Screenshot: Youtube

NAKON Bugarske i Rumunjske, predstavljamo i Mađarsku, koja će nam od ponedjeljka biti dvostruki susjed, s kojom ćemo dijeliti ne samo Dravu i Baranju, nego i mjesto na začelju tablice Europske Unije.

"Kao da nisu komunistička zemlja"

Za razliku od dvije prvospomenute nesretnice, ulazak u postkomunistički eru Mađarskoj je tekao "sumnjivo" glatko:  Zemlja koja je Zid podrivala iznutra spremno služeći kao transfer-ruta Nijemcima s Istoka na Zapad, bila je predvodnica ekonomskih i tržišnih promjena nakon njegova pada:

Prvakinja privatizacije državnih poduzeća, a stranim ulagačima omogućila je da polovica ukupnih sredstava investiranih u Srednju Europu, bude upravo u mađarsku privredu, ali sretna vremena trajala su točno 10 godina, od 1998. do 2008.

Mađarska je visoko letjela na valu predvodničke uloge i kreditnog oblaka, sve do grubog prizemljenja 2008.

Kao i Hrvati u prvoj polovici i posebnom sredinom prošlog desetljeća, Mađari, osokoljeni predvodničkom ulogom srednjoeuropskog post-komunističkog zamašnjaka, članstvom u NATO-u još od 1999., a u Uniji od 2004., trošili su ono što nemaju kao da nevjerojatno brojni krediti, kojim su se opteretili građani i država, nikad neće doći na naplatu.

Ali, došli su. Itekako su došli kreditnim slomom 2008., kada je Mađarska zbog visoke razine kreditne zaduženosti ekspresno pala na koljena, a desetljeće života u iluzijama kreditnih oblaka, razbilo se strašnim treskom i povratkom u realnost, toliko crnu da je već u jesen iste godine Vlada bila prisiljena od MMF i Europske središnje banke zatražiti značajne pozajmice kako bi izbjegla "bankrot zemlje".

Pad veleizdajnika ljevičara i skok neofašista i desničara čvrste ruke

U dobro poznatom scenariju, za slom privrede, ekonomije i pad u dužničko ropstvo velikog broja od ukupno 10 milijuna Mađara, krivac je pronađen u koalicijskoj vlasti ljevice i centra, koja je vladala od 2002. do 2010.

Proglašeni su za rasprodaju zemlje strancima, odvođenje naroda u propast i sužanjstvo, ukratko - veleizdaju. Teške riječi za teško vrijeme i naravno, uspon spasitelja nacije teške kategorije - neonacističke, ksenofobne stranke Jobbik, čija paravojna Garda širi mržnju protiv Židova i Roma, maršira u "povijesnim odorama, a zalaže se za povratak ništa manje povijesnih mađarskih granice, po kojima bi se njihovoj zemlji vratio i teritorij od Rijeke do Belog Manastira.

Ovo nikako nisu samo naci-redikuli s ljubavlju prema folkloru i oružju, nego treća stranka po snazi u zemlji, za koju je na parlamentarnim izborima 2010. glasalo preko 850 tisuća birača, koja u mađarskom parlamentu ima 43, a u europskom tri zastupnika!

Na istim izborima, održanima u trenutku kada je očaj mađarskog naroda na vrhuncu, što dakako pogoduje zapaljivoj i nacionalistički-spasiteljskoj retorici, na vlast uvjerljivom pobjedom dolazi Fidesz, desničarska stranka čelično čvrste ruke, a premijer postaje radikalni Viktor Orban.

Primjer koji gazi medijske slobode

Orban se obrušio i na EU, koju je optužio da se miješa u mađarske poslove, jer su iz Bruxellesa digli glas i zbog sve većeg kršenja i gušenja medijskih sloboda, nakon donošenja notornog Zakona o medijima iz 2011.

Njime se uvela institucija Vijeća za medije, tijela koje nadzire rade li mediji "dobro" i čijeg predsjednika naravno bira premijer! Osim što ovo predstavlja nedopustiv i nedemokratski primjer kršenja medijskih sloboda, kontrole nad medijima i miješanja vlasti u uređivačku politiku, vrijedi napomenuti kako je većina mađarskih medija, koji nisu u vlasništvu stranih tvrtki, pod šapom otvorenih simpatizera vladajuće stranke Fidesz.

Stranke čiji predsjednik Viktor Orban gospodar Mađarske i ne radi ništa da suzbije govor i djela mržnje Jobbikovih ekstremista, koji nesmetano marširaju.