Screenshot: HTV
TO SE zove sučeljavanje, a zapravo izgleda kao audicija proroka.
Gomila ljudi, svakakvih ljudi, iz večeri u večeri sjedi u televizijskom studiju, bulji u prazno i tupi svoje. Govore o tome kako će spasiti Hrvatsku, izvući hrvatski narod iz bijede, skršiti krizu i obračunati se s korupcijom.
I svatko od njih misli da je u pravu. Štoviše, da je samo on u pravu. Da bi samo njemu i njegovoj stranci ili njegovoj listi hrvatski građani trebali dati svoj glas. Da je upravo on najsposobniji, najpošteniji, najkreativniji, najnapredniji... Ili najnazadniji kandidat, ovisno o ukusima.
Uglavnom, da je baš on Odabran.
Tko je budala, a tko nije
I u toj hrpi, gdje su ozbiljni izmiješani s ridikulima, nemoguće je više razaznati tko je onaj pravi. U takvom društvu i pametni mogu zvučati isprazno, a budale sasvim razumno. Pogotovo onima koji se svake večeri izlažu tom političkom reality showu.
Onoga tko prvi izjavi da predizborna sučeljavanja pomažu razvoju demokracije, društvenog dijaloga i političke kulture, trebalo bi privezati za stolicu, posjesti pred televizor i prisiliti ga da pogleda sva sučeljavanja u komadu. Ili još gore, treba ga poslati da sudjeluje u jednoj takvoj seansi.
A ako mu ni tada ne bude jasno o čemu se tu radi, dobit će porciju izbornih bonusa.
Karneval demokracije
Uglavnom, ono što je trebao biti festival demokracije, pretvorio se u karneval. S klaunima i kepecima, lažnim prorocima i gutačima vatre, s bradatim ženama i ljudima-divovima. I pjevačima prerušenima u velečasnog Sudca. I Željkom Kerumom. Prerušenim u samog sebe.
Ono što se prikazuje na javnoj televiziji uoči parlamentarnih izbora ne pomaže demokraciji, ne razvija kulturu političkog dijaloga, ne širi horozonte društvene svijesti, ne motivira birače da izađu na birališta.
Ovo ubija sve to. Ubija kampanju. Pogledajte samo izborne bonuse.
Program na kartonu
Svakoga dana dvoje (oboje?) članova Hrvatske europske stranke, jedna starija gospođa i gospodin s tamburaškim šeširom, dobivaju tri minute u prime timeu javne televizije.
To znači da svakoga dana ekipa HTV-a (novinar-tonac-kamerman-vozač) sjeda u kombi i odlazi na teren kako bi snimila predizborne aktivnosti stranke za koju nitko nikad nije čuo. I nikad neće.
I što je još gore, dvoje (oboje?) članova te stranke moraju svakoga dana iznositi svoj predizborni program i nastupati na nacionalnoj televiziji. Nije onda ni čudo da treći dan gospođa više nije mogla suvislo ni pročitati ono što je napisala na plakatu.
To je drastičan primjer.
Program na šoping centru
Ostali uključuju grupe od pet do deset ljudi koji nalijepe plakat na vanjski zid šoping centra, pozovu HTV i Ivana Pernara, i pred kamerama i jednim (jadnim) novinarom održe predizborni skup. I tako svakoga dana. Po tri minute. Na javnoj televiziji.
Takvi ridikuli dobiju isti prostor kao Kukuriku koalicija. Ili kao HDZ. Kao stranke koje imaju 200 tisuća članova i dobit će pola milijuna glasova. Ove stranke i ovi pojedinci godinama su šutjeli, a sada su dobili besplatni prostor na javnoj televiziji da iznose stavove koje su na brzinu sklepali, našarali na karton i okačili na banderu. Stavove koji nisu ni originalni, ni svježi, ni utjecajni.
Svi su oni isti
Birači koji žele čuti stavove stranaka koje se bore za vlast moraju naprije izdržati baražnu vatru ridikula. Ili ugasiti televizor prije nego što zaključe da su "svi oni jednaki". I odluče da nema tog boga koji će ih izvući na birališta u nedjelju.
Kaos koji stvaraju predizborna predstavljanja na HTV-u, ovo gađenje koje izazivaju, podsmijeh i prezir, velika je cijena za izbore na kojima se odlučuje o puno važnijim stvarima nego što je nečija želja za samopromocijom.
Kerum je dovoljan
A ako se želimo nasmijati, ne trebamo gledati sučeljavanja. Dovoljni su nam slogani Kukuriku koalicije. I ako se želimo rugati, dovoljan je Željko Kerum. A ako želimo nekog pljuvati, onda je Jadranka Kosor sasvim dovoljna.
Pardon, ona je čak i previše. A upravo o tome je riječ na ovim izborima.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje