AKO SE KAOTIČNOJ nakupini najvažnijih ili - što je možda i znakovitije - u medijima najeksponiranijih događaja međunarodne politike mora staviti nekakav kronološki okvir od jedne godine, a nakon toga i pokušati dati nekakav zajednički nazivnik, moralo bi se zaključiti kako je 2007. godina bilo razdoblje gdje je status quo u pravilu trijumfirao nad promjenama.

Stoga bi se moglo reći da birači Hrvatske svojom odlukom na izborima u studenom zapravo i nisu previše skretali sa svjetskih trendova, odnosno da time što su u anketama tražili promjene, a ostankom kod kuće iste onemogućili zapravo ne predstavljaju izuzetak od svjetskih pravila, odnosno načela koje najbolje oslikavala francuska poslovica "Plus ça change, plus c'est la même chose" ("Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste").

Da su hrvatski birači svoju želju za promjenom potvrdili djelom, vjerojatno bi se danas osjećali isto kao i birači u SAD nakon izbora u jesen 2006. godine. Ono što se "nije" dogodilo nakon izbornog trijumfa je možda najvažniji događaj prošle godine u svijetu. Kada je trebalo dolaziti na vlast i koristiti opravdani gnjev američke javnosti beskrajnim nasiljem u Iraku, američkim demokratima su bila puna usta toga da će zatvaranjem proračunske pipe zaustaviti rat, a neki su čak izglednim čili smjenjivanje Busha preko impeachmenta.

Kada je tvrdoglavi Bush učinio suprotno - povećao broj vojnika u Iraku - i tako djelomično popravio vojnu situaciju na terenu, nedostatak serije katastrofalnih vijesti na TV-ekranima je demokratima bio dovoljan razlog da potpuno zaborave na riječ "Irak" i preorijentiraju se na visoke cijene goriva i druga prozaična ekonomska pitanja. Pri tome, dakako, ne treba zaboraviti ni predsjedničku kampanju koja bi nakon 2009. godine Hillary Clinton trebala omogućiti da u Bijeloj kući iračku kampanju proglasi pobjedom isto kao što ju je donedavno nazivala porazom.

Sarkozy naslijedio Chiraca

Francuzi su nešto kasnije svoju sklonost status quou iskazali i tako što su po prvi put nakon 1978. godine propustili priliku na parlamentarnim izborima promijeniti većinu u parlamentu, te tako Sarkozyja, barem privremeno, poštedili problema vezanih uz kohabitaciju.

Izbori u Rusiji

Ipak, najspektakularniji primjer održanja status quoa predstavljaju parlamentarni izbori u Rusiji, kao i s njima povezana bura u čaši vode vezana uz modalitet na koji će Vladimir Putin ostati na čelu Kremlja nakon što mu formalno istekne predsjednički mandat. Nitko, zapravo, nije bio iznenađen trijumfom Putinove stranke kao i praktičkim nestankom ruske oporbe, s obzirom da u Rusiji već duže vrijeme sazrijeva mišljenje da je liberalna demokracija zapadnog tipa biljčica koja slabo uspijeva na ruskom tlu te da je toj državi od nekakvih demokratskih ideala važnija ekonomska i politička stabilnost, odnosno poredak u kome se zna čija je posljednja i svatko zna svoje mjesto. Što je važnije, mnogi u Rusiji drže da jedino takva Rusija može i drugim državama jasno govoriti koje je njihovo mjesto, čak i po cijenu povratka na retoriku i situacije za koje se mislilo da su nestale s padom berlinskog zida.

Kosovska priča

Takvi su trendovi za posljedicu ove godine imali, makar privremeno, očuvanje status quoa u priči o Kosovu. Proces koji je konačno trebao zaokružiti raspad Jugoslavije i tako omogućiti da balkanske nacije neopterećene repovima mračne prošlosti započnu bratski suživot u obitelji europskih država još neće završiti, a to odgađanje eventualne posljedice čini sve gorim i gorim, uključujući one koje bi nastupile nakon rasplitanja frankenštajnskog ustavnog ustroja u Bosni i Hercegovini. Pri tome su želje kosovskih Albanaca, teritorijalni integritet Srbije ili interesi konstitutivnih naroda BiH najmanje važne, a nove države i stari entiteti služe kao "moneta za potkusurivanje" velikih sila, pri čemu SAD preko Kosova nastoji poniziti Rusiju, a Rusija pokazati kako je ponovno važan faktor europske politike.

Ono što je trebalo biti najvažnijim faktorom europske politike - Europska Unija - u svemu tome se našla izgubljenom. Organizacija koja pretendira biti budućom svjetskom supersilom se danas svela na vojnički i politički nemoćnu "drugu violinu" američke vanjske politike, dok se sva njena kreativna energija troši na vlastito proširenje koje je samo sebi postalo svrhom, odnosno postizanje konsenzusa koje je sa svakim budućim proširenjem sve teže postići.

EU, koja je prošle godine obilježavala pola stoljeća postojanja, imala je malo razloga za slavlje, a najveće dostignuće joj je bilo u tome da je uskrsla propali Ustav kojeg će pod nazivom međunarodnog ugovora i bez rizika od nekakvih referenduma ponovno pokušati nametnuti svojim građanima. Taj, kao i drugi dokumenti, teško da će biti u stanju riješiti brojne europske probleme, djelomično uzrokovane i kulturnim jazom koji je možda najvidljiviji na natjecanjima za Pjesmu Eurovizije.

Blair otišao s mjesta britanskog premijera

Maleni apetit za promjene su, pak, pokazali i grčki birači, usprkos kataklizmičkih požara koji su im opustošili veći dio zemlje i izazvali nezapamćenu tragediju. Tuga i gnjev zbog desetina tisuća kvadratnih kilometara spaljene zemlje i desetina izgubljenih života, odnosno kritike na račun vlade premijera Konstantina Karamanlisa, se na kraju ipak nije kanalizirala u želju za smjenom iste na izborima.

S druge strane se ne bi moglo reći da je baš svuda i svaki put u svijetu pobjeđivao status quo. U Australiji je tako porazom desničarske vlade Johna Howarda i dolaskom laburista na vlast završila jedna, a počela nova era. U Poljskoj je krah konzervativne vlade Jaroslawa Kaczynskog i pobjeda liberala na čelu s Donaldom Tuskom pokazala kako čak i tradiciji skloni Poljaci ipak ne vole da im se kotač povijesti previše vraća unatrag.

Ipak, to su bili samo određeni izuzeci od pravila. Stvari su u svijetu manje-više ostale iste onakve kakvima su bile i 2006. godine. U Iraku se i dalje ratuje, možda nešto manje nego ranije, ali ipak se ratuje. I dalje traje sukob između Izraelaca i Palestinaca, koji je tek malo više "začinjeno" međupalestinsko krvoprolićem "Fataha" i "Hamasa". Libanon je i dalje na rubu građanskog rata, a masovni pokret za demokraciju u Burmi/Mianmaru je završio isto kao i većina prethodnih.

Oteta Maddie McCain, pokolj na virdžinijskom sveučilištu

Možda je nesklonost svijeta za promjenama posljedica toga što je ovo medijski svijet, odnosno što suštinske promjene nečije ekonomije, politike i kulture traju godinama i desetljeća, te ih je teško uokviriti u trideset sekundi najave vijesti u udarnom TV-terminu. Mnogo je lakše baviti se svakodnevnim izljevima bezumlja poput pokolja na sveučilištu Virginia Tech ili pojedinačnim tragedijama poput sage o nestaloj maloj Britanki Madeline McCann.

Ubojstvo Benazir Bhutto

Nakon par dana i nekoliko desetaka mrtvih stvari su se počele vraćati na svoje mjesto - Benazir Bhutto je naslijedili njen fotogenični sin i udovac zvan "gospodin deset posto" te, nadajući se iskoristiti simpatije javnosti, odustali od svake priče o bojkotu izbora, slično kao i većina drugih pakistanskih stranaka. Nekih velikih promjena u Pakistanu, barem na kraći rok, po svemu sudeći neće biti.

Na kraju ove godine možda i ne treba biti previše nezadovoljan time što nije bilo nekih velikih povijesnih prekretnica. Bit će razloga za zadovoljstvo ukoliko godina 2008. bude slična 2007. Povijest - a i tragedija u Pakistanu prije nekoliko dana - nas uči da velike promjene ne moraju uvijek biti promjene na bolje, a da je nekad i dobro da stvari "ostaju iste".

Dragan Antulov