DA SU OVO devedesete, Aleksandar Stanković bio bi junak. Ili barem mučenik. Da je prije deset godina vodeći novinar Hrvatske televizije kritizirao vrh kuće i urednike da štite državni vrh od optužbi za korupciju, bio bi slavljen kao borac protiv gušenja medijskih sloboda.

Danas Stankovićev otvoreni rat s Hloverkom Novak Srzić, a posredno i s glavnim ravnateljem Vanjom Sutlićem, služi tek kao jednodnevna senzacija pogodna za razbijanje sezone kiselih krastavaca. Da je Aco na ovaj način istupio samo desetljeće ranije, iza njega bi se stvorila duga kolona novinarskih udruga, nevladinih organizacija, oporbenih stranaka, kritičke javnosti, međunarodnih organizacija, Vijeća Europe, Europske komisije, Amerike i tko zna koga još. Danas je on usamljeni jahač.

Podršku novinarima ne pruža nitko

A situacija na HTV-u danas nije nimalo bolja nego devedesetih. Možda je čak i lošija. I tada su vodeći novinari ratovali protiv Hloverke, ali tada su barem imali podršku u javnosti. Danas su Stanković, prije njega Denis Latin, u manjoj mjeri Zoran Šprajc te još par jogunastih izuzetaka, prepušteni samima sebi. Tada je osnovan famozni Forum 21 koji je možda bio poligon za karijerizam i egotrip, ali je barem pružao zaleđe novinarskim profesionalcima izloženima cenzuri ili političkom pritisku.

Danas zaštitu kolegama ne pruža čak ni mlitavo Hrvatsko novinarsko društvo, a o fantomskim nevladinim udrugama da i ne govorimo. Stankovićeve optužbe protiv Hloverke i Sutlića, afere Dijane Čuljak i Ivice Đuzela, gaf s prikrivenim oglašavanem tijekom Eura, serija propusta, pa i namjernih ludorija, najvjerojatnije će proći bez posljedica. Unutar javne kuće, a još gore, i izvan nje.

Nažalost, ovakva histerija najbolje se vidi na Hrvatskoj televiziji, no situacija nije puno bolja ni u drugim medijskim kućama. Evo, prije dvanaest godina, kad je u pitanje došao opstanak Radija 101, cijela Hrvatska digla se na noge, u Zagrebu je sto tisuća ljudi izašlo na ulicu, podršku radio postaji pružali su zvani i nepozvani, intervenirao je čak i američki veleposlanik Peter Galbraith... Prije tjeda dana utrnuo se Feral Tribune. I nitko nije ni trepnuo. Srušio se veći novinarski totem od jedne gradske radio postaje, pa nikoga nije bilo briga.

Uoči parlamentarnih izbora, kad se Feral prvi puta gasio, premijer Sanader dao je licemjernu naredbu da se tjednik spasi. Europapress holding priskočio je u pomoć, ulupao pet milijuna kuna u troškove tiskanja i plaće redakcije, a kad je love ponestalo i, još važnije, Sanaderu opstanak Ferala više nije bio potreban, svjetlo se ugasilo. Razlozi idu najmanje na dušu EPH, ali više do svega iznenađuje kako je društvo postalo imuno na propast jednih od rijetkih (možda i posljednjih) neovisnih i ozbiljnih novina. Da se to dogodilo koje desetljeće ranije, tresla bi se brda. Ovako se rodio samo miš. Ili bolje reći, umro je.

Kako je društvo postalo tako ravnodušno?

Jasno je što se događa s hrvatskim medijima, ali nije jasno kako je društvo postalo tako ravnodušno? Zašto se danas šuti zbog političkih i drugih pritisaka na javnoj televiziji, zbog čega se šutke prelazi preko propasti novina i novinarstva u cjelini? Tko bi mogao biti Stojedinica ovog desetljeća?

Žale se novinari gotovo svih redakcija na neodrživo stanje: ne kukaju samo zbog toga što ih premlaćuju, prijete im i šikaniraju, već sve glasnije prosvjeduju zbog snižavanja novinarskih standarda, zbog monopolizacije medijske scene, poplave žutila, zbog političke cenzure... Stanković, Latin i televizijsko društvo još si mogu priuštiti taj luksuz da kao celebrityji svoje ratove vode javno, budući da je to dovoljna garancija za preživljavanje. Na naslovnim stranicama još uvijek se osjećaju zaštićeniji nego unutar četiri zida matične kuće.

Novinari ostalih redakcija, naročito novinskih, nemaju taj luksuz. Pokušao je nedavno Ćićo Senjanović i to tek nakon što mu je uručena suspenzija u Slobodnoj Dalmaciji. Neposredno nakon izbora glavni urednik jednih dnevnih novina svojim novinarima prenio je direktivu "s najvišeg mjesta" da smiju napadati sve ministre - osim samog premijera. Vlasnik najtiražnijih novina smijenio je u posljednjih par godina tri svoja urednika zbog toga što su stali na žulj premijeru Sanaderu.

Tko će biti Stojedinica ovog desetljeća?

I opet ništa. Prije je bila Stojedinica, a što je sad? Iako je situacija u medijima prilično crna, neprijatelj nije crn onako kako bi borci za novinarske slobode željeli. Prije jednog desetljeća mediji i novinari bili su izloženi pritisku politike i ideologije, danas je ideologija ustupila mjesto profitu. Medijsko tržište - bolje rečeno, medijski monopol - ponovno je u sprezi s državom, ali ovoga puta veliku ulogu imaju velike korporacije kao oglašivači. Novinari su ranije znali protiv koga se bore i imali su neki cilj kojemu teže: u prvom redu, skidanju državne šape s medija, a zatim i slobodi izražavanja, mišljenja, pristupa informacijama.

U formalnom smislu, državna šapa je skinuta (osim s Vjesnika i gomile lokalnih glasila), ali mediji su upali u druge kandže. Medije sada vode privatnici, a privatnicima je, naravno, dopušteno usmjeravati svoje vlasništvo kako im najbolje odgovara: lijevo ili desno, žuto ili crno, uz vlast ili protiv nje... Vlada privid slobode i premda to nije sloboda za koju su se novinari borili, to je jedina koju će dobiti. Barem u dogledno vrijeme.

Feral je propao? Pa što, kome treba kad ga nitko nije kupovao, čitao ni oglašavao u njemu? HTV je u rukama Hloverke i HDZ-a? Pa što, izabrana je po legalnoj proceduri, by the book. Novinama dominiraju crna kronika, žutilo, lažne senzacije? Pa što, ljudi to vole čitati, dajmo im što traže. To je naime, sloboda. Barem ona koju ćemo dobiti.

Tko će se pobuniti protiv zaglupljivanja?

Žale se neki da u medijima danas nema informacija. Međutim, možda ih ima i previše. Čak i ako se do publike probije neka važna vijest, ona se brzo utopi u gomili drugog smeća, osvane na dnu novinske stranice, ispod oglasa ili pored reklame za Playboy. Informacija se prostituira, više nema dignitet, ne razlikuje se važno od nevažnog, ozbiljno od neozbiljnog, sve je jednako bitno i - jednako nebitno. I sve je to bujica koju ništa ne može zaustaviti.

Tko će se pobuniti protiv toga? I protiv čega? Protiv zatupljivanja? Ili legitimnog prava vlasnika da medije u svom vlasništvu profiliraju prema svojim ukusima - i interesima? Protiv manipuliranja? Pa tko može tvrtke prisiliti da kupe oglasni prostor ili političke PR-ovce da nesmetano prodaju laži?

Sve su mačke crne u ovom medijskom mraku

Prije desetljeća novinari su vrlo dobro znali protiv koga se bore, tko je neprijatelj, tko ih ometa u radu i tko njima manipulira. U ovom medijskom mraku sve su mačke crne. I može ih se samo nasumično gađati sitnim diverzijama, kao što to čine Stanković ili Latin, ili Ćićo Senjanović, ili... Ima još nekoga?

Kako će to završiti? Koliko još može trajati ova ludost na HTV-u prije nego što se cijeli sustav uruši? Koliko se ukupna naklada novina još može smanjiti prije nego što izdavači shvate da nešto moraju mijenjati? Koliko se žutila još može prodati prije nego što dođe do kolektivnog trovanja? I koliko se još afera treba obiti o glavu vladajućima da se nešto promijeni?

Očito, voda još nije došla do grla. Ili nam je prag tolerancije opasno skočio u proteklih deset godina. A možda nas jednostavno ništa više ne može iznenaditi. Ako je doista tako, onda su kreatori medijskog mraka ispunili zadaću. A mi svoju nismo naučili.