Foto: Index

TEŠKO je utvrditi kada je Ivo Banac od borca za ljudska prava postao propagandist parlamentarne i izvanparlamentarne desnice u Hrvatskoj. Možda se to dogodilo kada je osjetio da desnica jača i da je sve izglednije da će preuzeti vlast, što se i dogodilo, ili možda korijen njegovog preokreta treba tražiti u vremenu kada je kao saborski zastupnik samome sebi iznajmio stan za nešto manje od 40 tisuća kuna i najamninu platio novcem koji je dobio za političko djelovanje. Baš kao što je na isti način platio police u tom stanu s još 140 tisuća kuna. U osnovi i jedno i drugo proizlazi iz istoga. Ivo Banac je osjetio da od desnice može imati financijske i društvene koristi, a ni jedno ni drugo mu nije mrsko, pa je naduo jedra vjetrom s desna te nas sve zajedno pokušava odvesti u ono što bi kao povjesničar trebao najbolje poznavati – u prošlost.

Nisam se pretjerano iznenadio kada sam u pročitao Bančevu kolumnu objavljenu u Jutarnjem listu 5. veljače naslovljenu „Fašizam u lijevoj političkoj retorti“. Nisam se iznenadio jer već neko vrijeme časnom društvu iz Hrvatskog helsinškog odbora smeta moje pisanje. Tako je samo sedam dana prije Bančeve kolumne predsjednik tog kluba urlajući izletio iz zgrade Z1 televizije kada je shvati da bi baš sa mnom trebao debatirati o govoru mržnje i medijskim slobodama. Nazvao me lažljivcem i širiteljem govora mržnje, smećem i ništarijom. Nije stoga ni čudo što me se dohvatio Banac kao produžena malo pristojnija medijska ruka Ivana Zvonimira Čička, predsjednika HHO-a.

Sve zamjerke Banca

Banac mi u svojoj kolumni na teret stavlja kratki intervju s direktorom Centra Simon Wiesenthal njegovim kolegom povjesničarem Efraimom Zuroffom. Pa kaže: „Tako je na osnovi tendenciozne informacije Vojislava Mazzocca, jednog, malo je reći, neodgovornog novinara Zuroff telefonski doznao da je ministar Hasanbegović „u jednom intervjuu (sic) pokazao poprilično razumijevanje za nekadašnje muftiju jeruzalemskog Amina al-Huseinija i njegova nedjela prije, za  vrijeme i nakon 2. svjetskog rata...“ Da ne citiram Bančev citat do kraja, čitatelji Jutarnjeg lista su ga ionako već pročitali, ako su uspjeli probiti kroz kvrgave Bančeve rečenice. Ja njima ne želim zagađivati svoj tekst više nego što je nužno.

Zamjera mi Banac i razgovor sa Zuroffom i to što nisam verbatim prenio nego prepričao tvrdnje Zlatka Hasanbegovića iznesene u razgovoru za sarajevsku Oslobođenje. Razumijem da Banac ne zna ništa o tome kako se vode intervjui pa mu i ne uzimam za zlo što  svoje neznanje javno iznosi. No, moram upozoriti da je Ivo Banac braneći sada već ministra Hasanbegovića od mojeg grubog nasrtaja na povjesničara Hasanbegovića odlučio iz njegovog intervju izvući najbenigniju rečenicu, a potpuno zanemariti sve ostale. „…riječ je o tome da je Hasanbegović samo upozoravao kako se jeruzalemskog muftiju po potrebi može pretvoriti u bezvremenog arapsko- muslimanskog šegrta u Hitlerovu naumu uništenja europskog židovstva“.

Banac i Hasanbegović - kolege povjesničari

Banac potpuno zanemaruje ove rečenice koje je izgovorio, njegov kolega povjesničar Zlatko Hasanbegović: „Vođen arapskim nacionalnim interesom i drevnom krilaticom "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj", muftija El-Huseini je pokušao osloncem na Hitlera, kao i primjerice kasniji Titovi indonežanski nesvrstani prijatelji osloncem na Japance, ostvariti legitimne nacionalne aspiracije“ i još: „Zbog sukoba s britanskim kolonijalizmom koji je u protuarapske svrhe manipulirao i s cionističkom akcijom, bilo je smiješno očekivati od arapskih vođa da budu veći Britanci od Winstona Churchilla i Bernarda W. Montgomeryja, da liju suze zbog mogućnosti sloma britanskog imperija pred Rommelovim tenkovima, a time i zamisli o židovskoj državi u arapskoj Palestini“.

Svjestan sam da je Veliki muftija Amina al-Huseini većini čitatelja nezanimljiva tema. No, moram ukratko pojasniti, iako Banac tvrdi da sam za tu temu posve nekompetentan, tko je bio taj čovjek.

Tko je Amin al-Huseini?

Amin al-Huseini nikada ne bi postao jeruzalemski muftija da ga na to mjesto nije postavio britanski namjesnik u Palestini nadajući se da će ovaj fanatični klerik biti snažna brana useljavanju Židova. I nije se prevario. Al-Huseini je svojim propovijedima pokrenuo nekoliko pokolja u Palestini i to prije nego što su u Njemačkoj doneseni rasni zakoni. Al- Huseinija je kao ideologa zloglasne Handžar divizije Jugoslavija tražila zbog ratnih zločina. Francuzi su ga uhitili, Britanci napravili sve da bi spriječili izručenje da bi na koncu pod sumnjivim okolnostima pobjegao iz zatvora i zaklon našao u Kairu.

Usprkos njegovom angažmanu na strani Sila osovine, pa i aktivnom sudjelovanju u Holokaustu, Britanci su u njemu i dalje vidjeli korisnog suparnika u sprječavanju osnivanja Države Izrael. Računali su da je on „jedina osoba koja može ujediniti palestinske Arape i ohladiti Cioniste“. Amin  al-Huseini za vrijeme rata molio je Mađarsku vladu da ne dozvoli slobodan odlazak Židova tražeći da ih se pošalje u Poljsku, gdje će biti pod „aktivnim nadzorom“.  Aktivni nadzor u Poljskoj, znamo danas, a vjerojatno je muftija znao i tada, značio je plinske komore Auschwitz- Birkenaua. Sličan zahtjev poslao je Ribbentropu kada je doznao da postoji mogućnost da se četiri tisuće židovske dječice iz Bugarske pošalje u Palestinu i tako spasi od smrti. Sve ovo sasvim je dovoljno da se zaključi da je al-Huseini bio aktivan sudionik u Holokaustu. Opravdavati al-Huseinija njegovom borbom za nacionalne interese jednako je opravdavanju Ante Pavelića istim tim argumentom. I za njega bi se, prigodno zaboravljajući, tisuće ubijenih moglo reći da je: „osloncem na Hitlera pokušao ostvariti legitimne nacionalne interese“.

Dok nisam pročitao Bančevu kolumnu vjerovao sam da on kao ugledni povjesničar sve to zna.

Povjesničar Banac iznosi povijesno netočne činjenice

Međutim, razuvjerio me. Banac ne samo što izvlači citate koji se ne dotiču merituma nego u svojoj argumentaciji koristi povijesno netočne konstatacije. Tako primjerice piše: „Što je Ustav FNRJ iz 1945. donio Hrvatskoj? Vrlo strog nadzor koji jedna politička manjina ponovno priželjkuje“. Iako sam posve nekompetentan upozorio bih Banca da je Ustav FNRJ donesen 1946. godine. Ja to, usprkos nekompetentnosti znam, a Banac očito ne zna.

Zamjera mi nadalje Banac što sam Zuroffa upitao namjerava li nadzirati događaje u Hrvatskoj. Da, pitao sam ga to. S jasnom namjerom. Hrvatsko društvo nije dovoljno snažno da se samostalno odupre fašizaciji. Bez vanjskog pritiska, iako ne si utvaram da je Zuroff dovoljno utjecajan da takav pritisak proizvede, potonut ćemo još dublje zahvaljujući Zlatku Hasanbegoviću i njegovom apologetu Bancu. Klasičnom zamjenom teza Banac tvrdi da oni koji upozoravaju na ubrzanu fašizaciju hrvatskog društva zapravo stigmatiziraju Hrvatsku i zapravo stvaraju fašizam. Istina je ipak sasvim drugačija.

Fašizam promovira Hasanbegović uz pomoć Banca

Fašizam promoviraju Hasanbegović i njemu slični uz Bančevu svesrdnu pomoć. Ne fašiziraju Hrvatsku, niti je fašizmom sputavaju, oni koji na fašizam upozoravaju nego to čine hasanbegovići i banci relativizirajući zlo koje su fašisti nanijeli i svijetu i hrvatskom narodu. Tražeći opravdanje za njih opravdavaju sve one koji ista ili slična zla namjeravaju činiti i u budućnosti. Njih dvojica, falsificirajući stvarnost i povijesne činjenice, antifašiste izjednačavaju s komunistima. Ja komunist sasvim sigurno nisam, niti bih kao što Hasanbegović kaže: „vodeći se drevnom krilaticom neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“ komuniste uzeo za saveznike u borbi protiv aktualnog hrvatskog fašizma.

Od komunista mogu posuditi samo krilaticu: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“. 

Vojislav Mazzocco, neodgovorni novinar

*Ovo je integralna verzija teksta, a u Jutarnjem je izašla skraćena zbog nedostatka prostora u tiskanom izdanju