KAKO se približava mesijanski dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću, tako se stječe sve snažniji dojam da je Promjena bila samo uspješna izborna parola jednog prozaičnog političara.
Čak i medijima i komentatorima koji nastavljaju pjevati ode Svetom Baracku Izbavitelju je danas teško poricati nesrazmjer između utopijske vizije svijeta mira, blagostanja i ljubavi koju je elokventni i karizmatični Bushov nasljednik obećavao biračima s prozaičnom realnošću koja on sam predviđa nakon 20. siječnja. I sve to usprkos toga što se u onom formalnom smislu velika Promjena uistinu SAD zbila, odnosno što Obama raspolaže s većim političkim kapitalom od svog prethodnika, pa i najvećim ugledom i utjecajem koji je imala ijedna ličnost u povijesti.
Obama iza sebe uvjerljivu većinu američkog naroda, cjelokupni medijski establishment, a još veću popularnost izvan američkih granica. Bush odlazi u ropotarnicu povijesti, a najave kako bi mu otac mlađeg brata Jeba jednog dana mogao staviti u Bijelu kuću izgledaju kao priče kojima roditelji plaše zločestu djecu. Njegova stranka je temeljito potučena na izborima, a budućnost joj se čini obilježena sukobom dvije frakcije kojima je glavna točka neslaganja oko toga je li Bush stranku upropastio prevelikim ekstremizmom ili izdajom njenih ideoloških principa.
Nasuprot tome, Obama iza sebe ima čvrstu podršku stranke koja je danas jača nego ikada u protekla dva, ako ne i četiri desetljeća. Demokrate je samo jedno mjesto dijelilo od toga da u Senatu steknu kvalificiranu većinu nužnu za zaobilaženje republikanske opstrukcije, odnosno nesmetano "guranje" svega onoga na što se odluči Obama. I u Senatu i u Kongresu je dramatično jačanje demokrata omogućilo ne samo daleko efikasniju vlast, nego i zbog prestanka potrebe za kompromisima sada daleko veći utjecaj među demokratima ima progresivna frakcija, što je tipično američki eufemizam za radikalnu socijalističku ljevicu.
Dakle, postoje svi uvjeti da započne stvaranje Amerike po mjeri Michaela Moorea, odnosno njemu ekvivalentnih holivudskih i drugih salonskih ljevičara. Ratovi bi se trebali zaustaviti, vojni proračun kidati, sredstva preusmjeravati u socijalu i obnovu ekonomije, naftu i druge trovače Majke Zemlje zamijeniti "zelenim" tehnologijama te rasnim, spolno-orijentacijskim i drugim kvotama ispraviti sve "krive Drine" američke povijesti.
Političar vs. mesija
Međutim, od trenutka kada je svijet bačen u ekstazu Obaminim izborom pa do danas je bilo više nego dovoljno sugestija - nekih i od strane samog Obame - da se ta utopijska vizija ne smije shvaćati previše ozbiljno. Dijelom je to zbog ekonomske realnosti koja je "otpuhala" mnoga od izdašnih obećanja, a dijelom i zbog toga što Obama ipak nije mesija nego tek tipični američki političar s nešto malo više karizme i elokvencije.
Raskorak između mesijanskog i "pragmatičnog" Obame je možda najvidljiviji po pitanju krvoprolića u Gazi. Vizionarski državnik kakvog su američki i svjetski mediji opisali za vrijeme izborne kampanje bi barem simboličkom gestom ili jednom riječju pokušao to zaustaviti. Političar kojih se ovih dana useljava u Bijelu kuću šuti kao zaliven, a njegovi doglavnici dogovore kako "SAD imaju samo jednog predsjednika" te da "se ne želi Bushu miješati u posao", zaboravivši na Obamine osude nasilja u Mumbaiju prije mjesec dana.
To, zapravo, i ne bi trebalo biti toliko šokantno ako se uzmu u obzir neke činjenice koje ne mogu ignorirati čak ni izborni mesije - da velika američka demokracija prilično košta te da u Bijelu kuću ne može biti izabran nitko tko, na ovaj ili onaj način, nije financijski "potkožen", odnosno da je kandidat dužan vraćati dug svojim sponzorima, interesnim grupama i ključnim dijelovima izbornog tijela.
Na izborima jedno, nakon izbora drugo
Oni koji nije zaslijepila vizija Obame kao predsjednika su slične stvari mogli vidjeti i u novoj kadrovskoj križaljci, koje je daleko više oduševljenja izazvalo kod konzervativne desnice nego kod liberalne ljevice. Ista stvar se mogla vidjeti još ranije, u izbornoj kampanji - na predizborima je Obama snubio ideološki "nabrijanu" stranačku bazu i mlađariju pričama o radikalnim društvenim reformama i ekspresnom povlačenju iz Iraka; s osiguranom nominacijom i potreba osvajanja političkog centra je krenula konzervativna priča o zalaganju za smrtnu kaznu i protivljenju homoseksualnim brakovima.
Obamina "pragmatičnost" također ne treba predstavljati iznenađenje s obzirom da je svoj politički zanat ispekao na ulicama Chicaga - istim onim na kojima je 1960. godine Sam Giancana za Kennedyja ukrao predsjedničke izbore - odnosno u državi čija su četvorica od sedam posljednjih guvernera završila iza rešetaka zbog optužbi za korupciju. Milorad Blagojević - kojeg je Obama prije dvije godine na sva usta hvalio kao "najbolji mogući izbor za građane Illinoisa" - se ne može odbaciti tek kao prevladana mrlja u inače besprijekornoj biografiji novog predsjednika. Skandal, a pogotovo "rasna karta" kojom će, po svemu sudeći, biti odgovoreno na ključno pitanje Obaminog senatskog nasljednika, je tako Obami naškodio ne samo dovevši u pitanje njegov kredibilitet, nego i torpediravši glavni argument za njegov izbor - konačno prevladavanje rasnih podjela u SAD.
Obamini sljedbenici, suočeni s tim činjenicama, će u velikom broju slegnuti ramenima i pronaći objašnjenje kako njihov mesija jednostavno nije mogao doći tamo gdje je sada, odnosno da je morao prihvatiti pravila jedne prilično prljave igre. Privremeno odustajanje od izbornih obećanja i uzvišenih moralnih načela se shvaća kao sredstvo opravdavano plemenitim ciljem - stvaranjem jednog boljeg i ljepšeg svijeta. Međutim, kada se jednom svijet otrijezni od "pijane novembarske noći" 2008. godine možda će se sjetiti da su slična opravdanja tvrdili i mnogi drugi "usrećitelji" u prošlosti.
Dragan Antulov