Foto: Hina

TIHOMIR CVETKOVIĆ iz Siska poslao je Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti koje prenosimo u cijelosti:

"A sad je stvarno dosta! Braniteljski prosvjedi u Savskoj prevršili su svaku mjeru dobrog ukusa. Maske su pale onog momenta kada je resorni ministar obznanio svu raskoš mjesečnih primanja najeksponiranijeg među njima.

Na samom početku mog istupa, možda nije na odmet napomenuti kako sam i sam hrvatski branitelj iz devedeset i prve, borbeni sektor. Moj ratni put doduše, nije ništa velebno, ništa impozantno i ništa pompozno da bih morao umišljati kako sam nečime zadužio Hrvatsku. Naprotiv, stavio sam se na raspolaganje i odazvao zovu domovine koja je gorjela, ne tražeći baš ništa za uzvrat, kao i velika većina suboraca, rekao bih.

Poštovani gospodine Glogoški, Vi ste stopostotni invalid prve skupine i tu nema ničeg spornog međutim, naspram Vas, moj je sin barem dvjestopostotni!

Naime, Vi čujete, vidite, možete govoriti, pisati, a ako se ne varam, i pokretati kolica. Nisam siguran  vozite li sami, odnosno imate li prilagođene komande ili Vas drugi voze, ukratko, sve što moj sin ne može. A potpuno je orijentiran, svjestan, ubrojiv. Štoviše, utvrđen mu je natprosječni kvocijent inteligencije, kladim se, kudikamo veći od Vašeg i mojeg. Da nije tako, puno bi lakše prihvatio svoje stanje. Ovako, često pada u dugotrajne depresije iz čega proizlazi da mu je razum otegotna okolnost.

Sin mi je sa 17 obolio od multiple skleroze

Osobno bih volio da mi netko iz struke objasni, kakav je to stopostotni invalid koji se sam doveze kolicima do svog auta, popne se na sic, sklopi kolica i stavi ih na sjedalo te se sam odveze. Nagledao sam se takvih nešto u Udruzi. Od multiple je skleroze obolio sa nepunih sedamnaest godina (sada ima dvadeset i sedam) i tada bio najmlađi oboljeli od ove neizlječive boleštine u RH. Svlačimo ga, oblačimo, kupamo, hranimo, nosimo u wc po stepeništu svakih sat i pol, najviše dva. Kolica mu ionako ništa ne pomažu jer je kuća puna barijera, nije građena za invalida. Pražnjenje mjehura za onih par kapi traje deset do petnaest minuta, noću nas diže tri do četiri puta minimalno. S inkontinencijom se još nije pomirio pa onda ne prihvaća niti pelenu. Često se ukoči tako da traje i po nekoliko minuta dok mu uspijemo saviti nogu u koljenu, ruku u laktu, tijelo u struku. Kocku polomljene čokolade nije u stanju prinijeti ustima. Sve teže guta hranu. To vodi prema hranjenju na sondu. Znamo vrlo dobro što nas sve čeka. Službenica je inzistirala da se potpiše na novu osobnu. Trebate vidjeti taj ¨crtež¨ dvogodišnjeg djeteta!

Ponavljam, ne može govoriti, ne može pisati, pitam Vas, kako onda komunicirati? Da se to desilo prije deset godina otkako boluje, već bismo se pomirili s time i prihvatili stanje međutim, sve se događa postepeno. On gotovo svakog dana sazna da nešto više ne može, a što je još jučer mogao, tako da je svaki dan jedno novo razočarenje. Prijatelji ga u tom razdoblju obiđoše u tri navrata. Ne znam kako se zove Vaše stanje gospodine Glogoški, jeste li para ili tetraplegičar ali upamtite: to je samo stanje. Što znači da se neće pogoršavati. Može se popraviti ili u najgorem slučaju zadržati na istom stupnju. Kod mog sina nije riječ o zatečenom stanju već o uznapredovaloj progresivnoj bolesti koja je poprimila idiopatske razmjere, za koju se planetarno ne zna uzrok, pa tako niti lijek!

Žena i brat mi boluju od raka

Žena mi ima rak vrata maternice u poodmakloj fazi! Moj brat, također hrvatski branitelj, živi takorekuć pod istim krovom, u četiri godine, tri je puta operiran. Prvi put su mu odstranili tumor s debelog crijeva, maligni dabome i ugradili onu stomu, torbicu u koju nekontrolirano vrši veliku nuždu. Drugi put, nakon samo petnaest mjeseci, odstranili mu trećinu jetre jer se bilo proširilo i treći puta su ga razrezali evo, pred dva mjeseca jer je izrasla nova tvorevina na mjestu prve operacije ali i zašili ne učinivši ništa jer se tumor obavio oko ilijačne vene pa kirurg kaže da se to može odstraniti jedino kemoterapijama. Međutim, bratov onkolog tvrdi da mu je po protokolu sve dao, da je to skupo, a novaca nema te da i bogatiji umiru od raka, Steve Jobs primjerice!

U takvom stanju i s primitivnom mehanizacijom, on obrađuje četiri hektara zemlje (kulak, zar ne?), djece nema pa pogodite na kog je spao dobar dio tog posla. Državi duguje mada ne zna zašto. Otpisa za njega nema a zapravo je sve krivo postavljena jednadžba, da umjesto kukuruze sije indijsku konoplju, zasigurno bi nezasitnoj državici mogao podariti prenapuhana potraživanja. U protivnom, sve skupa nalikuje na Kafkin Proces. Čak se i zove kao glavni ¨junak¨.

Sina vozim u KB Dubravu, na KBC Rebro, polikliniku Medikol i na Sveti Duh, brata u Kliniku za tumore (Ilica), u Vinogradsku i Medikol, a ženu u Petrovu i na Šalatu. Prosječno sam dva do tri dana u tjednu u pedeset i šest kilometara udaljenom Zagrebu s dvanaest godina starim autom niže klase u koji jedva stanu invalidska kolica a ipak je i na takav autić bacio oko, sam ministar Lalovac koji smatra da je on meni luksuz kad mi jednoga dana, koji i nije tako daleko, blokiraju račun i proglase osobni bankrot. Ista se ¨limuzina¨ do desete godine starosti sviđala i bivšoj županici koja je na ime tzv. županijskog poreza na CMV ubirala, za mene, značajna novčana sredstva od kojih si je onda kupila ¨oklopnjak¨ jer ona zaboga, mora biti sigurna! Svojevremeno smo sina vodili u jednu privatnu neurološku ambulantu. Doktorica Maja Novak Roje ga je liječila pčelinjim otrovom u injekcijama, uvoz iz SAD-a. U sat vremena on primi petnaestak do dvadesetak uboda pčele u predio abdomena. Međutim, tri sata u ordinaciji stoje 100 eura, plus gorivo, plus parking u prvoj bandićevskoj zoni. Išli smo 51 dan zaredom, svaki dan i bilo je poboljšanja ali kada smo prorijedili na svaki drugi dan (pogodite zbog čega) a pogotovu na jednom tjedno, više nije bilo pomaka. U tom sam razdoblju izgubio najviše ¨prijatelja¨.

Mislite li i dalje da je Vama najteže, gospodine Glogoški?

Odjednom shvatite da se rodbina nekako razvodnila, kumovi razbježali, susjedi posakrivali a ono što vam se pričinjalo da su kršćani, još možete izbrojati na prste jedne ruke. Ostalo su farizeji.
Osim što se skita po zagrebačkim bolnicama, supruga tri dana u tjednu, mora u Sisak. U domu zdravlja vadi jednu krvnu sliku, u bolnici drugu, pa EKG-ovi, ultrazvuci, sakupljanja mokraće, CT-i… Četrnaest smo kilometara udaljeni od Siska, javnog prijevoza gotovo da i nema, ako ju ne vozim gubi cijeli dan. Ako nemam vlastiti prijevoz, mogu komotno dati otkaz u firmi jer nikakvo javno prometalo ne postoji da bi zadovoljilo potrebe smjenskog radnika. Meni je auto ortopedsko pomagalo, ministre Lalovac. Bez jedne ruke nekako ću si organizirati život, bez auta nikako. Mislite li još uvijek da je Vama najteže na svijetu, gospodine Glogoški? Ako da, molim nastavite me pratiti dalje.

Šestero nas je za obiteljskim stolom a jedini ja privređujem no i to će se promijeniti ovih dana jer mi je firma pred zatvaranjem. Nemam razloga za zabrinutost jel` tako, ta poslodavci će se polomiti da zaposle pedesetšestogodišnjeg radnika. Žena mi je domaćica i nije ubilježila niti dana radnog staža. Doprinose joj ne plaćam, otkud mi? Ona dakle, nije na bolovanju. Institucije pravne države naravno, ne vide tu nikakav problem. Od svih nas, jedino njoj uplaćujem dopunsko.

Kći je diplomirala pred četiri godine, dvopredmetni studij, posla međutim nema. Fale joj dvije najvažnije kvalifikacije. Prva je, nepostojanje bilo kakve veze a druga, preplitak tatin džep. Molbe piše neumorno a svakih šest mjeseci treba joj svježa potvrda sa Suda da se protiv nje ne vodi nikakav kazneni postupak. Našoj bivšoj županici, protiv koje se vodi takav postupak, slična potvrda nije trebala kada je ulazila, ni više ni manje nego, u parlament! Kći sada konobari unazad godinu i pol kod jednog uglednog ugostitelja koji ima lanac takvih objekata. Na posao dolazi sat ranije koji joj naravno nije plaćen. Kada ode, ne zna kad će se vratiti, mobitel ne smije imati bez obzira što je doma bolesno jednogodišnje dijete. Radne su sve subote i nedjelje ali ne i posebno plaćene, dio plaće dobiješ u kuverti no to je ionako tabu tema pa onda dakle niti ne postoji. Kada se vratila s porodiljnog imala je pravo na godišnji, ali prije nego li je uspjela bilo što izustiti, gazda joj baci papir pred nos: tu potpiši da si koristila godišnji, ili letiš! Radila je s gnojnom anginom i pod temperaturom… Neka me netko podsjeti, što ono zapravo slavimo Prvoga maja? 

Zapošljavanje invalida postoji samo na papiru

Stariji sin je obolio u drugom srednje, ali je usprkos silnim izostancima uspio maturirati i steći zvanje računalnog tehničara. Dok je još bio koliko-toliko u ¨voznom stanju¨, bespoštedno smo se bacili na traženje posla. Ne postoje vrata u Sisku na koja nismo pokucali. Najduhovitiji su vam oni u Centru za soc. skrb. Njima doista ne manjka ideja. Kaže tako smjerna ravnateljica: znate šta, aj`te vi lijepo k županici, ona vam može što nitko… Mi odosmo onako, bez popratnice, bilo pismene ili usmene. Da nas je makar najavila telefonom. Tamo nas staviše na listu čekanja, nakon tri mjeseca predlože da nas primi zamjenica, kreatura koju poznajem. Ukratko, za nekoliko tjedana dobijemo odgovor od pročelnice koji seže sa samog ruba pismenosti, nešto u smislu: trebate samo pratiti natječaje. Ma kako se samo prije nismo toga sjetili?! Prođe više od godine dana, kad odlučih obratiti se županici pisanim putem. Prođe dobar dio godine, već sam i zaboravio na to kad, stiže očitovanje, ali ne od nje već od njenih službi točnije, u potpisu stajaše teolog! Teolog u županiji! Da ne povjeruješ. Bože, mislim si, kakvog li se ¨bilja¨ nakotilo ovod. I reče nama drug teolog: znate, imate tamo Centar za soc. skrb u gradu, pa navede i adresu…

Dugo mi nitko ovako ne proširi vidike! Sva sreća, onima na Centru ne manjka ideja te nas ovaj put šalju k gradonačelniku. Moram li pripomenuti, opet bez preporuke, naravno. Tek toliko da vas odloptaju. Tamo nam tutnu nekakav obrazac. Ispunite to. Učinismo tako. Bit ćete pozvani kroz neka dva tjedna! Prođu međutim i dva mjeseca, ništa. Ja tamo, vele mi: gospon gradonačelnik su sad ušli u predizbornu kampanju, pak nemaju vremena. I doista čovjek dobro procijenio: tamo na tržnici me čeka par stotina potencijalnih glasača, a ovamo jedan beznačajni mladi invalid. I dobio čovjek drugi mandat! Ne htjedosmo mu više smetati.

Na snazi je još uvijek tzv. Nacionalna strategija o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom gdje najveće poglavlje čini zapošljavanje istih. Taj je akt, obvezujuć za sve strane, Vlada RH donijela indikativno, na sam dvadeseti sinov rođendan. Skinuo si je tih šezdesetak stranica s interneta (na svakoj drugoj stoji potpis Jadranke Kosor. Da se kod javnog bilježnika toliko ispotpisivala, za nešto bi i odgovarala), ¨svečano¨ ih uvezao i time smo onda neko vrijeme mahali pred nosom sisačkim poslodavcima. Oni bi uzeli taj pamflet koji je na snazi već sedmu godinu a po kojemu se još niti jedan, slovima i brojkama, niti jedan invalid nije zaposlio, i prolistali ga na način kao da traže zametnuti listić iz kladionice. Čak je i Pravobraniteljica za osobe s inv. slala svojevrsne preporuke sisačkim poslodavcima međutim, fascikl s odbijenicama ubrzo je postao deblji od onog s medicinskom dokumentacijom a jedva ih se trećina udostojila očitovati. Svi su listom visoko senzibilizirani ¨ali znate, u ovom trenutku… a da probate kod nekih drugih¨. Najteže mu je palo kada su ga naprasno izbrisali iz evidencije nezaposlenih. Što im je smetao? Zar ih je nešto koštao? Pa nikad nije dobio ni jedne jedine lipe zato što je nezaposlen! Dakle, izbačen je samo zato što je broj nezaposlenih u Hrvatskoj političko pitanje. A sanjao je da će ga jednoga dana pozvati i ponuditi mu posao koji bi mogao raditi od kuće. Slično je bilo i sa ženom. Nju su brisali iz evidencije rekavši da ima pravo na status njegovateljice, pa neka si to izvoli ishoditi u Centru za soc. skrb.

Najmlađi sin talac starijega brata

Najteži je slučaj međutim, sa mojim najmlađim sinom dakle, trećim djetetom. On je završio srednju školu pred četiri i po` godine, posla naravno nema a da ga i nađe, tko će biti uz bolesnog brata u vrijeme dok sam ja na poslu ili u nekoj od zagrebačkih bolnica? Kako rekoh, on iziskuje dvadesetčetverosatnu njegu i nadzor. Da je i zdrava, njegova ga majka ne može nositi, petnaestak je kila teži od nje! I tako je mlađi sin talac svog bolesnog brata kojeg ne želi napustiti.

Što je rješenje, da ja dam otkaz kao jedini hranilac obitelji? Tu je još i moja osamdesetčetverogodišnja majka s anginom pektoris i poljoprivrednom mirovinom od cijelih petstoosamdeset kuna i osamnaest lipa od čega joj još sedamdeset uzmu na ime dopunskog. Prije bilo pedeset ali su Mamiću i Kerumu snizili sa stotrideset na sedamdeset što je i pravedno. Neka bar negdje budemo svi jednaki. Neki su doduše malo jednakiji ali… Nitko u mojoj kući ne puši, ne pije, ne konzumira opijate niti hodočasti u kladionice. Taj si luksuz ne možemo priuštiti.

Svojevremeno sam tražio posao za mlađeg sina kod jednog mog suborca iz onih dana. Čovjek je u međuvremenu završio instant-školovanje, uhvatio se politike pa ga postavili, bolje reći instalirali na mjesto direktora jednog komunalnog poduzeća u Sisku. Pravaši vam se u tom gradu dijele na dvije osnovne skupine: one odane HDZ-u i neke druge koji su pod kontrolom, sada već bivše županice a svaka se od tih skupina dijeli još na jednu ili dvije podskupine, pa si ti misli. Nitko se međutim, ne zapošljava bez volje stanovitog V.N. Njemu se kažu, trebaš pokloniti. Kojoj asocijaciji pripada moj suborac, pojma nemam. Stvarno me srdačno primio pa mi veli: gle, ja ti ne pravim od jezika lopatu, kad ti kažem da ću ti sina zaposliti, onda će tako i biti ali ne mogu sada jer mi je kvota za ovu godinu popunjena (bijaše kraj rujna), već se ti meni javi odmah tamo iza Nove godine, najbolje trećeg ili četvrtog siječnja. Eto mene već drugog. Međutim, tri mjeseca bijahu i više nego dovoljna da se zaboravi dato obećanje. Ne prođe dugo a mog direktorčića smijeniše baš kako ga i postaviše. Jedini grijeh: bijaše u pogrešnoj pravaškoj frakciji. 

"Tužite državu!"

U tim uvjetima, obratismo se Ministarstvu mladih i soc. skrbi, tražeći da se mlađem sinu odobri pravo na status njegovatelja nad svojim hendikepiranim bratom, isti onaj status kakav ima i Vaša supruga, gospodine Glogoški. Traži se barem jedan od tri navedena uvjeta, mi međutim imamo sva tri ali smo usprkos tomu (ili baš zato), glatko odbijeni! Da paradoks bude veći, prije negoli smo započeli s podnošenjem zahtjeva, kontaktirao sam odvojeno dvije visokopozicionirane službenice u ministarstvu da bi mi obje, gotovo u glas rekle: gospodine, ako su svi vaši navodi točni, ne postoji razlog zbog kojega se vašem mlađem sinu ne bi priznao status njegovatelja nad svojim bratom. A da apsurd bude još veći, nakon što smo odbijeni, primila me jedna od zamjenica ministrice te mi nakon dugog međusobnog uvjeravanja, priznala: gospodine, vi neosporno imate sve uvjete ali mi nemamo novaca pa vam u povjerenju savjetujem – tužite nas! Tužite jer, dobit ćete parnicu! Čuješ li ti ovo, puče hrvatski? Podastreš opširnu medicinsku dokumentaciju, podvrgneš se vještačenju, prođeš prvostupanjsko, imaš neosporno pravo a oni te hladno odbiju. Jer znaju pod a), da nemaš novaca za tužbu, pod b), da ionako nećeš napustiti unesrećenog sina/brata i pod c), kad dođe vrijeme plaćanja po izgubljenim parnicama, mi ionako više nećemo biti na vlasti. Tu se vodi neka vasionska politika. Oni pred šumom ne vide stablo.

Uočavate li bitnu razliku, gospodine Glogoški, Vas vaš (i moj) ministar zove za stol da razgovarate o svim spornim pitanjima a mene resorna ministrica ne želi primiti. A radi se o istoj zgradi. Fred je na četvrtom, a Milanka na trinaestom katu. Nadalje, moj bi sin tim statusom ostvarivao 2500 kn mjesečno i sva prava iz radnog odnosa (staž idr.), dočim Vi po Zakonu o hrv. braniteljima imate 2800 kn pa mi onda nije jasno otkud Vašoj supruzi 3600 kuna?

Trenutno smo u žalbenom postupku. Kada smo prethodni put bili u žalbenom postupku za isti predmet, osamnaest su mjeseci rješavali žalbu. Ne bi oni još, nego je pravobraniteljica poslala požurnicu. Kada se uđe na njihove stranice, to vrvi od silnih sinekura. Te povjerenstvo za lijevi nožni palac, te povjerenstvo za desni nožni palac, a oni osamnaest mjeseci rješavaju žalbu! Prvi smo put tražili status za moju suprugu jer je tada još bila koliko-toliko zdrava. Odbijeni smo jer je na prvostupanjskom postupak traljavo izveden. Vještačila ga doktorica s medicine rada koja mi je otvoreno priznala da ne zna više od dvije rečenice o multiploj sklerozi i dvije mlade ali zato nadobudne soc. radnice s Centra u Sisku.

Kamo god odem, nailazim na barijere

Sljedeći put sam digao ¨fajer¨ pa sam im rekao da ne želim da mi sina vještaći otpravnik vlakova, već zahtijevam neurologa. Zašto Vam sve ovo nabrajam, poštovani gospodine Glogoški? Zato jer sam siguran da Vi i Vama slični ovakovih problema zasigurno nemate. I dok ja učestalo nailazim na barijere, pred Vama se sva vrata sama otvaraju. Točno tri godine bezuspješno pokušavamo obaviti magnetsku rezonancu!

Bio sam dva-tri tjedna prije Božića ispred ministarstava u Savskoj 66, baš da vidim što se tu lijepog događa. To nije samo šator, to je već šatorsko naselje, tu gori logorska vatra usred grada, dovoze se drva, hrana, piće, rasteže se harmonika. Kobasice iskaču iz kotla, fali samo ražanj i odojak. Plastičnih čaša posvuda, istetovirani tipovi u vojnim odorama pripiti bauljaju unaokolo tražeći kavgu. Dosadno im! Ta umirovilo ih s trideset i nešto. Malo se dežura, pa se ode kući na ručak, tuširanje… Kad se odspava, dođe se opet malo dernečiti, mobiteli rade. Okolni birtaši zadovoljno trljaju ruke jer se prazno mjesto ne može naći. Prolaznici žure za svojim poslom i obvezama, okreću glavu i negoduju mrmljajući si nešto u bradu. Znajte, gospodine Klemm, netko mora i raditi, proizvoditi, jer samo proizvodnja stvara dohodak, ne Vaša uslužna djelatnost. Netko od Vaših mentora morao Vam je to reći prije nego ste postali preponosni. U šatoru se dakle troši novac poreznih obveznika, istih onih koji žureći po nogostupu, moraju skrenuti na tramvajsku prugu, ne bi li vas zaobišli. Vozim jednog jutra brata na kemoterapije. Stvorio se čep na Slavonskoj pa skrenuh u Savsku u namjeri da presiječem kroz Vukovarsku, Trešnjevački trg, Ozaljska, i dalje Selskom kad, sprdnulo se povlaštenim derištima društva, da zakrče promet u Savskoj! Imam prasicu. Kad popije napoj, počne bacat s kopanjem.

Mladi su bijesni na šatordžije

Javnost je zgrožena, kolege branitelji. Ogromna većina braniteljske populacije, također. Samo vam se nitko ne usuđuje proturječiti. Ja vas se nekako ne bojim, mada bih trebao. Što mi možete, ta sve sam već izgubio ili ću u razdoblju koje je preda mnom. Mladi su upravo bijesni, dragi privilegičari. Oni su prisiljeni u pečalbu, trbuhom za kruhom. Bespovratno, najvjerojatnije. Pitaju me mojih troje: jesi li se ti za ovo borio, tata? I doista, kada bi me netko upitao,  bih li opet ponovio isto, bez dvojbe bih odgovorio niječno, mada je u modi upravo suprotno. Gospodo, za ovo što imamo, nije vrijedilo nokta slomiti! Poruka društva mladima: da, krasti se isplati!

Sanaderu se, ni uz pravomoćnu presudu ne može oduzeti niti bicikl. Novcem od pljačke, priskrbio si je skupe odvjetnike tako da ništa nije njegovo, već ženino. U Americi, zemlji divljeg kapitalizma, sutradan bi supruzi pokucali na vrata poreznici: gospođo, imate nesrazmjer, Vaša primanja u dubokoj su koliziji s onim što posjedujete. Tamo je i nastao izraz, pranje novca. Zatim imamo slučaj gradonačelnika koji može zadržati tu funkciju ali ne smije najbližim suradnicima poželjeti dobro jutro, pa onda nekakvo povlašteno odvjetničko društvo koje ima ekskluzivno pravo nad hrvatskim ovrhama. Reče mi prijatelj da je pet rečenica iz te ugledne kancelarije platio 720,00 kn.

Ma što su Tolstoj, Hemingway i Victor Hugo prema težini tih pisanih riječi? Mene su zasigurno krivo učili vrijednostima školske lektire. Toga se ne bi posramila ni naša najveća spisateljica današnjice, Nives Celzius. S druge strane, Ustavni je sud ovih dana s čak tri bisera koje neću komentirati, napravio pravi zmešung u javnosti tako da se s pravom pitamo: ima li pilota u avionu kojim se vozimo? I što bi tu onda mladi radili?

Blokirani, nezaposleni i njihove obitelji

Nedavna je predsjednička kampanja pokazala i lice i naličje jedne izlizane medalje. Tri su se poznata kandidata zdušno natjecala u tome, tko će više diskreditirati onog četvrtog, najmlađeg, samo zato što je mlad. Upravo je taj mladac oprao mrenu s očiju mnogima. Tako su srećom i preostala dva kandidata u drugom krugu, uljuljana u nepodnošljivu lakoću postojanja, saznala da u Hrvatskoj postoje i nekakvi građani s ovrhama, blokiranim računima, ¨švicarcima¨, da se gotovo svakodnevno bez prisustva javnosti, vrše nekakve deložacije koje ne smiju na TV jer, čega nema u Dnevniku, nije se ni dogodilo. Meni je jasno da u krugu u kojem se oni kreću (prijatelji, kumovi, rodbina, suradnici), takovih slučajeva nema ali, nije to većina u Hrvatskoj. Barata se s nekakvih 320 tisuća blokiranih. Da, ali puta tri ili četiri člana njihovih obitelji. Gotovo jednako toliko nezaposlenih, što se sada smatra brojkom u opadanju. Pri tom se ne ubrajaju oni koji su trbuhom za kruhom otišli van. 

Nisam iskoristio niti jednu braniteljsku privilegiju za razliku od Vas, dragi šatoraši, niti namjeravam. Za svoj skromni učinak, ne dam se nikome isplatiti jer nisam ratovao za privilegije. Da je Vaš šou politički intoniran, odavno je svima jasno ali baš sam ovih dana negdje čuo podatak da su u Hrvatskoj trenutno registrirane stočetrdeset i dvije stranke pa ako se ne vidite ni u jednoj od ponuđenih, a vi registrirajte stočetrdeset i treću. I ne zaboravite se proglasiti predsjednikom, naravno. Ovako, vi ste samo jedna interesna skupina koja se zalaže i bori za svoje interese. Svakom je građaninu ove napačene zemlje razvidno da vozite na HDZ-ov pogon i upravo to je ono najgore. Vi ste, dragi moji, opasno podijelili braniteljski korpus po najgoroj mogućoj - stranačkoj osnovi! Dajem si za pravo ovako zboriti jer ne pripadam niti jednoj opciji. Svojevremeno jesam ali kad mi je stranka postala hadezeov satelit odnosno, njihova ispostava ili ekspozitura, ispisah se momentalno.

Ljudi kao Matić zaslužuju spomenik

Samim činom objave Vaših primanja gospodine Glogoški, ministar Matić se svrstao uz bok Ankici Lepej i Vesni Balenović a takvi ljudi zaslužuju spomenik. Ako se i ogriješio o kakav zakon (i one su), rado ćemo ga obeštetiti.  Za stopostotni invaliditet, Vi primate gotovo 25.000 kn dočim moj sin za ¨dvjestopostotni¨, 1.250 kuna. Kada bih ja znao da Vam hadezeov ministar može vratiti noge i ruke jer sve drugo imate, zdušno bih rušio Freda. Dotad, neizmjerno ga cijenim i podržavam, baš kao i velika većina braniteljske populacije. Bojana također.

Nego, nije li vrijeme da se konačno progovori o tome kako je to zapravo bilo onih dana ¨ponosa i slave¨, da se javnosti ponudi i neka druga slika, neki drugi pogled kroz, ne baš odveć ružičaste naočale. Da se skinu neke maske, da padnu neki tabui? Nekako s proljeća devedeset i prve, u moje malo selo dođu četiri kalašnjikova. Podijele se naravno, po stranačkom ključu. A kako  vrli hadezeovi bojovnici bijahu bar pedesetak kilometara udaljeni od bojišnice, valjalo je potražiti neprijatelja znatno bliže. Iz samo njima znanih razloga, na nišanu se nađoh ja, glavom i bez brade. Zapravo, uvijek se nađe razlog ma kako prozaičan bio naime, nisam htio u kra-de-ze! A tko nije s nama, protiv nas je! Sačiniše i dosje koji se i dan danas nalazi negdje u PU.

Svojedobno me prevari sam Šime Lućin obećavši kako će mi pokazati što o meni lijepoga napisaše oni s kojima sam odrastao i koje sam godinama bezuspješno učio abecedu hrvatstva. Kad je pala Petrinja, prijavim se na spisak dragovoljaca ali tad još ne želješe ¨neprijatelje¨ jer, da će oni sami dobiti rat. Pozvali me tek tridesetog listopada kada uvidješe da su naložili malo preveliku vatru, da su malo previše mahali crvenom krpom ispred nosa razjarenom biku odnosno, kad su se počeli polako povlačiti u pozadinu i hvatati pozicije. Tek tada smo i mi ostali bili dobrodošli. I tako je jedan moj prijatelj koji i dan danas otvoreno priznaje kako je bilo, letio zrakom jer ga je odbacio potisak granate. Nije mu bilo savršeno ništa, Bogu hvala, jedino se dobrano izgrebao u trnju kamo ga bila odbacila detonacija. Umirovljen je s trideset i nešto, ima više od osam tisuća. Kaže da je mogao birati hoće li PTSP ili obično ranjavanje. Dvojba je kratko trajala jer ovo potonje navodno, nosi više.

Ratni heroji

Drugi je bio maloljetnik s šesnaest godina, devijantnog ponašanja, išao gdje mu se svidjelo, gdje bolje – tu dulje. Nisu ga ni vodili u evidenciji jer bi došao ili otišao bez pozdrava. Danas ima preko šest tisuća. Treći si je pucao u sljepoočnicu, na drugu je tane izišlo van. Da je bila slama unutra, makar bi se ona zapalila. Pun pogodak u prazno! Godinama je uživao izdašnu mirovinu.

Sljedeći si je pijan propucao nogu za stolom u birtiji udaljenoj osamdesetak kilometara od bojišnice. Posljedica nije bilo osim što je za posljedicu dobio mirovinu. Veli da će dok bude živ, glasovati za HDZ. Tko te hrani, i ćaćom ga zovi! Zatim imamo primjer gdje borac ima stočetrdeset kila, raspoređenih na stošezdeset centimetara visine. U životu nije ništa radio a obreo se u elitnim postrojbama, Tigrovima. A tako sam dobro mišljenje imao o njima. Jedino za što je takav bio sposoban je da zaustavi metak. Pokazalo se međutim da čak ni za to nije bio sposoban. Bilo kako bilo, proizlazi, za dobru mirovinu je već puno godina i više nego sposoban.

Moj je kum radio s kolegom kao otpravnik vlakova na jednoj maloj željezničkoj postaji. Taman negdje u predvečerje rata, kolega se naglo dignu sa stolice te se zveknu koljenom u čavao na stolu o koji je bila obješena ona ¨lizaljka¨ za otpravljanje vlakova. A kako je koljeno čudna biljka, bilo tu i nekih problema. Sve u svemu, javi se naš junak najprije u rat a potom i u zna se koju stranku (ne nužno tim redom) kad, ne lezi vraže, ranilo ga pogađate, baš u to koljeno. Da skratim, nabrzo posta baja šef  kolodvora! Ne postaje, već kolodvora. A onda čitava paleta živopisnih likova: od onog što je pijan bauljao minskim poljem. Znalci su išli u koloni stajući redom točno na trag onom prvom. On je bio osmi (putnik) i nagazio na ¨paštetu¨. Prava je sreća što nije tijelom aktivirao još koju kad je pao, a da ne govorimo kolikoj je pogibelji izložio one koji su ga izvlačili.

Sretne slučajnosti

Pa sve do onog što se bio vratio iz JNA s tetovažama na ruci. Na podlaktici grb s petokrakom a na nadlaktici boljševička parola, možda obrnuto. A hrvatineeee! Jedva da se i sam Karamarko može mjeriti s njime. Meni bi pokojni otac, istaknuti radićevac i domoljub, iščupao ruku u ramenu da sam se s tim vratio iz vojske. Providnost je htjela da mu geler prođe baš tuda,  kroz obje tetovaže i nigdje drugdje. Koincidencija, jel tako? Znam jednoga što se kao radnik telekomunikacijske tvrtke penjao na banderu jer je kao posljedica granatiranja stradala infrastruktura. Međutim dok je bio gore, počeo je drugi napad. U panici je vjenčanim prstenom zakačio za kukicu te dobrano ogulio prst. A čina, a mirovine, bez obzira što je bio civil!

Sljedeći nas slučaj dovodi do jednog aktera koji ima najviše dana u registru a da rat, osim na te-veu, nije ni vidio. Radio je posao koji i dan danas radi a koji nije ni u kakvoj ¨rodbinskoj vezi¨ s vojskom pa me onda čudi zašto mu i dalje ne broje dane? Zatim imamo jednu drugaricu koja se devedeset i treće sjetila braniti Hrvatsku. Nikuda međutim nije zakasnila, devedeset i osme je dobila ganc-novi stan. I penziju, dabome. Usidjelica. Nema kučeta ni mačeta. Na njoj leži budućnost ovog društva. Njezin je doprinos upravo nemjerljiv.

Ranih osamdesetih u ilustriranom magazinu Start, istom onom koji se kupovao zbog Sanaderovih duplerica, izlazio je feljton o nadbiskupu Stepincu. Moj kolega na poslu bi urlao: te majku mu ustašku, te majku mu kvislinšku, klerofašističku, izdajničku, ovakvu, onakvu… Ne mogah to više slušati, te se usprotivih: ono što ja znam, Stepinac je spašavao židove, civile, grmio s propovjedaonice protiv režima, živio na glasu svetosti, rekoh mu. Ostalo je podulja priča. Ukratko, jedva spasih živu glavu. No, priči tu nije kraj, ima ona i epilog. Eto ti devedesete druga u hadezeu, devedeset i prve - u štabu. Cijeli se rat vozikao otvorenim terencem po gradu, na mjestu suvozača drugarica s nogama uzdignutim preko vjetrobranskog stakla. U zasluženu je mirovinu otišao s prve linije šanka, u prvoj skupini sa trideset i nešto.

Krunice omotane oko pušaka

U mojoj jedinici svi su morali imati neki nadimak. Ratno ime. Mene prozvaše Kardinal. Neću sad na široko, zašto? Recimo samo da sam u to vrijeme osim u Boga, vjerovao dosta i svećenicima. Žao mi je ali moram ih razočarati jer slika koju oni imaju o braniteljima, je samo slika koju oni žele vidjeti. Stvarno stanje izgleda otprilike ovako: jedan si je krunicu omotao oko čizme, drugi na rame, treći na pušku (!?), četvrtom je bila predugačka oko vrata pa je skratio za jednu deseticu itd. Dragi popovi, ispravite me ako griješim ali, nije nam krunica data da djeluje kao indijanski totem. Ima dakle moć samo dok je ¨aktivirana¨, dok ju moliš. Zainteresiranih da nauče moliti, barem u mojoj jedinici (nas pedesetak), nije bilo.

Kada je sin obolio od ove neizlječive boleštine, imao je nepunih sedamnaest. Naš tadašnji župnik reče da bi bilo dobro da mu podijeli sakrament bolesničkog pomazanja. Pristadosmo. Pod cijelom smo misom stajali ispred oltara da bi on u homiliji razvezao o tome kako je bolest izravna posljedica grijeha. Poslije mu u sakristiji, krajnje sabrano skrenuh: velečasni, ne reče li ono naš Spasitelj učenicima kad im je u susret dolazio bogalj a oni ga priupitaše: Učitelju, tko sagriješi, on ili roditelji njegovi? Niti sagriješi on, niti sagriješiše roditelji njegovi, već je to zato da se očituju djela božja. Pa što je onda takvoga mogao sagriješiti nevini sedamnaestogodišnji dječak? Veli mi, Tihomire ima nas mnogo koji tako mislimo! Taj nije htio ni blagosloviti kuću nekima koji nisu dali za crkvu te godine ili još bolje, nije htio doći ni na sahranu dužnicima. Ljudi bi stajali pred iskopanom rakom dok ne dođe neki drugi iz dekanata.

Po njemu, Milošević je još živ i samo čeka da opet zaskoči Hrvatsku! Ne potraja dugo hvala nebesima, dođe drugi. Odmah se žestoko posvađaše oko primopredaje točnije, novca te duboko razdijele vjernički puk. Ovaj se odmah ponudi sinu da mu bude duhovni servis. Dolazio isprva dvaput tjedno, pa jednom, pa jednom mjesečno, pa na kraju jednom godišnje. Onaj dan kad se pokupe novci sa stola. Međutim, kad je bio doš`o na župu, stade skupljati novce kako reče, za jedno bolesno dijete pa sam i ja dao. Prođoše međutim i dvije godine a mene susreću neki župljani iz drugih sela koje rijetko viđam te me pitaju. Kako ti je sin, koliko smo mu ono novaca sakupili za liječenje? Skamenih se! Što vam je ljudi, ta nije se skupljalo za njega već za neko dijete iz bivše svećenikove župe.

Popovi lopovi

No naš vam pop ne htjede sa istog ambona objaviti vjerničkom puku da se nije skupljalo za nas. Štoviše, ne htjede doći ni ispovjediti sina kad ono pred Božić ispovijeda bolesnike po kućama. I to čak dva puta. A bijaše uredno pozvan. Bojim se da je sin nepovratno izgubio vjeru. Sve to međutim, ne zanima našeg biskupa. Taj ima važnijeg posla. Mora dočekivati ratne zločince na aerodromu. Sljedeći se ne zadrža niti dva mjeseca točnije, dok nije pijan pao u iskopanu raku na groblju. Tada ga vratiše nazad na liječenje u Popovaču odakle je i došao. Ovaj sada zaista nije loš ako zaboravim da mi je vjenčanje kćeri naplatio mjesec i pol dana ranije, sve kako se sakramenti ne naplaćuju (badava primiste, badava dajte) kako tvrdi mons. Barešić. Popovi lopovi, rekao bi Radić. U njegovo vrijeme bili su još mila majka. Danas voze skupe limuzine, ne sjedaju za stol s običnim smrtnicima već isključivo s lokalnim ¨uglednicima¨, ne izdaju fiskalni račun. Imamo vazalni ugovor sa Svetom stolicom.

Mogao bih u nedogled nizati primjere ali nemamo ovdje toliko prostora. Nitko ne tvrdi da su navedeni primjeri nepobitno pravilo, ali nisu bome ni zanemariva iznimka. Zbog mojih prava, zato što ne mogu ishoditi status njegovatelja za mlađeg sina, najviše me zaintrigirao slučaj jednog znanca. Ili možda bolje da kažem, znalca. Ne znam kako bih opisao njegovo stanje, otprilike: blago retardiran uglavnom, ništa strašno. Takav je od rođenja. Nije agresivan. Obrađuje zemlju, ima stoku. Pozvalo ga u rat. Toliko se jadan prepao, pokazao žute gaće, ne znam jesu li ga zadržali i dva dana, pa poslali doma. I sada radi što i prije, normalno traktorom obrađuje zemlju, vozi auto, funkcionira. Samo što njegova žena ima status njegovateljice nad svojim mužem. Nazdravlje!

Ne postoji PTSP, poštovani. U potpunosti se slažem s mladim Glavaševićem. On je to iznio kao hipotezu na znanstvenom skupu, ako se ne varam, jer je za to kvalificiran. Šatoraši ne mogu to razumjeti. Njihove parole pozivaju na linč. Formula za dobivanje PTSP-a je antidepresivi plus alkohol. Poželjan je i pokoji eksces i malo stažiranja u ¨ustanovi¨. Nisam osamljen u tom mišljenju. Zapravo, poznajem jedan slučaj, ali samo jedan. 

Oni koji rade nemaju vremena razapinjati šatore po Savskoj

Moj prijatelj (rijetko koga zovem tako) doista boluje od takve vrste poremećaja i to svi vide i svak mu vjeruje jer je izuzetno dobar čovjek. Ratni put neupitan. Ali on ne pije pivo pred dućanom, ne pravi ekscese, ne obija pragove jer nema vremena za to. Ima obitelj. Dva tinejdžera koji ga sada najviše trebaju. Od državice nije dobio ništa. Uzima redovito svoju terapiju i radi. Posjeduje između petnaestak i dvadesetak krava, to varira naravno. Ekstenzivni način dakle, nikakva farma, ništa moderno. Njegov posao možda bi najbolje opisivala jedna jedina riječ. Robija! Znam da šira javnost ne zna kakav je to ¨biznis¨. Nema vam on vremena razapinjati šatore po Savskoj.

Gledam ovih dana, razmilili se naši vrli psihijatri iz ¨prve jakosne skupine¨, po tv kanalima druge ili treće ¨jakosne skupine¨, pa zdušno brane svoje dobro naplaćene dijagnozice. A bio netom i jedan meni nepoznat psihić, gost kod Stankovića. I reče da je car gol. Doista, ta Andersenova bajka za predškolski uzrast, prati nas kroz cijeli život. Da se ondje tka carevo novo ruho, uvjerih se još tamo negdje na prelazu tisućljeća, kada se jedna meni draga osoba liječila u dvije takve klinike. Nagledah se plavih koverti više nego poštanski službenik u godinu dana radnog staža. Na kraju, meni dragu osobu izliječio je prof. Sakoman riječima, ne tableticama. I to nakon samo jednog tretmana! Nikad mu nisam dovoljno zahvalio. Veli mi: moji kolege samo prepisuju to smeće koje baš ništa ne liječi osim što stvara ovisnost već nakon pet tjedana, a onda neka Sakoman odstranjuje duboku ogrezlost. 

Ovo je svojevrstan krik mene kao roditelja hendikepiranog djeteta, hrvatskoj javnosti. Ima li predodžbu svekoliko pučanstvo kako institucije pravne države (otrcana sintagma, zar ne?) ¨rade¨ svoj posao? Mi malobrojni roditelji ovakve djece se međusobno ne poznajemo. Ni ne znamo jedni za druge. Ako i postoji kakav registar, mi mu zasigurno nemamo pristupa. Da se kojim čudom i okupimo, nemamo mi vremena za prosvjedovanje pod prozorima ministarstva. Nas naši slučajevi trebaju dvadeset i četiri sata na dan, sve subote i nedjelje, sve blagdane i praznike, sve neiskorištene godišnje odmore i kroz sve uzvišene ratove i elementarne nepogode. Moj rat s vjetrenjačama traje otkad i sinova bolest. Slijedom zatečenog stanja, proizlaze i neka prava za koja da biste ih ostvarili, pošalju vas u Centar za soc. skrb jer oni slove kao krovna institucija…

Četiri godine tražimo status njegovatelja

Odmah da kažem svima koji se prvi puta spremaju da kroče preko njihova praga: ne idite bez odvjetnika! Ne pretjerujem. Šest godina smo ganjali osobnu invalidninu i da nije netko na privatnu tužbu dobio sud protiv države pa smo onda automatizmom dobili svi mi, ne bismo ni danas najvjerojatnije. Najprije su krivo vodili postupak, umjesto za invalidninu, vodili su za tuđu njegu i pomoć koju nikad nismo dobili. Uvjet za invalidninu u članku kojeg je privatni tužitelj oborio pred Ustavnim sudom je bio da je bolest ili stanje izazvano bolešću, nastupilo prije nastupa punoljetnosti. I gle paradoksa, jedini je moj sin ispunjavao taj uvjet jer je iz četiri centimetra debele medicinske dokumentacije razvidno da je bolest nastupila sa sedamnaest godina. Da apsurd bude potpun, tri člana iz udruge oboljelih imali su invalidninu a bolest je kod dvojice nastupila poslije dvadesete a kod trećeg, nakon tridesete. Jedan je rekreativno igrao stolni tenis, a moj sin već tada nije mogao hodati bez pridržavanja druge osobe. U toplicama je sreo vršnjaka iz Vinkovaca kome je tata, lokalni mogul, kupio motor s kojim se ovaj razbio s navršenih devetnaest. Naravno da je primao osobnu invalidninu. Dakle, on se rizično ponašao i time prouzročio svoje stanje, a mog sina snašla progresivna bolest kojoj se ne zna ni uzrok ni lijek, pa ništa. Imamo slučaj da jedan član udruge iznajmljuje brodice na moru a prima izdašnu opskrbninu. Sada već četiri godine bezuspješno pokušavamo ishoditi status njegovatelja, prvotno za moju suprugu a nakon što je oboljela, za mlađeg sina.

Zamislite, 2005. Centar pribavi Nalaz i mišljenje u kojem stoji da kod sina postoji više vrsta težih tjelesnih oštećenja što onda daje novonastalu vrijednost a pet godina kasnije, ta su oštećenja nekuda netragom nestala. Tko sretniji od mene. Međutim, EDSS je 2005. iznosio 4 a 2010. 7,5 (sada je 8,5 a sa 10 nastupa smrt). Barthelov indeks je 2005. iznosio 84 a 2010. 20 (sada već 12. Ne želim znati što nastupa s nulom.) a po njihovom tijelu vještačenja, sve je zdraviji. Teatar apsurda. Iz tog su razloga, ženi odbili. Sada bi joj pak odobrili, kaže visokopozicionirana osoba u ministarstvu, ali se jadna razboljela.

Time je valjda naša sveukupna obiteljska situacija postala znatno bolja samo što mi to eto, ne vidimo. Najnovije, ovih dana ukinuli mu i dječji doplatak! Pazite sad: onima što su zahtjev za dječji podnijeli do 2002. godine, ide doživotno, nama što smo godinu kasnije, do navršene dvadeset i sedme godine života.

Nećemo sina stavljati na "groblje živih"

Njihovo ¨umijetenstvo¨ nadilazi granice nadnaravnog. Svojevremeno su za rješenje držali opciju da sina smjeste u ustanovu, na tamo nekakovo ¨groblje živih¨. Njega, zdravog intelekta, među one koji to nisu. Nikad ne bismo pristali na takvo što.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je zaista jedna pozitivna osoba, žena u veoma nezavidnom stanju (paraplegija) ali nipošto težem nego moj sin. Okružena je asistentima i suradnicima. Reče mi gospođa Tomašković s HTV-a da je ona samo politička figura te da se obratim njezinoj suradnici. Suradnica je međutim, cijeli radni vijek radila u Centru za soc. skrb.

Stječe se dojam da ona i dan danas brani boje Centra za soc. skrb. Ponavljam, nemam ništa protiv navedenih osoba ali dijelim mišljenje s mnogim strankama, Ured pravobraniteljice nije ispunio svrhu postojanja! Štoviše, nikome pa tako ni meni, nije sasvim jasna uloga tog ureda. Nitko ih ne doživljava niti ih respektira. Tigrić od papira. Znaju li porezni obveznici ove zemlje koliko stoji Ured na godišnjoj razini i kolikim bi se invalidima pomoglo s tim sredstvima na razne načine? Ne mogu se oteti dojmu da je jedina namjera onoga tko je postavljao Ured (Sabor) bila: eto dragi invalidi, sad imate i  Pravobraniteljicu, što biste još htjeli? Jer kako drukčije razumjeti odbijanje Ureda da pošalje dijelove Zakona o soc. skrbi na ocjenu ustavnosti.

Od pravobraniteljice se na njezin nagovor uputim preko puta, u Ministarstvo soc. politike i mladih. Početak kolovoza. Šatorima još ni traga. U predvorju jake snage zaštitarske službe, nemo`š ih izbrojat. Odvedu me gore kao da sam štićena osoba kad, u cijelom ministarstvu, ni žive duše.

Podobni, a ne sposobni

Pronađu ipak jednu službenicu koja reče da je dežurna, jer da su svi ostali na godišnjem. Pročita rješenje tj. odbijenicu te mi veli: ovo odmah na ocjenu ustavnosti, to je pamflet, to je oborivo!

Rekoh, ali to je izišlo iz vaših službi dapače, sa istog ovog, trinaestog kata. Jer ovdje radi politika, veli mi, ne struka. Podobni, a ne sposobni. Gospođa Ana Tomašković (Normalan život) se hvali kako ne želi ministricu Opačić pozvati u emisiju, jer da nije stručna. Nije mi posve jasno kada iste takve dovodi u studio i onda tamo raspredaju kako je invalidima sve sjajno, bajno i kolosalno, kako (na papiru) imaju sva prava. Rekoh joj da pozove mene pa neće više biti Potemkinovih sela.

Dvaput sam imao dogovoren termin, ali kad je čula o čemu mi je namjera prozboriti, bijah izostavljen. Pa neka hrvatska javnost zna čemu služi javna televizija.

Stoga, dragi žitelji mahale ispred Savske 66, kako Vi malobrojni invalidi, tako i oni brojniji koji stoje iza Vas a kojima ne fali savršeno ništa, skupite to malo dostojanstva što još niste uspjeli prosuti ovih dana, pa se pognute glave raziđite svojim kućama. Dodijali ste više i bogu i vragu. Gori od Vas još jedino mogu biti pripadnici nekakvog stožera za razbijanje službenih tabli sa državnih institucija u Vukovaru. Da je te zdrave hrkane upregnuti u nekakav društveno-korisni rad. Prvih dvadesetak dana šira javnost nije znala razabrati što Vi zapravo hoćete. Da krstimo ulice po vašim imenima? Onda ste se sjetili da želite ¨skalpove¨ ministra i njegovih pomoćnika, da biste se nakon dobrih mjesec dana dosjetili kako želite da Zakon o hrv. braniteljima uđe u Ustav.

Hrvatska pred bankrotom

Žao mi je što nitko od struke nema potrebu širokim masama objasniti što to točno znači ali ako sam ja kao laik dobro povezao, to bi imalo biti otprilike: država je pred bankrotom (što je veoma izgledno), već je pala i zadnja linija obrane (mirovine), banke kao stvarni vlasnik zemlje raščereće sve ne bi li se namirile, na snazi je od sveg suverenitete još jedino Ustav a po tom istom Ustavu još jedino moraš namiriti one koji su tobože stvorili planet.

Ako se izuzmu sva ona primirja, prekidi vatre, puko držanje linija, pojedinačne čarke (razmjena vatre), rat je trajao efektivno, tri mjeseca a za to vrijeme mnogi su doživotno nagrađeni. Ratovi su zamućena voda i ugašeno svjetlo i u takvim se uvjetima najbolje snađu oni koji u normalnim uvjetima ne bi da žive tri života. Privilegija nikad dosta. Te djeca se po povlaštenim uvjetima upisuju u srednje škole, na fakultete, u domove. Nakon toga treba ih po povlaštenim kriterijima zapošljavati. Gdje je kraj? Hoće li sada na red doći i djeca njihove djece? A moji nek idu na Novi Zeland!

Stvorena je spirala kojoj se ne vidi kraja. Dao si jednomu nezasluženu mirovinu, moraš i desetomu, dao si desetomu PTSP, moraš i stotomu, dao si stotomu napuhanu invalidninu, moraš i tisućitomu jer vrši pritisak. Roditelji poginulih zadovoljavajuće su zbrinuti, i neka tako. Udovice također, bez obzira što su se neke i dvaput preudavale a zadržale prezime, ni lipu manje. Nije mi sasvim jasno kako ja to kao obični branitelj koštam državu, kada nisam iskoristio ni jednu povlasticu? Ono što međutim kopa oči su lažni invalidi. Odgovorno tvrdim da ih je više od 60 posto! Bilo da rade ili uživaju ¨zasluženu¨ mirovinu, oni gule državu. I sve dok budemo zatvarali oči pred tom činjenicom, mladi će nam odlaziti. Bespovratno. A revizija je tako lako provediva. Dobiješ poziv na razini mobilizacijskog. Ponesi sa sobom svu medicinsku dokumentaciju kao i onu drugu. Neka to bude šator, kada toliko volimo šatore, poveći. Nek i livada bude malo veća. Kada te prozovu, prvi neka bude ginekolog pa sad digni milo noge na ono jer, nismo baš sasvim sigurni da si imao ¨muda¨ onih dana. Drugi svakako treba biti psihijatar (nezavisni, po mogućnosti) a dalje svejedno kojim redom: kirurg, kardiolog, internist, defektolog…ma može i pedijatar i patolog, meni svejedno. Ja imam bezgranično povjerenje u struku. E vidiš milo, na ova si vrata uš`o, na ova ćeš sad izać. Do sad si bio invalid, sad više nisi!

Privilegirani sami ne bi bili u stanju zaraditi ni za kruh

Zahvali državi što te besplatno iscijelila i što te neće teretiti za ogromne pare za koje si ju opljačkao svih ovih godina. Nije nam cilj bilo koga osiromašiti preko noći, jer te novce na tržištu rada kamo te sad šaljemo, ti prema svojim sposobnostima nisi u stanju zaraditi do kraja života.

Samo ne zaboravi da je domovina tebi dala puno više nego si ti njoj. Nisam međutim siguran da bih oprostio onomu koji ti je napisao lažnu dijagnozu. Sljedeći molim! Ti si evo bio sedamdesetpostotni invalid, sada si dvadesetpostotni, dalje!

Sjećam se kada ste započinjali taj cirkus pod šatorima, nekako u isto vrijeme je skupina nekakvih lučkih radnika u Splitu pokrenula prosvjed, ne bi li izborili svoja zaslužena prava. Njih je policija odvodila na silu. Mene se dojmio istup njihova direktora koji je dotrčao ispred njih vikavši: mene prvog! I ja stojim iza legitimnih prava ovih ljudi, reče direktor, mene prvog! A moj se skriva iza firangi kad mu dođu novinari pod prozore i pitaju članove stožera: zašto vas žele zatvoriti, a gdje vam je direktor, zar i njemu nije stalo do opstanka firme? Vas naprotiv, nitko ne dira dragi šatoraši bez obzira što nemate potrebne dozvole za svoj teferić.

Svima je zapravo bjelodano jasno da biste upravo to htjeli, da ova šlampava vlast posegne za represijom. To bi vam bila voda na mlin. Za nadati se je, da još nisu do te mjere izgubili kompas.

Nekima, čini mi se, očajno nedostaje Korade. Mjesto za novog već je  poduže ¨upražnjeno¨, kandidata preko nekoliko. Samo, ne bih ja podcjenjivao neke od njih. Ovaj što se netom vratio iz Mostara, ne misli samo da je oslobođen krivnje, nego i da je nevin. Sposoban je ako ne izvesti a ono barem, pokušati izvesti državni udar! Još bi nam samo to trebalo. Njegov kućerak u Drinovcima kamere ne smiju obuhvatiti da se ne vidi ubožništvo. Država u kojoj se nitko ne usudi nj. v. Čermaka pitati: od kud tebi kume sto milijuna eura da kupiš OMV-ove benzinske, i nije neka pravna država. I doista, to je tabu tema, to se šapuće na poslu, na ulici, u birtiji…

Mladi pakiraju kofere

Nitko ništa ne preujidicira, pogotovo ne krivnju, samo bi nas sve skupa zanimalo, odakle ti generale ako svi znamo da si bio jedan običan poslovođa, jedne obične, benzinske? Tuđe benzinske. Dosta sam u kontaktu s mladima. Veli mi jedan koji već pakuje kofere: sve bi ja njih u jedan malo veći lift, i dig`o na Mars, pa nek tamo stvaraju svoju džamahiriju!

Svjedoci smo ovih dana kako je dato zeleno svjetlo za legalizaciju kanabisova ulja u medicinske svrhe. Oformljeno je i nekakovo povjerenstvo koje ima izraditi taj ¨projekt¨ kako rekoše, negdje do jeseni. Ma samo polako, tkalci carevog novog ruha, ta ne boluje nitko od vas niti itko vama drag.

Reče mi sin jednom dok je još mogao govoriti: zakasnio sam se zaposliti dok sam još mogao raditi, zakasnio sam na osobnu invalidninu, zakasnio sam na transplantaciju matičnih stanica, zakasnio sam na lijek Tysabri, zakasnio sam na dodjelu njegovatelja kad su ga dobivali oni koji još mogu trčati, srećom veli, na svoj sprovod vjerojatno neću zakasniti! Možete li imati predodžbu o tome kako se osjeća roditelj kad čuje ovakve riječi? Ako imate, onda vam od srca želim da ih što prije čujete iz usta vama drage osobe.

Kakve institucije?

Nikad nisam ni pomišljao da ću izreći ovako teške riječi međutim, dok se to ne desi i vama u spomenutom povjerenstvu, i vama u Ministarstvu soc. politike i mladih, i vama u Centru za soc. skrb, i vama u Uredu pravobraniteljice, i vama u redakciji emisije za invalide, ništa se neće pomaknuti s mjesta jer u institucije ja više ne vjerujem.

Potpisnici smo svih mogućih međunarodnih konvencija o pravima invalida. Za glupi turistički slogan imamo 2,8 milijuna (?!), za istinski potrebite – nemamo. Ovo će morati ¨rješavati¨ ulica, nažalost. I to čim prije, tim bolje. Dotad ću kruh rezati na tanke šnite. 

Tihomir Cvetković iz Siska
Sisak, 18. veljače 2015