CHAE-RAN postavlja tanjur s narezanim narančama i zmajevim voćem na pod, nekoliko metara od hrpe posteljine na kojoj spava. S 35 godina počinje ispočetka, sama u stranoj zemlji, bez ikakve fotografije ili drugog traga svog starog života - samo oskudna soba s golim bijelim zidovima. Ali to je dom i prvo mjesto koje ima za sebe nakon života proživljenog u sjeni.

Chae-Ran je među brojnim ženama koje su pobjegle iz Sjeverne Koreje - samo da bi bile prodane i seksualno iskorištavane u Kini, gdje je rodna neravnoteža stvorila crno tržište nevjesta, piše CNN.

Gotovo dva desetljeća kasnije, uspjela je i drugi put pobjeći kroz Laos i Tajland. No mogućnosti da i druge žene krenu istim putem smanjile su se od pandemije, kažu stručnjaci - ostavljajući brojne sjevernokorejske djevojke i žene zarobljene u ropstvu.

CNN identificira Chae-Ran po pseudonimu radi sigurnosti njezine obitelji u Sjevernoj Koreji i sina kojeg je ostavila u Kini.

Poslali ju u rudnik, pobjegla u Kinu

Chae-Ran je prvi put pobjegla nakon završetka srednje škole. Dobila je posao u rudniku ugljena, kao i njezin otac i većina ljudi u njihovom selu u blizini kineske granice, ali tinejdžerica nije željela provesti život radeći teške poslove, duboko pod zemljom.

Vidjela je druge seljane kako prelaze rijeku koja odvaja Sjevernu Koreju od Kine u potrazi za poslom i željela je pomoći uzdržavanju svoje obitelji. Tako su jednog dana, ne rekavši majci ništa, ona i prijateljica otišle od kuće uz pomoć posrednika - ljudi koji planiraju i olakšavaju putovanje iz Sjeverne Koreje uz naknadu. Sjeća se da je bila rana jesenja večer; nebo je još bilo svijetlo kad je prešla rijeku.

No kad su stigle na drugu stranu, ona i njezina prijateljica su smještene u automobile i odvezene u sjeverozapadnu Kinu, gdje su imale izbor: zabavljati mušterije u baru ili se udati za Kineza.

"Htjela sam zaplakati, ali sam znala da se ništa ne može promijeniti", rekla je na korejskom tijekom razgovora za CNN: "Mislila sam da ne mogu raditi u baru pa mi je ostala samo jedna opcija, udati se za Kineza."

Prodana poljoprivredniku u Kini

Ubrzo nakon toga, Chae-Ran se razdvojila od prijateljice, koju nikada više nije vidjela, te je predstavljena čovjeku koji ju je kupio, osam godina starijem kineskom poljoprivredniku: "Nije mi se sviđao taj čovjek jer je bio nizak, ali nisam željela da me opet prodaju pa sam šutjela."

Budući da nije znala govoriti kineski, nije mogla komunicirati s poljoprivrednikom ili njegovom obitelji i činilo joj se da ne može pobjeći. Bilo je to prije 17 godina.

Mnogi poput Chae-Ran napuštaju svoju izoliranu domovinu u nadi da će jednom pronaći slobodu i priliku preko kineske granice, samo da bi ih prodali posrednici koje su unajmili. Jedna istraga iz 2019. koju je provela londonska Korea Future Initiative (KFI) utvrdila je da su deseci tisuća sjevernokorejskih djevojčica i žena iskorištavani na ovaj način, uključujući u dobi od samo 12 godina.

Muškarci su daleko brojniji od žena u Kini, uglavnom zbog nekadašnje politike jednog djeteta i tradicionalne sklonosti sinovima. Trgovci ljudima navodno pokušavaju popuniti tu prazninu prodajom sjevernokorejskih djevojaka i žena - neke sklapaju brak, dok su druge porobljene u bordelima ili su prisiljene izvoditi radnje na web-kamerama, ističu organizacije koje pomažu izbjeglicama.

Nakon što žrtva uđe u prisilni brak, često je silovana, nema izbora osim rađati djecu i prisiljena je na kućni ili fizički rad, navodi se u izvješću KFI-ja.

CNN nije bio u mogućnosti neovisno provjeriti tvrdnje iznesene u izvješću. Druga izvješća američkog State Departmenta i skupina za ljudska prava, uključujući Human Rights Watch, došla su do sličnih zaključaka.

Osam tjedana od prodaje zatrudnjela

Chae-Ran je rekla da se njezin takozvani "muž" nije loše ponašao prema njoj, ali da ga je morala slušati, a on ju je predstavio kao svoju ženu. U roku od osam tjedana od prodaje, Chae-Ran je zatrudnjela. Rekla je da ne želi imati dijete s njim i pokušala je izazvati pobačaj, ali nije uspjela i rodila je sina.

"Beba je bila tako lijepa. Kad sam vidjela svoju lijepu bebu, predomislila sam se", rekla je Chae-Ran.

Pomirila se s time da će do kraja života živjeti u Kini. Malo je alternativa za žrtve trgovine ljudima kao što je Chae-Ran.

Kina sjevernokorejske izbjeglice smatra ekonomskim migrantima i prisilno ih deportira natrag u Sjevernu Koreju, gdje se, kao navodni prebjezi, suočavaju sa zatvorom, mogućim mučenjem ili još gorim sudbinama, kažu aktivisti.

To prisiljava izbjeglice da žive u sjeni, bez pravnog statusa ili zaštite, često nesposobni govoriti jezik i bez načina da dođu do voljenih kod kuće.

Chae-ran i obitelj njezina supruga preselili su se u obližnji grad nekoliko godina kasnije, gdje je ona našla posao na pranju suđa. Kasnije, kada je počela učiti kineski, radila je u supermarketu, u čajani i kao dostavljačica hrane.

Tijekom tog razdoblja susrela je i druge sjevernokorejske izbjeglice u istoj situaciji. Njihov status je javno poznat u selu u kojem je prije živjela.

U ilegali ili pod strogim nadzorom

Prema izvješću KFI-ja, kupnja supruge iz Sjeverne Koreje oduvijek je poznata lokalnoj zajednici, ali se rijetko prijavljuje vlastima. Neki mještani tvrde da njihovo selo inače ne bi preživjelo, s obzirom na nepovoljan omjer spolova i pad stope nataliteta u Kini.

Neke izbjeglice u gradu, poput Chae-Ran, nisu imale identifikacijske dokumente i živjele su povučeno zbog straha od uhićenja i deportacije natrag u Sjevernu Koreju - što znači da su im često uskraćene prilike za posao, pristup zdravstvenoj skrbi i mogućnost slobodnog kretanja. No neki su imali dokumente koji su im omogućili bolji pristup resursima.

Prema istraživačima i stručnjacima, vlasti u nekim dijelovima Kine počele su izdavati takozvane "boravišne dozvole" Sjevernokorejkama udanim za Kineze, za "znatnu financijsku naknadu".

Ovo nisu službene osobne iskaznice koje je izdala država, već dokument koji koriste kineske snage javne sigurnosti u svrhu nadzora, kaže Kim Jeong Ah, bivša sjevernokorejska izbjeglica koja je bila žrtva trgovine ljudima u Kini, a sada vodi organizaciju Prava za sjevernokorejske žene (RFNK).

Govoreći u Ujedinjenim narodima u rujnu, Kim je opisala kako ove boravišne dozvole omogućuju sjevernokorejskim izbjeglicama da dobiju posao i koriste javni prijevoz u regiji, ali ne i da putuju izvan svog lokalnog područja ili da pristupe medicinskoj skrbi. Dodala je da su mnoge žene prisiljene zatražiti takvu dozvolu, a nakon toga su suočene sa strogim nadzorom vlade.

Chae-Ran je tvrdila da su njezin suprug i tazbina odbili platiti za dokumente, zbog čega se osjećala izloženom i u strahu da će je kineske vlasti otkriti. Morala je paziti da ne upadne u nezgode dok je vozila bicikl, izbjegavala je uznemiriti lokalne stanovnike koji su joj prijetili da će je prijaviti policiji, osjećala je strah već pri pogledu na policijski auto.

"Živjela sam u Kini, ali nisam postojala kao osoba", rekla je Chae-Ran.

Pandemiju provela zatvorena u kući

Život u Kini pogoršao se tijekom pandemije, a zemlja je nametnula nepopustljivu politiku nulte zaraze covidom. Građanima su bili potrebni obvezni testovi i zdravstveni QR kodovi za ulazak na većinu javnih mjesta, a Chae-Ran nije mogla tome pristupiti bez osobnih dokumenata.

Kada je škola njenog sina tražila od svih roditelja da dostave dokaz o negativnim rezultatima testa na covid, morala je objasniti učitelju da je izbjeglica iz Sjeverne Koreje. Uz prepoznavanje lica koje se u dijelovima Kine koristi za praćenje zdravstvenog stanja pojedinaca, bilo je nemoguće sakriti se od vlasti. Zatvorena je kod kuće, duboko u trećoj godini pandemije.

Pandemijska ograničenja također su neke sjevernokorejske žrtve trgovanja učinila ranjivijima na nasilne veze ili obiteljsko nasilje, rekao je Sokeel Park, južnokorejski direktor međunarodne neprofitne organizacije Sloboda u Sjevernoj Koreji (LINK), koja pomaže Sjevernokorejcima da se presele u Južnu Koreju.

Chae-Ranin sin bio je jedino što ju je držalo u Kini svih ovih godina, ali osjećala je da ne može nastaviti živjeti u skrivanju i izolaciji. Kad je svom sinu, tada 16-godišnjaku, iznijela ideju o bijegu u Južnu Koreju, rekao je da ne želi otići.

Bijeg u Tajland

Druge sjevernokorejske izbjeglice koje je srela u gradu imale su veze s posrednicima koji bi im mogli pomoći u bijegu, dok su crkvene organizacije i neprofitne skupine diskretno pomogle prikupiti sredstva za putovanje.

Jednog dana u travnju prošle godine rekla je svojoj obitelji da ide na posao. Umjesto toga, ona i grupa izbjeglica su pobjegle, putujući preko zemlje do južne granice Kine. Sinu nije rekla da odlazi.

S južne granice prešli su nekoliko susjednih zemalja i pješačili uz rijeku Mekong do Tajlanda, gdje su se predali lokalnoj policiji i završili u tajlandskom pritvoru.

"Bilo je toliko vruće u zatočeničkom centru da sam dobila osipe od vrućine. Ljudi u ćeliji svađali su se oko svega. Najteže nam je bilo što nismo znali kada ćemo moći krenuti u Južnu Koreju", objasnila je Chae-Ran.

Službenik veleposlanstva Južne Koreje pomogao je organizirati njeno konačno putovanje u Južnu Koreju, posjećujući sjevernokorejske izbjeglice u pritvoru i donoseći im hranu. On je bio jedina topla osoba koju je upoznala na svom dugom putovanju, ispričala je kroz suze prepričavajući to iskustvo.

"Kad sam prvi put dobila osobnu, bila sam tako sretna"

Krajem svibnja Chae-Ran je konačno stigla u Južnu Koreju. Poput svih Sjevernokorejaca koji dođu na jug, prošla je sigurnosne provjere i provela neko vrijeme u ustanovi koja prebjege podučava asimilaciji u društvo prije nego što je u studenom konačno započela svoj novi život.

Uz financijsku potporu države unajmila je garsonijeru i kupila kućanske aparate poput perilice rublja i televizora. Crkve i neprofitne organizacije pomogle su joj nabaviti osnovne stvari poput zimskih pokrivača, pribora za jelo i posuđa.

Chae-an je bila posebno uzbuđena što je primila svoje južnokorejske identifikacijske dokumente: "Kada sam prvi put dobila osobnu iskaznicu, bila sam tako sretna. Došla sam u Južnu Koreju zbog ove jedne stvari i konačno je imam."

Ali čak i uz podršku, prilagodba na život u Južnoj Koreji često može biti teška za izbjeglice. Neki su opisali kako se bore s kulturološkim šokom, usamljenošću, nezaposlenošću ili lošim radnim uvjetima - i neprijateljstvom Južnokorejaca, osobito posljednjih godina kada je Sjeverna Koreja pojačala napetosti prema svom susjedu.

U to vrijeme manje je prebjega prešlo granicu kako bi započelo novi život. Samo 196 Sjevernokorejaca ušlo je u Južnu Koreju prošle godine, više nego prethodne dvije godine tijekom pandemije, ali bitno manje u odnosu na razine prije pandemije. A većina tih prebjega napustila je Sjevernu Koreju davno, ostajući godinama u trećim zemljama prije nego što su stigli u Seoul.

"Postalo je puno teže pobjeći iz Sjeverne Koreje", rekao je Park iz LINK-a.

Izbjeglicama sve teže pobjeći iz Kine

Oni koji su zapeli u Kini sada imaju manje mogućnosti za bijeg jer je mreža posrednika koji pomažu u prijevozu Sjevernokorejaca iz zemlje propala tijekom pandemije, objasnio je Park.

Posrednici koji i dalje djeluju podigli su cijene zbog povećanih rizika i nadzora, dok su pridošlice u ovom poslu neiskusne, što nosi dodatni rizik za sjevernokorejske izbjeglice. Da ne spominjemo pojačanu sigurnost granica u Kini i susjednim zemljama.

Za sada Chae-Ran planira svoju budućnost. Nada se da će jednog dana posjetiti Kinu kao turistkinja sa svojom novom putovnicom kako bi vidjela svog sina, kojeg je uspjela kontaktirati preko svoje šogorice u Kini. Dobila je certifikat bariste, radi na vozačkoj dozvoli i prijavila se za tečaj njege noktiju u državnoj ustanovi za edukaciju.

Iako može biti teško krenuti od početka - osobito u zemlji s društvenom stigmom prema prebjezima iz Sjeverne Koreje - ona je odlučna učiniti sve da to uspije: "Suočit ću se sa svime. Svjesna sam diskriminacije ljudi poput mene u ovom društvu, ali koliko god to bilo loše, bit će puno bolje nego živjeti u Kini."