Ilustracija: Shutterstock

UNATOČ manjkavostima sustava, od administrativnih do zakonskih poteškoća, i još uvijek krutom stajalištu društva koje često ne pogoduje posvajanju djece, Hrvatska se po posvajanju djece u odnosu na broj stanovnika nalazi u rangu razvijenih europskih zemalja.

Primjerice, u bogatoj Velikoj Britaniji, koja je u proteklih nekoliko godina reformirala sustav posvajanja, lani je posvojeno oko 4.000 djece na više od 62 milijuna stanovnika. Istodobno, Hrvatska na svojih 4,3 milijuna stanovnika godišnje posvoji prosječno 130 djece.

U Hrvatskoj se u zadnjih deset godina broj djece koja su imala sve uvjete da ih se posvoji kretao godišnje od 169 do 255, a posvajano ih je više od 70 posto.

Trenutno se u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nalazi 754 djece, a u udomiteljskim obiteljima 1.961 dijete.

Njih 252, od kojih su 95 s teškoćama u razvoju, imaju sve potrebne dokumente za posvojenje, podaci su iz prošlogodišnjeg izvješća Ministarstva socijalne politike i mladih.

U Ministarstvu navode da trenutno ima 793 potencijalna posvojitelja od kojih su 743 para i 50 samaca. Među njima četvrtina već ima posvojeno ili biološko dijete.

Novim Obiteljskim zakonom otkloniti manjkavosti

Prijedlogom novog Obiteljskog zakona predviđene su oštrije mjere prema roditeljima koji ne skrbe odgovarajuće o djeci. Značajna promjena je skraćivanje vremena posvojenja, tako da je precizno uređen način davanja pristanka na posvojenje i nova sudska mjera koja zamjenjuje pristanak roditelja.

Do sada se događalo da roditelj neopravdano odbija pristati na posvojenje, unatoč tome što zanemaruje svoje roditeljske obveze ili je trajno nesposoban skrbiti o djetetu.

U novom je zakonu propisan detaljniji postupak za davanje mišljenja o prikladnosti osoba za posvojenje, a novina je da će se dijete na rok od šest mjeseci moći smjestiti u obitelj potencijalnog posvojitelja kako bi se procijenio budući odnos djeteta i potencijalnog posvojitelja.

Diana Topčić Rosenberg, predsjednica Adopte, jedine udruge u Hrvatskoj koja okuplja potencijalne posvojitelje i one koji su već posvojili dijete, drži da se sustav mora reformirati prvenstveno da bi se skratio boravak djece u domovima. Zaštita prava djece mora biti iznad svega, ističe ona.

Posvojitelji se stalno moraju dokazivati

"Socijalni centar ima obvezu procijeniti ljude kojima će dati dijete na posvojenje. Nakon što dobijete preporuku da ste u redu, onda se svakom centru u Hrvatskoj ponovo morate dokazivati, osobno uspostaviti kontakt sa svih 86 u kojem može biti vaše dijete".

Teško je povjerovati da uz suvremenu kompjutorsku tehnologiju tih 86 centara nisu još uvijek umreženi, kaže Topčić Rosenberg.

Time se dosad nitko sustavno nije bavio. Ne postoji jedinstveni registar osoba koje su se prijavile za posvajanje djece i koje su dobile "zeleno svjetlo" da su prikladne za posvajanje. Prije godinu dana Ministarstvo je napravilo registar osoba koje žele posvojiti djecu, ali ni on nije zaživio.

"I dalje ljudi koji žele posvojiti dijete moraju zivkati centre, pisati pisma, slati uratke, roza pisma sa cvjetićima da bi se nekome svidjeli. To je diskriminirajuće do bola. Ljudi imaju pravo na pristojnu uslugu javnih službi", kaže Topčić-Rosenberg.

Ima centara u kojima su djelatnici ljubazni, ali i onih u kojima su bezobrazni, odrješiti, nekomunikativni. Adopta je je prikupila svjedočanstva svojih članova o osobnim iskustvima i poslala Ministarstvu s molbom da to riješi, no nema povratnih informacija.

Važnije je koliko dugo dijete provodi u sustavu od toga koliko posvojitelja čeka dijete

Novinari često pitaju koliko posvojitelja čeka na dijete, a zapravo je puno važnije koliko djeca provedu u sustavu i kako to skratiti. Dosad su u sustavu mogla biti godinama i nitko za to nije bio odgovoran. Nakon toga se kaže da su djeca postala prestara pa ih nitko neće.

Ima djece koja su do desete godine promijenila nekoliko udomiteljskih obitelji i naravno da su istraumatizirana. Zato posvojiteljima, posebno onima koji žele posvojiti stariju djecu, treba pomoći, osigurati im stručnu podršku, a toga još uvijek nema, upozorava Topčić Rosenberg.

Kad jednom posvoje dijete, posvajatelji ostaju prepušteni sami sebi. Situacije s kojima se nose su jako teške i zato je Adopta počela organizirati grupe za podršku.

Zbog traumatiziranosti neka djeca znaju biti agresivna, imaju emocionalnih i razvojnih problema, poteškoće u školi, govorne probleme. Posvojitelji nisu ni psiholozi niti obučeni edukatori, a sve to moraju rješavati sami.

Problem je što ne postoji standard posvajanja koji bi propisao postupak u određenim rokovima. Neki centri imaju svoja pravila, a neki nemaju nikakva.

Dijete treba pripremati na posvojenje, objasniti mu što to znači. Ako je nepripremljeno, vraća se u neke ranije situacije kada je bilo kod udomitelja, pa onda nije čudno što ne prihvaća posvojitelja. Centri obično od toga "peru ruke", oni su dijete dali na posvajanje i za njih je to završena priča, kaže Topčić Rosenberg.

Razdoblje praćenja od šest mjeseci, kako bi se posvojitelji i dijete navikli jedni na druge

Novi Obiteljski zakon nastao je na iskustvima i praksi drugih zemalja, a naslanja se i na obveze koje su dio Haške konvencije u zaštiti djece pri međudržavnom posvojenju. Ta i Europska konvencija o posvojenju propisuju određene standarde u postupku posvajanja.

U skladu s time, novi zakon uvodi kao obvezu pripremu posvojitelja i djece na posvajanje, te osiguravanje podrške nakon posvojenja.

Osim toga, postoji tzv. razdoblje praćenja, kada dijete dolazi u obitelj prije nego je posvojeno kako bi se navikli jedni na druge, a propisano je da to bude šest mjeseci.

U uređenim sustavima posvojitelji i djeca u tom razdoblju imaju podršku stručnih službi, no u Hrvatskoj nema stručnjaka koji znaju nešto o toj temi. Također, nije jasno što se u pravnom smislu događa u razdoblju praćenja.

"Po sadašnjim pravnim normama, kada posvojite dijete imate mu pravo promijeniti ime i prezime. No, u tih šest mjeseci dijete nije vaše, vi ste samo udomitelj. Za to vrijeme ići će u vrtić ili školu i zvat će se kao i prije", kaže Topčić Rosenberg.

"Ako ga nakon šest mjeseci posvojite i promijenite mu prezime, dijete će ići u isti vrtić ili školu pod drugim prezimenom. To je za njega i za posvojitelje stresno jer će svi znati da je dijete posvojeno".

Zato trebamo mijenjati sustav, provesti reformu. Postoje različiti mehanizmi kako se to može poboljšati, a sve će biti bolje od dosadašnje prakse, koja je bolna i za posvajatelje i za djecu, naglašava Topčić Rosenberg.