Foto: libela.org (s prosvjeda radnica Kamenskog)

HRVATSKA je u protekle 24 godine izgubila oko 100 000 radnih mjesta u sektoru tekstila, obuće i gume. "Budi sretna da radiš", česte su riječi upućene preostalim radnicama koje mjesečno zarađuju oko 2500 kuna, započinje svoju temu dana Deutsche Welle u tekstu posvećenom hrvatskoj tekstilnoj industriji.

Urušavanje ove industrije posebno je pogodilo sjeverozapad Hrvatske koji tradicionalno naginje proizvodnji tekstila i odjeće. Bivša država je, prisjeća se šef Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Nenad Leček, otvarala tekstilne pogone kako bi amortizirala socijalne probleme. Krah svega nazirao se već sredinom devedesetih u zloglasnoj privatizaciji i pretvorbi kada su tvornice kupili ljudi koji ih nisu znali voditi ili su ih htjeli samo zbog njihovih nekretnina.

Potom je, kaže, počeo drugi val uništavanja 2000. godine ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Širom su otvorena vrata uvozu jeftinog tekstila sa istoka koji je dotukao domaću proizvodnju, a ni globalna kriza nije pomogla oporavku. "Ako vam nešto nedostaje , prvo ćete se odreći kupovine odjeće. To je sada glavni razlog pada broja zaposlenih. Mislim da ni država nije imala sluha za pomoći industriji, a ni menadžment nije reagirao na vrijeme. Upozoravali smo ih što će se dogoditi. Nisu vjerovali ili su mislili da će za njih biti dovoljno", priča Leček za DW.

Radnice u tekstilnoj industriji pripada najpotplaćenijem sloju društva, njihove plaće ne pokrivaju niti egzistencijalni minimum, no mnoge u sretne što uopće imaju posao i primaju plaću na vrijeme, možda s danom-dva zakašnjenja.

Kupuju na akcijama da bi preživjeli, ali sretni su što uopće rade

Reporter Deutsche Wellea razgovarao je sa zaposlenicima jedne tvornice u Međimurju koji su molili da im se ne otkrije identitet niti ime tvornice. Plaće su im oko 2500 kuna, a sve što im treba za život kupuju na akcijama. Iako rade s tekstilom, kupuju jeftinu uvoznu odjeću jer za hrvatski proizvod nemaju novca.

"Ako imaš djecu na fakultetu, jako je teško, ali tu su baka i djed pa pomažu", kaže zaposlenica koju su nazvali Ivana. "Zaboraviš na kino, kazalište, odlazak na more", nadovezuje se

"Mladi odlaze jer što s ovakvima plaćama mogu? Dečko od 20 godina ne može bez roditelja preživjeti", kaže Ivana.

"Plaće nam uglavnom ne kasne, možda dan ili dva, ali to možemo tolerirati. Mi čak dobijemo i uredno plaćene putne troškove, ali nije to puno", dodaje Darko.

O radnim uvjetima kažu da su već naučeni na njih, a zadovoljni su i s međuljudskim odnosima u tvrtki. Dodaju, u malim privatnim tvrtkama je puno gore. "Možemo razgovarati normalno sa šefovima, normalno se dogovarati oko godišnjih odmora, to su ljudi koje znamo cijeli život", pričaju uglas.

Na pitanje zašto tvrtke iz njihove branše propadaju i zašto rade za tako mali novac nemaju odgovora. No negdje su i švelje dobro plaćene, uvjerena je Marija koja nam kaže da "u Zagrebu one mogu zaraditi čak do 4 i pol tisuće kuna", kao da se uistinu radi o ozbiljnom novcu koji jamči pristojan život.

Ministar sve deblji, a radnice gladne

Reporter DW-a je posjetio i bivše radnice Kamenskog, propalu tvornicu predstavlja kao "kuću europke mode" i tvornicu koja je radila pretežno na njemačke naručitelje. Nekadašnja radnica Đurđa Grozaj priča mu da je tvrtka namjerno uništena zbog vrijednih nekretnina i da pri tome nitko nije vodio računa o 426 obitelji koje su uništene i bačene na cestu. Sve o propasti Kamenskog razotkrivao je Index u seriji tekstova na što se možete podsjetiti ovdje.

Neisplata plaća, ovrhe, štrajk glađu, spavanje u parku kraj tvornice, trotjedno prosvjedno hodanje kroz Zagreb danas su dio životne priče ovih žena od kojih su one sretnije uspjele isposlovati prijevremenu mirovinu. "Grcale smo u poslu, a plaće nismo dobivale. Sustav im je to dopuštao. Tri i pol godine nam nisu plaćali doprinose pa ni poreze. Tadašnji ministar financija je dolazio svaki mjesec na korekcije odijela u Kamensko. On se je debljao, a mi smo bile gladne. Čak smo i za njega radile besplatno. Nitko nam nije pomogao, osim medija. Čak niti Crkva", prisjeća se vremena u kojem je dosegnula egzistencijalno dno te dodaje kako je ostala bez ičega i sve su joj zaplijenili.

Samo sretnice dođu do mirovine

Nekoliko godina do mirovine nedostaje sugovornici DW-a koju su nazvali Tereza. U varaždinskom gigantu Varteks je ostavila više od 30 radnih godina. Gola plaća za rad joj je oko 1400 kuna no sa svim dodacima dosegne ukupno 2400 kuna. "Živim u samom središtu grada. To mi je taman za režije. Da sama živim, bila bih na prosjačkom štapu, a kada sam počinjala raditi, imale smo plaću u razini medicinskih sestara", priča Tereza.

Još uvijek se tvornice u kojoj se zaposlila prije više od 3 desetljeća. "Bila je to najmodernija tvornica u Jugoslaviji, s novim strojevima i klimom. Sada je strašno. Malo je radnika, puno je administracije. Radimo na plus 40 stupnjeva i sve je oronulo. Radni uvjeti su gotovo nikakvi." Uz slabu plaću, Terezu muče i visoke norme koje starije radnice jednostavno ne mogu stizati.

Ipak, kvaliteta je i održana pa tvrtka i dalje radi za velike svjetske brendove poput Versacea i Hugo Bossa. "Sve je to u redu, ali za radnike nema novca. Ne vidim ni koristi od sindikata. Ako se nešto pobuniš ili nešto prigovoriš, jednostavno dobiješ otkaz", žali se.

"Mislim da bi se s nama ženama koje smo oboljele od 35 godina rada na normi trebao pozabaviti ministar rada. Ne znam tko od nas do kraja može zaraditi punu mirovinu. Ne mogu ni do prijevremene pod takvim uvjetima. Prije se moglo dokupiti staž, a sada ni to ne mogu. Ako i uspijem dočekati mirovinu, ona će biti tek 1400 kuna", zaključuje sugovornica DW-a.

"I nije jedina koja ne vidi svijetlu budućnost za sebe i 1800 radnika ove nekad uzorne tvrtke na temeljima koje se je razvijao cijeli varaždinski kraj. Radeći ovu priču pokucali smo na brojna vrata. Ona od poslodavaca nismo uspjeli otvoriti. No jedno je primjetno: oni koji ne žive od rada u pogonu tekstila, često ove radnice smatraju socijalnom kategorijom. Kao da je sasvim normalno da je iza komada odjeće kojega nosimo mučna životna priča radnika koji ne mogu živjeti od svojega rada. U Hrvatskoj ili nekoj istočnijoj zemlji u kojoj je situacija još gora.", zaključuje svoj tekst autor  Siniša Bogdanić.