IZGLEDA da su opet znani i neznani rovatori, vragovi, špijuni, podmetači, masoni, diverzanti, dezavuatori Reda&Zakona, te kvislinzi, lopovi, konjokradice, liferanti i krijumčari, svi zajedno utjelovljeni u liku i djelu Vladimira Zagorca, junaka, generala, zavodnika, odlučili napraviti žestoki udar na hrvatski vrh i na samu opstojnost državnosti ovog malog komada raja koji "nije i neće biti blato, mulj i močvara" (Ivo Sanader, op.). Bar takav dojam čovjek dobije kad čuje izjave Sanadera, Mesića i Bajića, trija gušti hrvatskog državnog vrha i novih najboljih prijatelja svakog hrvatskog kućanstva.
Teško se složiti s tim da ne živimo u blatu, mulju i močvari. Naime, mi imamo predsjednika koji sad mrtav hladan prelazi preko toga što je prekršio ustavne ovlasti, govoreći kako mu ne pada na pamet kršiti ih, a jasno je da ih je prekršio, jer predsjednik demokratske države nije ovlašten sklapati nagodbe. On se ponovno poziva na prebijanja računa svojih arhkrivaca za sve, obavještajaca. Predsjednik, nakon što je dva puta pobijedio u Drugom svjetskom ratu pak nema više ni trunčicu vjerodostojnosti za takve stvari, a posebno otkad je postao Sanaderov produženi glas. Predsjednik na razgovore sa Zagorcem šalje i Sašu Perkovića, sina megašpijuna Josipa Perkovića, a ime Josipa Perkovića se nekoliko puta spomenulo u novinskim tekstovima vezanim uz trgovinu oružjem, ali to sve očigledno ne zabrinjava nikoga, bez obzira na to koliko ta stvar zapravo smrdi. Smrdi kao najgori sumporasti mulj u baranjskim močvarama. Reakcija naših "parlamentaraca", koji zbog svoje nesposobnosti da išta učine već zaista gube pravo na tu titulu, koji su svi u tišini prešli preko tog silnog smrada, podsjeća na gacanje u blatu države Hrvatske, u kojoj su ceste samo pojavna manifestacija, dok je blato još uvijek glavni lajtmotiv života.
Još je zanimljivije kako su svi složni oko toga da je nemoguće da je Sanader prebacio 20 tona zlata na Djevičanske otoke. Nemoguće, ma dajte, to je 20 tona ipak. Recimo, da je Zagorec optužio Sanadera da je na račun banke na Djevičanskim otocima deponirao 300 milijuna eura, to ne bi bilo tako nevjerojatno, iako tih 20 tona zlata ima tržišnu cijenu malo veću od 300 milijuna eura. Vi danas imate hrvatsku "oporbu", koja konsenzualno ne vjeruje u to da je premijer Sanader negdje mogao uložiti 20 tona zlata, kao što ne vjeruje da bi predsjednik trebao dati otkaz nakon što javno prizna kršenje svojih ustavnih ovlasti.
Jedino što veseli u cijeloj stvari je to što je Zagorec uspio jednim potezom podrezati krila kompletnom "velikom te nenadmašnom uspjehu u borbi protiv korupcije", za koji su si Mesić, Sanader i Bajić pokušali preuzeti zasluge nakon "Maestra". Ne veseli da se hrvatski državni vrh, svaki put kad se nađe u neugodnoj situaciji, ponaša kao neki bizarni hibrid čelništva komunističke partije i feudalnih zemljoposjednika, a da im ostatak vlasti u državi to dopušta. Blato, mulj i močvara.
Jovan Dragišić
>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr