći da u njima većina (a ne samo najbogatiji) dobro žive, na svijetu ima 30-ak, uvrh glave 40-ak (ovisno o tome što smatramo dobrim životom i većim dijelom stanovništva). Tu se čak može zanemariti i to da i u nekim najrazvijenijim zemljama, poput SAD-a, može biti problema sa siromaštvom (iako to siromaštvo, dakako, nije na razini onoga u Africi) i da ni u svim tim zemljama nije svima baš blistavo (npr. u Španjolskoj trenutno ima skoro 27% nezaposlenih). Dakle, izdvojimo li tih najrazvijenijih 30-40 zemalja, ostaje nam većina od 150-160 zemalja na svijetu. Njih možemo slikovito i ugrubo podijeliti na zemlje "srednje žalosti" (poput Hrvatske) i one "potpune bijede" (poput Haitija).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Evropa, i razvijene zemlje općenito, kubure s gospodarskim rastom, ali ni situacija u zemljama koje imaju gospodarski rast nije nužno dobra. U situaciji je poput hrvatske, gdje već godinama nemamo čak ni minimalnog gospodarskog rasta, lako smetnuti s uma da gospodarski rast ne znači nužno i povećanje životnog standarda. Stoga ne treba čuditi da smo u 2013. najveće proteste vidjeli upravo u Turskoj i Brazilu, zemljama koje imaju gospodarski rast, a neće iznenaditi ni podatak da prosvjedi nisu nikakvo čudo ni u brzorastućoj Kini ‒ ondje je npr. u 2010. zabilježeno ni više ni manje nego 180.000 različitih oblika masovnih prosvjeda, pobuna, sukoba i sl.

Kapitalistički svijet

Danas je praktički cijeli svijet kapitalistički. Iznimke su više-manje samo Kuba, kao relikt realsocijalizma 20. stoljeća, i suluda despocija Sjeverna Koreja (Kina i Vijetnam su, unatoč vlasti nominalno komunističkih partija, danas kapitalističke zemlje). U nekim se zemljama Južne Amerike (Venecuela, Bolivija, Ekvador) najavljuje više ili manje otvoreno (bolivarski) socijalizam 21. stoljeća, ali i te su zemlje, unatoč nekim pomacima, još uvijek ipak kapitalističke. Sve u svemu, kada se govori o kapitalizmu i njegovim uspjesima, ne može se gledati samo na neke zemlje. Ako je čitav svijet kapitalistički (a više-manje je to tako), onda uspjeh ili neuspjeh svjetskog ekonomskog sustava treba procjenjivati po čitavom svijetu. A ako pogledamo čitav svijet, razvijenih je i uspješnih kapitalističkih zemalja samo 30 do 40 (od njih 190).

Ne može se, dakle, kapitalizam promatrati samo kao nešto što postoji u razvijenim zemljama. I nerazvijene su zemlje (a to je većina zemalja na svijetu!) također kapitalističke i neizostavan su dio svjetskog ekonomskog sustava. Tim više znamo li da zbog neokolonijalne ekonomske politike razvijenih zemalja nije baš nepovezano što su te zemlje bogate, a što je Afrika i dalje ekstremno siromašna (unatoč Gatesovim optimističnim vizijama svijeta) ‒ počev od famoznih programa "strukturalne prilagodbe" od 1980-ih nadalje, kojima su razvijene zemlje nametale afričkim (i drugim) zemljama ekonomsku politiku koja će ići Zapadu u korist. Problem je također i u tome što se nije lako "ugurati" među razvijene, tim više što bogate zemlje, nakon što su se same razvile, kako se slikovito izražava poznati ekonomist Ha-Joon Chang s Cambridgea, "odguruju ljestve" i mijenjaju pravila na štetu nerazvijenih (pa npr. razvijene zemlje, koje su se razvile uz intervencionizam i protekcionizam, danas cijelom svijetu putem međunarodnih ekonomskih organizacija nameću otvoreno tržište i neoliberalnu ekonomsku politiku).

Više ili manje kapitalizma?

Neki će reći da siromašnima upravo zato što su siromašni treba više, a ne manje, kapitalizma ‒ slobodnije tržište, manje regulacije, više "ekonomskih sloboda" itd. No upravo u siromašni(ji)m zemljama (zanemarimo tu pitanje korupcije, od čega često nisu imune ni najrazvijenije zemlje) obično imamo puno "više kapitalizma" nego u razvijenim zemljama. U siromašni(ji)m zemljama je kapital puno slobodniji ‒ puno je manje regulacijâ, plaće su niske, radnička prava često nepostojeća, ekološka ograničenja nepoznanica, izdaci za socijalnu državu minorni ili potpuno izostaju itd. Dakle, siromašni već imaju kapitalizma preko glave, za razliku od mnogih razvijenih zemalja (poput Švedske ili Kanade) koje često imaju vrlo razvijenu socijalnu državu i sl., i za koje će mnogi američki libertarijanac čak prezrivo odbrusiti da su zapravo socijalističke.

Kao zaključak, na svijetu ima i uspješnih i manje uspješnih zemalja, ali, sve u svemu, ne može se mirne duše reći da imamo ekonomsko-politički sistem koji je većini ljudî na svijetu donio blagostanje i dobar život. Možda najbolju ilustraciju trenutnoga stanja u svijetu daje podatak o tome da 85 najbogatijih osoba na svijetu posjeduje imovinu jednaku onoj koju ima najsiromašnija polovica svijeta (3,5 milijarde ljudi).

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara