Županije – jedinice regionalnog uhljebljenja

Županije – jedinice regionalnog uhljebljenja

Foto: Index

ČEMU uopće služe županije, kakve ih imamo i kakve ih mi porezni obveznici plaćamo? Jednostavno je – županije služe političkom uhljebljivanju, što ćemo u narednim redovima detaljnije objasniti.

Ustav će reći: „Jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu te planiranje i razvoj  mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova.“

No, realno – čime se županije zaista bave, i gdje je granica nadležnosti u, primjerice, školstvu ili zdravstvu između lokalne samouprave, županije i države – znati će samo uski krug profesionalaca koji se nekom djelatnošću bave. Ili primjerice oko cesta – osim ako vam baš posao nije vezan uz promet, teško da ćete se sjetiti da li do posla idete županijskom ili državnom cestom. A ako ne znate točno čime se netko bavi (a ne znate jer su nadležnosti nejasne i raštrkane u hrpama propisa) – onda je to generator neodgovornosti i nerada. Upravo kako je i zamišljeno da bude, jer nerad i neodgovornosti treba barem malo skriti od građana.

Čudni zemljopisni kriteriji

Neke hrvatske županije zaista predstavljaju nekakvu zemljopisnu cjelinu – evo Istarska županija, sastavljena od 10 gradova i 31 općine.

Za neke jednostavno nemate pojma kako su i po kojim kriterijima sastavljene – prvi primjer je Županija Ličko-senjska. Površinom ogromna, stanovnika ima nepunih 51.000, koliko znači jedan manji grad, a zemljopisno obuhvaća doslovno sve – od Grada Novalje do Općine Donji Lapac. Uopće, što u takvoj Županiji mogu smisleno raditi na sjednici Županijske skupštine, osim pokupiti naknadu jer su tamo izabrani? Ovaj u Novalji ima svoje turiste, svoje plaže, potrebe za dežurstvima hitne pomoći ljeti, probleme s gužvom na prenatrpanim cestama, probleme i s kriminalom koji dolazi uz gomile ljudi – dok onaj u Donjem Lapcu ima neke sasvim druge životne i komunalne probleme. Jednostavno, osim nekih općih točaka (koje se ionako na generalnoj razini rješavaju u Saboru) ljudi iz te županije nemaju zajedničkih razvojnih točaka. Čak i turizam i poljoprivreda su u dva dijela navedene Županije potpuno različiti.

Uzmimo na kraju Zagrebačku županiju – ima priličnih 317.000 stanovnika, ali povijesno, zemljopisno, gospodarski – jednostavno nema smisla. Obuhvaća niz gradova, od Ivanić-Grada do Jastrebarskog, najveći je naravno Velika Gorica, te velik broj općina, od Dubrave (ne zagrebačko naselje, već općina na istoku Županije) do Žumberka. Glavna karakteristika je da – gotovo nemaju zajedničkog interesa, osim dobrog povezivanja sa Zagrebom, koji je svima gospodarski, obrazovni pa i politički centar.



Štoviše, i samo središte ove Županije je u – Zagrebu! O čemu će pričati, o kojem zajedničkom interesu predstavnik Kloštar Ivanića i Krašića, kada jednostavno ti krajevi ne predstavljaju neku gospodarsku ili razvojnu cjelinu? Eventualno je zajednički interes povezati se s prvim većim gradom (Ivanić-Grad, odnosno Jastrebarsko), a dalje – tu je Zagreb.

Cijela podjela županija u biti je gotovo potpuno umjetna – negdje pred rat se radila tako da ne bi slučajno pojavila županija koja ima srpsku većinu, a kasnije su granice nešto prepravljene – uglavnom kako bi HDZ zadržao većinu. SDP se u „međugranična“ pitanja nije baš petljao.

Stop reformama

Županije ukupno imadu oko 2000 službenika, ali tu su sve županijske skupštine, gdje uredno postoje naknade – po sjednici, mjesečne, po radnom tijelu – skupi se tu negdje 2000 kuna po vijećniku, a šefovi predstavničkih tijela imaju i više. Plaće župana i dožupana koji su naravno profesionalni dužnosnici su puno veće – u razini nešto ispod ministarskih. Tu su onda i vanjski članovi radnih tijela, savjetnici ureda, cijeli pogon koji stoji iza hrvatske regionalne samouprave. Pa onda idu razne razvojne agencije i turističke zajednice i druge organizacije.

Netko dobronamjeran bi pomislio kako Hrvatska, nakon svih ovih godina recesije ozbiljno razmišlja o reformi lokalne i regionalne samouprave, pa i reformi ovih slobodno možemo reći besmislenih županija. Da li krenuti u 5-6 regija, da li uopće ukinuti županije i malo ojačati gradove i općine, a neke poslove dati izdvojenim uredima državne uprave (dakle ministarstvima)? Da li napraviti nešto treće?

Taj naš dobronamjernik lijepo bi se iznenadio. Aktualni ministar Uprave, Arsen Bauk lijepo je rekao da teritorijalnog preustroja neće biti – ni u narednom mandatu. Dakle, ako SDP dobije vlast ponovno,
neće im biti dosta ni još jedan mandat da „srede“ ovo područje: http://www.index.hr/vijesti/clanak/bauk-teritorijalnog-preustroja-nece-biti-ni-u-sljedecem-mandatu/789041.aspx.

Glavna oporbena stranka, HDZ, također je protiv ukidanja županija – što su iznijeli u nizu javnih nastupa (istina, kroz izjave dužnosnika, ne kroz formalni stranački program).

Dakle, imamo:

1. SDP koji je formalno za reformu, ali je pušta negdje u 2020-tu godinu,

2. HDZ koji nije za reformu, ali ne želi to baš previše izričito reći.

Uglavnom, imamo vrlo lijepu situaciju gdje se jedna prilično besmislena, loše dimenzionirana, totalno neučinkovita i za građane skupa razina vlasti (jer mi kao građani sve to plaćamo i rad i nerad, a ovog potonjeg ima prilično u županijama) štiti od obje velike stranke u Hrvata – i SDP-a i HDZ-a. Zanimljiva točka gdje su lijepo usklađeni!

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Jednostavno je – malo prodavanja magle, sve se radi da bi stvari ostale upravo onakve kakve jesu.

Razlog takvom stavu i ponašanju je je jasan: županije su se u Hrvatskoj pretvorile u jedinice regionalnog uhljebljivanja. Uz par časnih izuzetaka, uglavnom na zapadnom dijelu Hrvatske, gdje zaista županije pošteno rade na razvojnih projektima.

Kako nagraditi "svoje“ ljude?

U Slavoniji i dobrom dijelu Dalmacije dobiti posao u Županiji gotovo je jednako dobitku na lutriji.

Plaće su često duplo veće od prosjeka županije, a i po 50% veće nego srodni poslovi u ministarstvima (da, unatoč uvriježenom mišljenju najmanje plaće su u klasičnoj državnoj službi – ministarstvima, gdje ćete kao VSS-stručnjak imati 5-7.000 kuna).

Čitateljima iz ipak razvijenog Zagreba je možda teško i pojmiti što znači na istoku zemlje, gdje je prosjek plaća ispod 4000 kuna, a medijan negdje bliže 3000, dobiti posao u županiji, koji znači SSS radno mjesto često od 5000 kuna, a VSS 7-8-9.000, ponekad i uz službeni automobil. Uz takva primanja – tamo ste kralj. Doslovno! I postaviti svog čovjeka u županijsku administraciju – znači za političku stranku imati besplatnog i agitatora i aktivistu i organizatora – jer ne brinite, sasvim je taj svjestan da do te plaće u nekom realnom sektoru pa čak i dobrom dijelu javnog, ne bi došao.

Slično je i sa županijskim skupštinama – ako imate stranačkog aktivistu koji je eto vrijedan, no nema nekih posebnih profesionalnih kvaliteta, ne iskazuje se na poslu, nema neke mogućnosti napredovati ili jednostavno nema pojma o ičemu, ali dobro lijepi plakate – zar nije idealno mjesto županijska skupština? Posebno kada je stranački klub velik, pa ne treba ni nešto nastupati za govornicom, već samo podizati rukice kada je glasovanje. Naknada od kakvih 2000 kuna sasvim je dobra za kupovinu vjernosti svojih kadrova. A tu su i neke ustanove, i neke razvojne agencije i još puno toga, što radi za građene prilično nepoznatog položaja i ovlasti županija ostaje „ispod radara“ – opet idealno za stranačko uhljebljivanje, ovaj puta nešto jačih kadrova.

Zbog čega ovdje upravo priča o HDZ-u i SDP-u? Jednostavno je – te dvije stranke u većini županija  predstavljaju većinu i jedino se kroz te dvije stranke recimo tako „automatizmom“ dolazi u županijske skupštine i druga tijela. Sve ostale stranke imaju bitno manje vijećnika, dakle, bitno manje mogućnosti uhljebljivanja – dodatno, kada možete računati na 1-2 vijećnika ili ako ćete u vlasti jedino teškim pregovorima kakve koalicije, čak ćete se i potruditi poslati ljude koji nešto i znaju. Jer, jedan vijećnik, sam, mora se ipak znati izraziti. Zato i manje stranke u nas puno više govore o reformama lokalne samouprave – tu one ne gube, naprotiv.

Plaće su u bruto iznosima



I koliko sve to košta?

Koliko Županije uopće imaju novca? Ovisi o veličini, a kao primjer uzeti ćemo Splitsko-dalmatinsku županiju. Proračunski plan za 2015. godinu je 430.250.000,00 kuna, gdje odmah vidimo da od toga za „Protokolarne aktivnosti, sponzorstva i pokroviteljstva“ ide 2.238.000,00 kuna. Zgodno za postati ostati lijep i popularan unutar svoje županije! Zanimljivo je da vatrogasna zajednica troši tek nešto više od protokola, aktivnosti i pokroviteljstva - 3.340.000,00 kuna.

Tajništvo županije ukupno troši 6.629.000,00 kuna, od toga „Rashodi za rad predstavničkog tijela“ 4.063.000,00 kuna. Dakle, Splitsko-dalmatinske županije daju nešto preko četiri milijuna kunića godišnje da bi se njihovi skupštinari sastajali i raspravljali o boljoj budućnosti. Dodatno, uz to će i njihove političke stranke dobiti 2.005.000,00 kuna. Svakako, njima samima to jest oblik bolje budućnosti.

Naravno, ima i stavki koje ćemo se vjerujem većina složiti da su sasvim razložne: škole športova za djecu i mladež, sportske aktivnosti invalidnih osoba, uređenje i izgradnja športskih objekata, Sveučilišna knjižnica, Zajednica tehničke kulture, scenska i glazbena djelatnost, podrška kulturnim događanjima… No, da li sve to zaista mora ići po ovako složenom sustavu i da li je možda za raspodjelu svih ovih sredstava dovoljna jedna dalmatinska regija?

Nema tu neke velike razlike između Splita, Šibenika i Zadra, kada govorimo o kategorijama usmjeravanja javnih sredstava u kulturu, šport i obrazovanje. Čemu onda eto četiri južne županije, sa svim svojim skupštinama, županima, dožupanima, tajništvima, administracijama?

Tražite reforme!


Ovakva lokalna samouprava upravo je primjer politike koja je dovela Hrvatsku tamo gdje jesmo – klijentističke, ulizivačke, uhljebljivačke stranačke politike u kojoj se u politiku, stranku i općenito javni život ulazi da bi se dobilo nešto šuškavih novčanica, a ne da bi se ostvarila svoja politička načela i ideali, bili oni konzervativni, liberalni ili socijalistički. Zadržavanje ovakvog stanja upravo je zato iznimno važno za hrvatske stranke – barem one dvije najveće.

Promjena modela značila bi potrebu sasvim drugačijeg političkog organiziranja i sasvim drugačijeg političkog rada. Političkog rada u kojem se radi za javni interes, a ne za sebe. Čak i zadržavanje regija značilo bi bitno manje uhljeba od dosadašnjih županija, a i njihov rad bi bio u puno većoj mjeri vidljiv, znači trebalo bi paziti koga stranačka vodstva šalju.

Vjerojatno su postojeće županije upravo najbolji primjer hrvatske loše kastinske politike, sitnih i manje sitnih materijalnih interesa, malih i velikih šerifa i uhljebljivanja ljudi koji u niti jednom drugom segmentu ne bi mogli naći egzistenciju.

Zato, pratite kad počne predizborna kampanja – oni koji budu najviše vikali da ovakav sustav županija ostane ili reforme gurali u neko dalekom buduće razdoblje – najviše žele da stvari ostanu kakve jesu i da vi dragi građani i dalje plaćate njihove nezarađene plaće, dvozonske klime u službenim automobilima i drijemanje na sjednicama županijskih skupština.

Ako vam kažu da reforme ovdje moraju biti spore i duge – ne vjerujte im, to vam kažu samo i isključivo zato jer im je dobro. I žele da im ostaje dobro. Vas – tko šiša, plaćajte i dalje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara