Foto: Vedran Tolić, Index

HRVATSKI premijer Andrej Plenković ima jedan veliki i nerješivi problem: postoje ljudi koji ne misle da je on vrhunac ljudske egzistencije i da je politika koju on vodi nešto najbolje na svijetu, a on to ne može podnijeti.

To je još jednom iskazao danas, izjavivši novinarima koji su ga ispitivali oko Agrokora sljedeće: "Što se tiče cijeloga procesa koji se vodi, moj dojam je, i čvrsto sam uvjeren u to, da veliki broj političkih aktera ne samo da je za 180 stupnjeva promijenio retoriku nego kao da cijela javnost pati od kolektivne amnezije.” U prijevodu, premijer i predsjednik HDZ-a Plenković je jedini pri sebi, a svi drugi u Hrvatskoj su ludi, glupi i/ili lažljivi. Plenković nam mjesecima demonstrira nesvakidašnju političku genijalnost, a mi to jednostavno odbijamo priznati. Onih 70 posto građana koji u istraživanjima javnog mnijenja smatraju da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru su idioti, jer ne kuže kakva se kombinacija Franklina Delana Roosevelta i Winstona Churchilla nalazi na čelu hrvatske vlade.

Plenkovićeva poruka je jasna: ljudi, ne vjerujte vlastitim očima, vjerujte mojoj samozaljubljenosti.

Zapravo ne bi trebali biti iznenađeni jer je svakome tko je pažljivije pratio politiku proteklih godina bilo jasno da je najveća ljubav Andreja Plenkovića - Andrej Plenković. Kao zlatno dijete zagrebačke crvene buržoazije Plenković je cijeli život proveo privilegiran i uvjeravan da je elita društva, a on očito u to nije sam nikad posumnjao. Kada se konačno kandidirao za predsjednika HDZ-a u više je intervjua izrazio žaljenje što javnost nije upoznata s time da on ima izvrstan smisao za humor, jer za to baš i nema prostora u političkom radu. Dosad ga nikad nije demonstrirao, ali nam je jasno stavio do znanja da propuštamo nešto fantastično.

Andrej von Plenković ne podnosi javnu kritiku

Plenković je i kroz svoja otresanja na novinare demonstrirao da ga najviše pogađa kad netko sugerira da ono što je Andrej napravio i izjavio nije vrh vrhova. Premijeru je posve nepojmljivo da ga se ne hvali, da se njegova politika kritizira, da postoje ljudi koji ga smatraju nemaštovitim štreberom bez ijedne originalne ideje i političke vizije, da se njegove izjave nakrcane pojmovima iz rječnika stranih riječi ismijavaju zbog nenamjerno komične kombinacije pretencioznosti i ispraznosti itd. Drugim riječima, Andrej von Plenković ne podnosi demokratski pluralizam mišljenja i javnu kritiku "stoke sitnog zuba", kako bi to rekao jedan od njegovih prethodnika na čelu HDZ-a. On smatra da je iznad toga. Može samo rukoljub ili budite kuš.

Zato i ne čudi da se premijer tankih živaca sada krenuo bacati blato na “cijelu javnost” koja “pati od kolektivne amnezije”. Iz perspektive HDZ-ovog Kralja Sunca jedino objašnjenje činjenice da postoje ljudi koji njegove poteze u Agrokoru smatraju lošima za Hrvatsku može biti psihološki poremećaj i bolest, nikako kritičko razmišljanje utemeljeno na analizi i činjenicama. Usput, amneziju najčešće izaziva neka vrsta traume, pa je zato legitimno pitati je li HDZ-ova vladavina Hrvatskom toliko traumatična da proizvodi, kako kaže premijer, kolektivnu amneziju. Doista, teško je ne iščupati si kosu od muke kad se sjetiš svega što je HDZ uništio.

Pritom je Plenkovićev narcizam toliki da on nikad ne osjeća potrebu ponuditi argumente za svoje tvrdnje, pa tako ni ovu izjavu o kolektivnoj amneziji javnosti nije potkrijepio konkretnim primjerima, kao što je neki dan naprasno objavio da se nalazimo u “hibridnom medijskom ratu” bez ikakvog konkretnog obrazloženja. Ako građanima RH nije očito ono što je Plenković proglasio istinom, ako koriste svoja demokratska prava slobode mišljenja i govora, koja uključuju i skepsu prema vlasti i kritiku iste, problem je u njima.

Kolektivna amnezija je sustavna stranačka politika HDZ-a

Na sreću, baš zahvaljujući tome što u vezi Agrokora hrvatsku javnost ipak nije uhvatila kolektivna amnezija, odavno je mnogima jasno da u toj priči nema pozitivaca, bez obzira kakvima se smatrali Ivica Todorić s jedne, i Andrej Plenković i njegova ekipa ministara s druge strane. Baš zahvaljujući onima koji sustavno propituju vladine odluke, znamo u kakvim smo govnima.

Na nesreću, Plenković je u pravu da u hrvatskoj javnosti oko jedne teme postoji neprijeporna kolektivna amnezija, ali to nije Agrokor nego HDZ. Dapače, kolektivna je amnezija najjača baš u HDZ-u i među podržavateljima ove stranke. Primjerice, Franjo Tuđman fantazirao je o podjeli BiH, što potvrđuju stranice i stranice objavljenih transkripata s Pantovčaka, ali HDZ-ovci se toga uopće ne sjećaju. Ratni zločini, deložacije, pljačkaška privatizacija, tajkunizacija gospodarstva? U HDZ-u i među stotinama tisuća vatrenih pristaša ove stranke oko svega toga vlada kolektivna amnezija. Nitko u HDZ-u se ne sjeća ni da je Ivo Sanader organizirao masovno izvlačenje javnog novca u stranačke i osobne crne fondove dok je bio premijer. HDZ se jedva sjeća i svojih bivših lidera koje je onda simbolički giljotinirao kad su izgubili moć. Jadranka - tko? Karamarko - koji?

Kolektivna amnezija u HDZ-u je sustavna stranačka politika, o čemu najbolje svjedoči i rubrika “Povijest” na službenim stranicama stranke. “Kompletan kronološki prikaz povijesti HDZ-a je u izradi i bit će uskoro dostupan”, piše tamo već mjesecima, jer kada bi se doista htjelo objaviti kompletnu kronologiju HDZ-ove povijesti, onda bi se moralo i navesti sve one izbačene lidere, sve one korupcijske afere, sve one sudske procese koji protiv HDZ-a kao stranke i dalje traju. HDZ kolektivnu amneziju sustavno pokušava nametnuti i cijelom hrvatskom društvu te u tome nažalost nije neuspješan, jer bi bez nje odavno bio izvanparlamentarna stranka. Učiniti kroz četvrt stoljeća toliko štete, a i dalje voditi vladu, pa to je veličanstveno morbidan primjer kolektivne amnezije značajnog dijela hrvatskog društva.

Ne patimo od kolektivne amnezije nego od HDZ-a

Stoga se Plenković ne bi trebao bahato žaliti na kolektivnu amneziju javnosti jer ista mu je omogućila dolazak na vlast. Bez toga nikad ne bi postao premijer. Zato je i važno, u vezi slučaja Agrokor i niza dvojbenih poteza ove vlade te povjerenika Ante Ramljaka, ne dozvoliti da zavlada amnezija.

Kad trenutni predsjednik HDZ-a Plenković - za kojeg se tek treba pokazati slijedi li mu izbacivanje iz stranke  - kaže da javnosti “pati od kolektivne amnezije”, on zapravo govori da patimo od HDZ-a. Patnja će prestati tek kada se većina hrvatskih glasača odluči sjećati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala