54.81.8.73 US
 

Dok Hrvati ne prestanu bjesomučno lajati o Srbima, bit će izgubljeni i nevažni

Piše: Gordan Duhaček
četvrtak, 31.8.2017. 18:45
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index/Pixsell/Marko Lukunić

PROŠLE godine u Splitu hrvatski filozof i publicist, Boris Buden, održao je izvrsno predavanje na temu “Ustaška kultura danas”, u kojem je istaknuo da je u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća poražena modernost kao paradigma u kojoj se nešto staro mijenja nečim novim, dok je ustašku kulturu definirao kao “hrvatsku nacionalnu kulturu u momentu svoje konačne dekadencije i raspada, u kojem ona nije u stanju artikulirati ništa više osim puke činjenice identitetske esencije smještene u prošlost”.

Pojednostavljeno, ustaška je kultura pozivanje na “stare hrvatske pozdrave”, na slavne hrvatske vitezove, na odbacivanje Trga Republike da bi ga se zamijenilo “starijim i ljepšim” Trgom bana Jelačića. Ustaška je kultura svaki onaj svakodnevno vidljivi pokazatelj da današnja Hrvatska jednostavno nije u stanju ići u korak s ostatkom globaliziranog svijeta.



Ovo je ljeto kroz nekoliko primjera ponovno neprijeporno potvrdilo da je Buden u pravu, prvo kroz požare koji su devastirali Dalmaciju. Slični požari od lipnja divljaju diljem Mediterana, doslovno od Portugala do Grčke, a brojni znanstvenici u medijima tumače da su oni i manifestacija klimatskih promjena koje je pokrenuo čovjek. U Hrvatskoj se naravno odmah stvorio narativ o srpskom terorizmu (za hrvatski provincijalni nacionalizam Srbi su zapravo svi i svuda, kako je svojedobno rekao Vuk Karadžić, pa tako valjda pale i portugalske šume), i to iz jednostavnog razloga što za dobar dio stanovništva i za domaće desničarske medije Srbi predstavljaju kraj horizonta.

Sve što u svijetu ne uključuje Srbe, hrvatskim je nacionalistima nepojmljivo

Sve ono što nekako ne uključuje Srbe, njima je nepojmljivo, a time i nezanimljivo, a na svijetu sa sedam milijardi ljudi, velika većina pojava i događaja Srbe doista ne uključuje. Zato je i očekivano da će, u rijetkim pokušajima percipiranja i interpretacije događaja koji nisu nekako direktno povezani sa Srbima, domaća nacionalistička desnica u narativ pokušati uvaliti Memorandum SANU ili Milorada Pupovca jer nisu uopće u stanju razmišljati dalje od tih kategorija. Odnosno, nisu u stanju držati korak s ostatkom svijeta.

Toliki su razmjeri intelektualne zaostalosti u Hrvata da se mnogima kao smislenije objašnjenje za izostanak požara u Istri čini izvedba užičkog kola u Puli kao balkanske inačice starog indijanskog rituala, umjesto toga što je ovog ljeta u Istri padala kiša (dok u Dalmaciji uopće nije) i da se rizična područja bolje čiste i održavaju.

Natezanje oko ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu primjer je iste dekadente paradigme koja Hrvatsku izolira od suvremenosti i drži je zarobljenom u prošlosti. U istu kategoriju spadaju i stupidne reakcije na izvještaj State Departmenta o vjerskim slobodama.

Možemo li zamisliti da Milan Ivkošić ima nešto reći o Cambridge Analytici?

Taj projekt nije samo filoustaški u svom ideološkom smislu, s time da se ustaštvo definira kao samouništavajući impuls hrvatske nacije, nego je mnogima i u konkretnom osobnom i materijalnom interesu. O čemu bi uopće imao pisati desni kolumnizam da ne piše o ustašama i partizanima, Srbima kao “remetilačkom faktoru”, "disanju hrvatski" i ostalim svojim uobičajenim glupostima? Može li itko zamisliti Milana Ivkošića ili Tihomira Dujmovića da se analitički uhvate u koštac s pojavom i značenjem nečega poput Cambridge Analytica za funkcioniranje demokracije u svijetu? Što Željka Markić može ponuditi u javnoj raspravi o (u međuvremenu blokiranom) TTIP-u i sličnim trgovinskim sporazumima? Kako očekivati od ljudi koji smatraju da je vjeronauk u školama jedna od najvažnijih nacionalnih tema da pojme što znači Trumpovo otkazivanje američke podrške Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama i što to znači za budućnost hrvatske obale?

Umjesto da se pokušava svim snagama nadoknaditi civilizacijsko zaostajanje kojem je Hrvatska izložena proteklih četvrt stoljeća, dobar dio domaćih elita svojski radi na tome da retrogradnost zacementira te time jednom zauvijek presudi hrvatskoj državi i naciji, čijem su očuvanju nominalno posvećeni.

To se vidi i kroz uništavanje kurikularne reforme, kroz sustavno zaglupljivanje naroda koje čine hrvatski biskupi, kroz potpirivanje ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima, kroz napade na HAVC kao jednu od rijetkih domaćih kulturnih institucija koja je stvarala proizvode koji mogu ravnopravno sudjelovati na filmskim festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji i drugima.

Naravno da će Jakovu Sedlaru, kojeg nitko nikad izvan Hrvatske nije pozvao da režira kod njih u kazalištu, smetati Oliver Frljić koji režira po cijeloj Europi. Naravno da će buljuk purističkih jezikoslovaca koji se bave promoviranjem “ne ću” kao najvažnije stvari na svijetu imati problema s lingvistima poput Mate Kapovića koji uređuje znanstvene tomove za britanski Routledge. Naravno da će provincijski akademik Paar, poricatelj klimatskih promjena, gnojiti protiv svjetskog znanstvenika Đikića. Naravno da će Ljilji Vokić, koja je odgojena da ustane kad muškarac uđe u prostoriju, koncept reforme studenta Cambridgea Borisa Jokića biti totalno nerazumljiv i prijeteći. Naravno da će jedna redikulozna pojava poput Borasa biti rektor najvećeg sveučilišta u državi, i naravno da onda to sveučilište neće biti ni spomenuto na glasovitoj Šangajskoj listi 500 najboljih na svijetu. Naravno da seoskom učitelju Aralici smeta Jergović, jer Aralicu nitko ne prevodi, a Jergović je upravo na književnoj turneji po Njemačkoj, na kojoj predstavlja njemački prijevod svojeg monumentalnog romana “Rod”.

Čuvanje pozicija koje su stečene tijekom HDZ-ove vladavine


Cijela ta hrvatska nacionalistička elita bjesomučno čuva svoje pozicije koje su osvojili tijekom HDZ-ove vlasti i generira jednu autarkičnu filoustašku ideologiju koju kao zarazu širi među širokim slojevima u proteklih 25 godina sustavno zaglupljenog stanovništva, koje više nema ni osnovni kategorijalni aparat da razumije i raspravlja o društveno-političkoj suvremenosti. Otpor modernosti je u međuvremenu u hrvatskom društvu toliko snažan da se u medijima glavne struje mogu čitati filipike protiv ideja Francuske revolucije i žal za divnom vladavinom Ljudevita XVI.

Ako bi se Hrvatska odjednom otvorila suvremenosti, cijela ta ekipa nacionalističkih ideologa bila bi u hrvatskom društvu svedena na svoju pravu mjeru te izgubila utjecaj koji mogu samo imati ako je Hrvatska ovakva kakva je danas - osiromašena, nazadna, izluđena.

Kako hrvatsko društvo uopće može razumjeti svoju poziciju u svijetu i ogromne izazove koje je globalizacija već donijela (poput ovih svježih izbjeglica u šumama oko Nuštra) ako formalna intelektualna krema zemlje, sve te beskorisne Matice hrvatske i HAZU, Kusići i Hasanbegovići, nisu u stanju upućeno i javno raspravljati o kapitalizmu i akceleracionizmu, ako nemaju pojma tko je Nick Land i njegovo "mračno prosvjetiteljstvo"? Zato je, kao rijedak izuzetak, bila pozitivna velika medijska polemika o Uberu proteklih mjeseci, jer se hrvatska javnost barem u vezi toga koliko-toliko pozabavila nečim imanentno suvremenim, s time da je većinom parolaški nivo rasprave otkrio i koji su domaći kapaciteti u vezi takvih tema.

Vrijeme se ubrzalo, a Hrvatska stoji na mjestu


Još strašnije je to što se taj cijeli destruktivni nacionalistički proces odigrava u epohi nevjerojatnog ubrzanja, potaknutog tehnološkim napretkom i globalizacijom. Gubiti danas vrijeme na gluposti koje se u Hrvatskoj nameću kao ključne teme mnogo je veća ugroza za budućnost nekog društva nego prije sto godina, kada je godina dana trajala mnogo duže nego danas. Dovoljno je samo podsjetiti da se prva generacija iPhonea - tek jednog od nekoliko proizvoda koji su dubinski promijenili načine ljudske komunikacije i čiji se utjecaj i dalje istražuje - pojavila 2007., a samo desetljeće kasnije se čeka iPhone 8. U Hrvatskoj su tih deset godina pak skoro posve izgubljene, žvačemo skoro pa iste teme kao i 2007., osim što smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju.

Uostalom, baš pristupanje Hrvatske EU-u izvrsno demonstrira koliko je naš raskorak u odnosu na suvremenost - izgubljeni smo i nevažni, bez ideje kako bi nam Unija mogla koristiti i kako bismo u njoj mogli ostvariti neke važne nacionalne interese. Hrvatsku se šamara sa svih strana, a ona je toliko zatupljena iznutra nametnutim nacionalističkim opsesijama u nacističkom Blut & Buden stilu (npr. razgraničenje sa Slovenijom) da i ne uspijeva razumjeti što joj Bruxelles ili Berlin zamjeraju.

Sve to upućuje na poražavajući zaključak da je Hrvatska već propala, iako formalno i dalje postoji. Dapače, državna i simbolička forma jedina je svrha trenutnog postojanje Hrvatske. Sveopće zaostajanje tragikomično ilustrira i činjenica da se informatika kao obavezni predmet uvodi u škole u 2017. godini te da se to iz nadležnog ministarstva opisuje kao “ulazak u 21. stoljeće”. Dakle, možemo vrlo lako izračunati da po tom kriteriju za 21. stoljećem kasnimo više od 15 godina, koje su neke druge države iskoristile za građenje svoje bolje budućnosti, a ne glancanje slavne ili nimalo slavne prošlosti, kao u slučaju hrvatske fiksacije na ustašluk i NDH. Suhe Eurostatove statistike nam također egzaktno pokazuju razmjere samoizabranog hrvatskog zaostajanja u odnosu na ostale istočnoeuropske članice Europske unije, države koje su u drugoj polovici prošlog stoljeća sa čežnjom gledale na nivo kvalitete života i civilizacije u Hrvatskoj.

Domaća politika kao čuvanje tekovina prošlosti


Zastrašujuće je pratiti o kojim se temama i kako raspravlja u, primjerice, njemačkoj javnosti i politici, jer je taj nivo još jedan indikator hrvatskog zaostajanja. Na primjer: u njemačkim prokapitalističkim medijima nudi se beskrajno oštrija analiza i kritika neoliberalnog kapitalizma i posljedica globalizacije nego što to čini većina onih koji se u Hrvatskoj nazivaju ljevicom. Ili: veliki njemački konzervativno-katolički pisac Martin Mosebach u eseju u konzervativnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu brutalno odbacuje dosege njemačke kulture kao barbarske, ali nikome ne pada na pamet proglasiti ga veleizdajnikom.

Hrvatska politička klasa stalno dokazuje da nije u stanju generirati ni desne ni lijeve ni liberalne politike koje funkcioniraju kao odgovor na izazove suvremenosti, nego je ponajviše usmjerena na očuvanje tekovina prošlosti, nevažno one prije ili poslije 1990. To većini istaknutih političara i osobno odgovara, jer kako bi i gdje jedan dosadni činovnik poput Davora Ive Stiera mogao biti reklamiran kao važan ideolog i intelektualni guru osim u ovakvoj Hrvatskoj i HDZ-u? Podjednako je tragikomično kad se od nekih perjanica SDP-a može čuti da im je Tony Blair politički uzor, s obzirom na to da je njegov Treći put odavno temeljito diskreditiran, između ostalom i kroz konstataciju Margaret Thatcher da je Blairova politika njezina najveća pobjeda. Ono što u Hrvatskoj figurira kao socijaldemokracija u 2017. godini ne kuži da je Blair iz 1990-ih odavno passe.

Što je Hrvatska veća nacionalistička kaljuža, to se takvi mediokriteti mogu više uživljavati u ulogu velike ribe u maloj bari. Rezultat toga je i da se Hrvati iskreno čude, pa i plaše, kad mediji pišu o tome kako funkcionira školstvo u Švedskoj i kakav je seksualni odgoj u Švicarskoj. Za preostalu većinu nestajućih Hrvata sve to je posve nerazumljivo i izgleda kao ugroza, a to su tek banalni primjeri suvremenosti koja stanuje negdje drugdje.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije