TOČNO mjesec dana nakon izbora osjetili smo prve konkretne posljedice HDZ-ove pobjede: eurosuper je preskočio psihološku granicu od osam kuna, a general Mladen Markač vraćen je u haški pritvor.

Obje stvari dogodile su se u nekoj vrsti konspiracije: cijena benzina uopće nije objavljena, osim na računima vozača, dok je čuveni lov na veprove Vlada mislila ignorirati dokle god to bude moguće. I obje stvari elegantno je prešutjela: budući da je završila predizborna kampanja, Sanader više nije osjećao potrebu pred građanima pompozno braniti famoznu psihološku granicu od osam kuna, a Haaškom sudu lov na Bilogori prijavila je tek na njegov izričiti zahtjev, kao što je na njegov nalog i uhitila generala.

Ako prođe, prođe

Kao i u protekle četiri godine, Sanaderova Vlada povodi se za prokušanom devizom: ako prođe, prođe.

Kad građani shvate da se već pet dana voze na skupljem benzinu, svako dodatno objašnjenje bit će izlišno, a  Vlada će šutjeti o Markaču dokle Haag o tome ne sazna sam, bilo preko svojih agenata ili hrvatskih medija. I tako je stranka koja je u kampanji tako gorljivo branila generale, Domovinski rat, napadala Haaški sud, i to pred Glavnom skupštinom UN-a, bombardirala nas zahrđalim populističkim arsenalom negdje iz prve polovine devedesetih, poslala jednog od optuženih generala natrag u pritvor. Idemo dalje!

Sanaderu, daj ostavku!

Duga je lista krivaca za ovu blamažu s Markačem, iako smo svi svjesni da će Sanader i njegovi trabanti prst uperiti samo u Haaški sud i hrvatske medije koji su "cinkali" našeg zaslužnog generala. Dakle, kriv je prvenstveno Markač koji je valjda u svojoj bahatosti, misleći da mu se na njegovu terenu ništa neće dogoditi, prekršio pravila pritvora. Da stvar bude još gora, učinio je to pred nosom ministra policije kojemu nije palo na pamet (kad bi je imao, naravno) da optuženi general krši hrvatski ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom. Da stvar bude apsolutno najgora, svi odreda mislili su se izvući lažima, a hrvatska Vlada šutnjom, što bi u normalnim civiliziranim zemljama bio dovoljan razlog za lavinu ostavki.

Ministru Kirinu nije palo na pamet da generala Markača upozori da krši zakon, prije nego što ga prijavi policiji, kao što ni predsjedniku Mesiću svojedobno nije padalo na pamet da policiju ili tajne službe upozori na činjenicu da Ivo Pukanić organizira intervju s generalom Antom Gotovinom, ne bi li se bjeguncu možda ušlo u trag.

Cijeli kontekst ove blamaže posebno je simpatičan nakon izborne kampanje u kojoj je Sanader u dramatičnoj noći jurio u zagrljaj ogorčenim Vukovarcima nakon presude oficirima JNA, te u kojoj se skoro "potukao" s predsjednikom Mesićem da bi se izborio za obraćanje Glavnoj skupštini UN-a, gdje je Haag optužio za nedostatak osjećaja za žrtve, za nekompetentnost i tko zna što još. 

Kad je objavljena presuda Šljivančaninu, Sanader je jasno rekao da, ako takva presuda ostane, da "taj sud više nema svoju svrhu". Ali sada će taj isti Sanader, takvom istom sudu koji - ponavljamo - "više nema svoju svrhu", izručiti hrvatskog generala. U tišini, krotko, bez ijednog prkosnog tona.

Sanaderova šutnja dovoljno govori

Taj isti Sanader nedavno je, opet u svrhu predizbornog bildanja nacionalističkih mišića, imao obraza Haagu dati svoja osobna i Vladina jamstva da se Gotovina, čovjek koji je četiri godine generalski odvažno bježao po cijelom svijetu, pusti na slobodu do suđenja. Sanaderovoj Vladi na čuvanje. Možda birači još padaju na Sanaderove trikove, ali Haagu je sigurno već puna kapa.   

I kad smo već kod birača, kako se sada osjećaju oni koji su povjerili Sanaderu još jedan mandat, misleći kako je on jedina garancija boljem standardu (skuplji benzin!) i dostojanstvu hrvatskih generala (ukinuta sloboda Markaču)? Što svi oni koji su povjerovali da će "crvena opasnost" ukinuti vjeronauk i uvesti poreze, misle sada kada je Sanader podigao cijene benzina i izručio Markača? Sadašnja zaglušujuća Sanaderova šutnja govori više od njegova šupljeg predizbornog arlaukanja.

Sanader ne smije biti pošteđen odgovornosti

Ali, nije samo problem u nekompetentnosti ministra Kirina, bahatosti generala Markača, dvoličnosti premijera Sanadera ili naivnosti birača. Problem je u društvenoj klimi u kojoj ovakve stvari prolaze nekažnjeno. Sanader je četiri godine mirno prelazio preko svih mogućih afera, laži, prevara, licemjernih obećanja, opozicija je jalovo gunđala, veliki mediji pod diktatom svojih vlasnika uglavnom podilazili premijeru, javnost se zabavljala aferama koje su se izmjenjivale tolikom brzinom da su se stare brzo zaboravljale, a nove prebrzo stizale. I za nagradu, Sanader je dobio povjerenje za nove četiri godine takve vladavine. Uz to, dobio je i podršku stranaka koje misle samo na svoju pozadinu uvaljenu u neku unosnu fotelju.

No, ova pljuska s Markačem i Kirinom nešto je posebno slatko: ona posebno pogađa Sanaderove birače jer su oni najosjetljiviji na generale i Domovinski rat. A posebno je slatko što će i ovom prilikom, kao i u proteklih stotinu, oni naći prave krivce: medije koji su objavili vijest o lovu, Haag koji je posebno nabrušen na hrvatske generale, a možda i na jadnog Kirina kojega bi iz elementarne pristojnosti prije trebalo žaliti, nego napadati. Samo će Sanader biti pošteđen, baš kao i Franjo Tuđman koji je prvi izručio deset hrvatskih optuženika u Haag (među njima i Tihomira Blaškića) i onda im zabranio da se tamo brane.

Uostalom, tko bi uopće mogao Sanadera pozvati na odgovornost? Njegova stranka, kupljeni koalicijski partneri, impotentna opozicija, kućni novinari, korumpirane braniteljske udruge? Ovo je Sanaderovo bunjište i u njemu je on apsolutni gospodar.

Tomislav Klauški