Foto: Index, Getty images

ZA DONALDA TRUMPA možemo reći da je politički redikul. U Dalmaciji bi još rekli i retaj. Tip provodi dane igrajući golf, preko Twittera prijeti tko ima veći nuklearni arsenal, vuče već hrpu afera, no za sada nikome ne pada na pamet pokrenuti postupak opoziva predsjednika. Zašto? Zato što je Amerikancima dobro. Prije par dana objavljeno je kako je nezaposlenost u SAD pala na najnižu razinu u zadnjih 17 godina, na 4,1 %.

U državi koja danas ima preko 325 milijuna ljudi, posao trenutno traži 6,58 milijuna ljudi. Usput su nešto i skočile prosječne plaće. Znate li što to znači? Puna zaposlenost računa se kada dođete do 5 % nezaposlenosti (određeni broj ljudi uvijek iz svojih razloga ne radi), ispod toga znači da nedostaje radne snage – sada već na svakom koraku možete naći obavijesti kako se traže radnici.

Ostavimo sada je li to naslijeđe demokrata ili dobar start republikanske politike. Jer, pogledajmo i Kanadu – tamo je vlast doživjela obratnu promjenu, konzervativce su zamijenili liberali, i sada je nezaposlenost 5,7 %, najmanja u zadnjih 40 godina koliko se koristi postojeća metodologija za ovu statistiku.

No, vratimo se na SAD – Trump može biti ovakav i onakav, no ukinuo je hrpu regulacija i omogućio američkoj privredi razvoj. Uostalom, nije bio ni Obama loš u ekonomiji. No, znate što je tu važno? Nitko nije počinjao velike državne projekte kako bi „pumpao“ BDP tonama betona. Nitko ne zapošljava tisuće novih ljudi u državnim i javnim službama. Nitko ni ne lobira za što više ljudi u državnim firmama.

Stvar njihovog uspjeha je to što puštaju privedu na miru. Bio u Bijeloj kući demokrat ili republikanac, bili u susjednoj Kanadi na vlasti konzervativci ili liberali, to se prosječnog građanina vrlo malo tiče. Taj se bavi svojim biznisom i od vlasti traži samo da ga ne opterećuje suvišnim pravilima.

Bitno je da država ne smeta

Average Joe, kako se tamo preko Atlantika popularno zove prosječan građanin, gleda vijesti bitno manje od prosječnog Hrvata. Štoviše, i kada gleda vijesti – zanimaju ga lokalne, od toga koja će ulica biti sutra zatvorena, do toga kako njegova općina troši njegove novce. Ne gleda sa strepnjom prema politici i hoće li parlament naglo donijeti propis koji će mu uništiti poslovanje. Što manje države u njegovom životu – to bolje. Zna da mora platiti državi porez, ali ima i hrpu poreznih olakšica (nedavno sam slušao profesionalnog recenzenta računalnih igara kako se hvali da za kupljene igre dobije poreznu olakšicu – to mu je sredstvo za rad, pa pokušajte nešto tako u Hrvatskoj). Za sve drugo, od države traži da njega i njegov biznis puste na miru. Uz što manje poreze, naravno, kako bi on sam mogao svoje novce trošiti gdje želi.

Za razliku od toga – prosječan Hrvat prati stalno i sve vijesti, kao da mu ovise o glavi. I za sve, ali apsolutno sve, zove državu. Loše ide poljoprivreda – državo, pomozi! Nema posla – državo, nađi! Nema firmi – državo, otvori! Nema socijale – državo, uredi! Dok u zemljama poput USA ili Kanade prosječan građanin od države traži ono osnovno: sigurnost, pravosuđe, temelje reda, u Hrvatskoj se od države traži sve i svašta. Da vam nađe posao, stan, i uvečer vam ispriča priču za laku noć.

I znate koja je posljedica toga? Etatizam. Za svako „državo, pomozi“ javit će se sretni birokrat, sretni uhljeb i sretni političar koji će reći: „Evo, narod traži da im pomognem, sada ću im dignuti poreze, uzeti svoj postotak za pomaganje, a onda ću novcem koji preostane pomagati!“

Hrvati vole poklanjati novac političarima

Hrvatska stagnira. Preskočili su nas u EU-u svi osim Bugarske. A jedan od razloga zašto stagnira je upravo to što Hrvati tako vole politiku i političare. Za sve se traži pomoć politike, a što onda politika napravi? Uzme vaše novce (jer odakle državi inače novci nego od vas?), uzme lijep dio za službenike, dužnosnike, urede, automobile, mobitele, regrese  i sve što već treba, a ostatak novca onda usmjerava političkom voljom.

Zapamtite – za sve što vičete „državo, pomozi“, država će uredno uzeti vaše novce, oduzeti postotak za svoje dužnosnike, službenike, njihove kumove i rodbinu – te onda s ostatkom vama pomoći.

Zato se Ameri puno ne opterećuju predsjednikom. Dok se ne petlja u privredu i ne otežava rad gospodarstva – može nositi frizuru kakvu hoće i hvaliti se na Twitteru čiji će veći. Može i kanadski premijer uredno pričati svoje liberalne priče o šarenoj Kanadi. Može se i kanadski državni poglavar, kraljica Elizabeta II ne pojaviti godinama, sve protokolarne poslove radit će generalni guverner. Može i hrpa ljudi uopće nemati pojma tko im je šef države i vlade. Vlada radi svoje, državna uprava radi svoje, javni sektor radi svoje – ako želite otvoriti firmu, nitko vas ne ometa. Ako se želite obrazovati – imate tisuće institucija. Ako želite pomoći nekoj udruzi ili Crkvi – odlično, bit će vam to porezna olakšica.

Hrvati gledaju političare kao gospodare umjesto kao sluge

Ove zemlje napreduju upravo zato jer tamo država stvara uvjete, a ne vodi vas za rukicu. Želite raditi? Može, bez ikakvih glupih kombinacija i propisa. Hoćete veću mirovinu? Može, imate 100 mjesta za uložiti svoj novac, fondove, dionice, obveznice, štednje… Hoćete još posla? Može, dodatno vikend radite, nitko vas ne ograničava. Hoćete raditi skraćeno dok vam je dijete malo ili želite više vremena za sebe? Super, firmama se to isplati. Sve je jednostavno, radite i platite primjereni, ne preveliki porez.

U Hrvatskoj – građani gledaju državu i mole da im udijeli. Traže da im država nađe posao (posebno u javnom sektoru). Traže da im poveća mirovine (odakle državi novci za to osim od poreza?). Čak i ako idu sami raditi – država je tu sa 100 propisa i regulacija. U Hrvatskoj ne možete stvoriti novi Apple – jer ne smijete raditi u garaži. Država definira sve i svašta i to na način na koji nikada ne možete biti sigurni da niste zaboravili koji propis.

Jasno je da će Hrvatska, sve dok građani gledaju zaljubljeno u političare i mole ih za posao, socijalu, mirovinu ili kakvu rentu, stagnirati i zapinjati u razvoju. Političarima time daju upravo moć koju političari vole, moć odlučivanja o ljudskim sudbinama. Dok se Hrvati nauče da je posao države stvoriti preduvjete za rad i razvoj i što manje smetati firmama, obrtima, OPG-ovima, dotle se Hrvatska neće maknuti. Dok Hrvati ne počnu političare smatrati slugama i odnositi se prema političarima kao prema slugama, a ne gospodarima – dotle Hrvatskoj nema napretka.

U međuvremenu, Average Joe ima sve više. Nije ga briga za frizuru predsjednika niti što lupa po Twitteru, važno je da biznis dobro ide. Tu sve kreće, kada biznis dobro ide, onda se ima i za zdravstvo, školstvo, znanost, socijalu, ali i za hobije i trošenje, od čega opet biznis ide još bolje. I ne samo Average Joe – tako ide i u Kanadi, Njemačkoj, Češkoj, Rumunjskoj i svim drugim zemljama koje napreduju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala