Foto: Shutterstock

NA REDAKCIJSKI mail portala Index stiglo je anonimno pismo žene koja je nekad radila u školi, no taj je posao odlučila napustiti zbog loših uvjeta u kojima je radila. Njezino pismo prenosimo u cijelosti.

"Nema pauze, nema 3 mjeseca praznika, nema....Ali ima i ima i ima posla domaaaaaaaa...

"Radila sam do sada više poslova, od rada u trgovini (veći trgovački lanac) i knjigovežnici pa do poslova za koje sam završila fakultet. Posljednje dvije godine radila sam u školi, trenutno sam nezaposlena. Rad u trgovini i na promociji bio mi je mačji kašalj naspram ovoga. I iako bi, naravno, prihvatila bilo kakvu ponudu, nadam se da u školi raditi više neću. I da mi netko ponudi plaću od 10 000 kn, jako bi dobro razmislila da li bi opet prihvatila taj KRVAV posao u školi.

Divim se svakom učitelju, profesoru i danas ih cijenim više od bilo kojeg drugog zanimanja (i iskreno se sramim što sam i ja nekad bila dio te mase koje je govorila o neradnicima i ljenčinama s velikim plaćama). Jer, naime, oni ne rade od 8:00 - 13:00 kako većina misli, s 3 mjeseca praznika. Dolaze u školu pola sata prije, priprema učionice, materijala za rad, odlazak u zbornicu barem 15 minuta prije. Mjesecima nisam jela gablec na poslu pod odmorom jer sam ili bila dežurna na hodniku ili jednostavno nisam stigla - gotovo svaki odmor treba te neki učenik (naročito ako si razrednik), ravnatelj, stručna služba...

Nema odmora za učitelje

Uglavnom, odmori nisu za učitelje, nego za učenike. Nema pola sata pauze. Nakon zadnjeg sata (koji je meni uglavnom završavao u 14:20) spremanje učionice, odlazak u zbornicu ako ima kakvih novosti, do stručne službe... Rijetko kad sam napustila školu prije 15:00 sati. Dolazak kući, nakon ručka uglavnom počinju pripreme za idući dan. Najprije unos bilješki u e-imenik i e-dnevnik za taj dan (pod nastavom se rijetko stigne), unos opisnih i brojčanih ocjena, administracije... Zatim priprema sata za uglavnom 4 razreda (iako sam imala više sati, neki razredi se ponavljaju). Priprema prezentacija, izrada materijala, radnih listića, pisanje priprema..

S obzirom da ima sve više individualiziranih i prilagođenih, prilagodba sata i njima. Ovaj ima disgrafiju, printam mu plan ploče. Onaj ima autizam, skrati i pripremi mu slike. Treći je odgojno zapušteno i zanemareno dijete, razmišljam o njemu i kako mu pomoći i približiti mu se. Teško da će nešto puno naučiti jer je u 5. razredu polupismen, ali barem da mu pokažem malo ljubavi i pažnje. I sve te materijale printaj naravno na svoj printer jer škola uglavnom nema papira i tinte (ili te ograniče na par kopija mjesečno, a imaš 300 učenika). I tako ostatak dana razmišljam o toj djeci koja ustvari nisu ni moja, a na kraju godine će me neki roditelji još i dobro izvrijeđati..

Za pripreme mi je potrebno u prosjeku 3 do 4 sata - svaki dan. Manje nikad, a više često. Kad sam se zaposlila, uzela sam pretplatu na mobitel jer sam bon potrošila u par dana. A i nezgodno je kad zoveš roditelja, a pukne veza jer nemaš više novaca na mobitelu. Škole telefon uglavnom imaju, ali kad ti dođe učenik da mu nije dobro, ti nemaš vremena spustiti se dva kata niže na drugi kraj škole, nazvati i vratiti se u učionicu jer izgubiš dobrih 10 minuta. Izvadiš svoj mobitel i nazoveš.

Uskršnje praznike provela sam jedan dan na stručnom usavršavanju (koje je obavezno, a sam ga moraš platiti - i prijevoz i kotizaciju), puna tri dana unoseći opisne ocjene učenika, a tri dana ispravljajući učeničke mape vezane uz građanski odgoj i administraciju. Jedva sam čekala početak nastave da se odmorim. Da ne pričam koliko sam popodneva provela u školi (individualni razgovori - naravno prijevoz nije plaćen jer ti ne moraš doma nakon nastave, razne obveze na kojima učenici moraju sudjelovati, a ti kao razrednik moraš biti u pratnji, priprema terenskih nastava...). I na kraju si stalno u nekom strahu jer ti prijete učenici, a kasnije i roditelji.

Posao se nosi kući i s njim se živi

O disciplini i ponašanju pojedinaca neću - mislim da je to danas i više nego poznato. Učitelj nije zanimanje ni posao koji ti ostaviš za sobom kad izađeš kroz vrata (kao kod većine drugih poslova),to je način života koji živiš od 0-24. I nikad ne prestaješ razmišljati o toj djeci i nastavi. Koliko sam noći sanjala tu djecu, koliko puta sam razmišljala o nastavnim sadržajima kad nisam mogla spavati. Da ne pričam koliko sam testova i bilježnica ispravila kod zubara, putujući na posao...

I moj muž je prije par mjeseci rekao: ovo više nema smisla. Ne možeš tako živjeti, cijeli život posvetiti školi. Traži posao izvan škole. Jednog dana tvoja će djeca trebati majku. Eto, sad sam se raspisala, ali to je sve što trenutno mogu. Dragi kolege, imate moju podršku, izborite se za svoje, i pritom ne mislim toliko na plaću koliko na POŠTOVANJE I UGLED koji nemate. Radite previše težak i psihički preiscrpljujući posao da bi svi konstantno pljuvali po vama.

Eto, znam da se mnogi neće složiti s tim, no svako ima pravo na svako radno mjesto. Probajte i uvjerite se sami kako je to raditi 4 sata dnevno, uz tri mjeseca praznika. Svima onima koji smatraju da je to tako, želim iskreno i od srca isto radno mjesto i istu plaću. Pa uživajte u privilegijama kao što uživaju učitelji."