Foto: FAH, Index

U PROMETU se nažalost svašta događa i nitko ne može biti siguran, ukoliko u njemu sudjeluje kao vozač, da neće nikada uzrokovati nesreću. Pa i nesreću s fatalnim posljedicama. Može vam se dogoditi da se precijenite, možete naglo osjetiti umor, možete jednostavno zaboraviti pogledati u retrovizor i pokupiti motoristu kojeg niste očekivali. Nažalost, takve stvari se događaju. Koliko god se trudili kvalitetno voziti – nikada ne možete biti potpuno sigurni da u par sati vožnje dnevno nećete napraviti pogrešku od par sekundi. A tih par sekundi može biti dovoljno da netko pogine.

Zbog tog razloga počinitelji kaznenih djela vezanih za promet u pravilu služe u otvorenom režimu – što znači kaznionicu koja ponajviše podsjeća na nekadašnju kasarnu JNA. Postoji ograda, ali ne posebno čuvana, postoji nadzor na ulazu, ali ne i rešetke, postoje spavaonice i prostorije za boravak. Osuđeni mogu čak i dobiti posao – kako je glavna takva kaznionica u Valturi, osuđenici uredno rade neki administrativni posao u Puli i imaju rok za vratiti se do objekta nakon posla. Zaradu dijele – dio njima, dio državi koja ih uzdržava.

Među takvima ima malo recidivista – prosječan čovjek koji je završio u Valturi, jednog dana kada ponovno stekne vozačku dozvolu jako se trudi kako se ne bi tamo nikada vratio. Vozi dalje vrlo oprezno i po propisima.

Međutim, postoji jedna druga vrsta počinitelja – oni koji imaju po desetke policijskih prijava, oni kojima je oduzimana dozvola nekoliko puta, i uredno vraćana – i takvi i dalje voze. U takvim slučajevima ne da je pitanje hoće li, nego je pitanja kada će doći do nesreće gdje će stradati nevini. I tu se postavlja pitanje – zašto i kako u ovoj državi netko može imati hrpu prijava, pa i hrpu izrečenih kazni, a da i dalje ima vozačku dozvolu?

Poruka države – radi što želiš!

Ako netko ima desetak prekršajnih prijava vezano za promet i svega par osuda – kakva je to poruka države? Jednostavna – radi što želiš. Superman si. Nitko ti ne može ništa! Ako netko ima dakle tih desetak prijava, to znači da je policija (koliko god znamo negodovati na onu prometnu) ipak odradila svoj posao – uočila prekršaje i napisala prijave.

Međutim, ako iza njih nema osuda jer je pravosudni sustav spor ili prekršajni propisi loši – to je doslovno poziv divljaku da se nastavi ponašati divlje i još gore nego do tada. Zaustavljaju ga „plavci“, pišu se prijave, njemu ne dolaze kazne niti mora u prekršajnih zatvor – on postaje „baja“ i „faca“ u svome društvu, netko kome se ne može ništa. Postaje i onda sve bahatiji – dok netko ne završi život pod kotačima takvog „frajera“.

Zar u takvom slučaju nije država suučesnik? Zar nisu upravo Republika Hrvatska i njezina cijenjena pravosudna i zakonodavna tijela dali poruku počinitelju: „Možeš sve, jer nitko ti neće ništa!“ Takvim ljudima, poremećene osobnosti, ne treba puno kako bi se osjećali svemoćni i iznad drugih – i ako im date još poticaja, imate situaciju u kojoj će netko poginuti.

Onda, kada netko ostane mrtav ležati na asfaltu je kasno. Kaznit ćete počinitelja, možda ga i zaista teže, iznad prosjeka kazniti. Poslati na godine i godine robije. Ali netko nevin je mrtav. Zar nije smislenije zaustaviti takve tipove odmah, prije nego što su nekoga usmrtili ili učinili invalidom?

Osobi koja ima 5-6 prometnih prekršaja u recimo 3 godine – jedini odgovor države na to može biti – nema dozvole! Nema vozačke dozvole jedno 10 godina, a i onda možda dobije istu ukoliko ponovno položi vozački ispit i ukoliko psihijatar potpiše da je normalan. Jer, ceste u Hrvatskoj se definitivno ne nadziru previše, nema kod nas po 20 kamera od kuće do posla, dakle netko tko bude uhvaćen u prekršaju po par puta godišnje pa tako par godina – debelo je kršio prometne propise.

Pijanci na cestama

Pijani vozač je pijana budala. Možete biti akademik, poduzetnik, umjetnik, ministar – ako ste s preko propisanih 0,5 promila sjeli za volan – onda ste pijana budala. Naravno, to mnogi ne vole čuti – jer eto „oni voze sigurno“, „pažljivi su“, „kako bi inače išli na vjenčanje“, „tko nije barem jednom pijan vozio“ i tako dalje. Svakakva obrazloženja se znaju čuti. Usput – nemojte pokušavati onu priču kako ste jeli čokoladne bombone s likerom, za osobu od 75 kila, da bi prešli 0,5, trebate pojesti oko 10 kila.

Hrvatsko društvo je vrlo tolerantno prema alkoholu – jer ovisnih i poluovisnih o alkoholu ima jako puno. Pa su tako i česti u društvu, ali ih je i puno kao birača. Stoga politika ne voli previše pričati o problemima s alkoholom, a koje ima par stotina tisuća ljudi.

U današnje doba jeftinijih taksija – za vožnju pod alkoholom posebno nema opravdanja. Čak i tih dozvoljenih 0,5 (inače sasvim dovoljnih da si čovjek popije čašu vina nakon večere) osjetno usporavaju reakcije – no smatra se da jednu razinu sustav tolerira. Iznad te razine – ne.

Kazna za vožnju pod alkoholom treba biti jasna, brza i učinkovita. U SAD-u će vas prvo odvesti na triježnjenje (šerif je prevelika faca da bi uopće razgovarao s nekim tko bazdi po alkoholu), boravak u zatvoru ćete uredno platiti, kao i priličnu globu i sudske troškove (tisuće dolara sveukupno). Treba platiti i šlepanje auta (uzeli su vam dozvolu odmah, pa da auto ne ostane na cesti), a dok vam je dozvola oduzeta – možete kupiti privremenu koja vrijedi sam za rutu do posla. Kako policija uredno javi vaše stanje osiguravateljima – polica raste narednih sedam godina. Pa tko voli – neka proba.

Jednom se ipak svakome može pogreška dogoditi, pa će ispasti pijana budala i platiti kaznu. No što ako netko ima dva, tri ili više takva slučaja, da je uhvaćen kako vozi pod utjecajem alkohola? Zašto mu naš sustav uopće dozvoljava vraćanje vozačke dozvole?

Ako je netko uhvaćen po drugi puta da vozi pijan u recimo pet godina, i posebno ako je to ne npr. 0,6 već promil i više – što i zašto se takvome ima vraćati dozvola? Takvome se ima oduzeti dozvola na deset godina, pa kada bude stariji i zreliji – lijepo kod psihijatra, pa da vidimo je li za ponovno voziti. A ako bude uhvaćen u vožnji bez dozvole, tj. s oduzetom dozvolom – za takve je zatvor.

Loptica je na Saboru

Malo tko iziđe na cestu vani i odmah pogazi pješaka ili uzrokuje kakvu drugu tešku prometnu nesreću. Obično stvari idu nekim tijekom – prekršaj jedan, drugi, treći, i ako država ne reagira, a kako vidimo ne reagira, dolazi do fatalnih posljedica. Država u biti ne samo da ne reagira – već na neki način pokazuje počiniteljima da se mogu ponašati kao žele, doslovno ih hrabri.

Zašto to Sabor dopušta? Zašto je hrvatski pravni sustav podešen tako da se može imati desetke prekršajnih prijava, da se može imati nekoliko oduzimanja vozačke dozvole zbog alkohola i onda ponovno uredno imati dozvolu nakon par mjeseci? Koliko alkoholičara ima dozvole? Ili bolesnih od drugih bolesti nespojivih s vožnjom? U Hrvatskoj – ako kod polaganja imaš kakvu malu dioptriju uredno moraš na zdravstveni pregled svakih nekoliko godina, ali ako si tada s 18 bio zdrav, više te nitko ništa ne pita!

No, da se vratimo na ove s hrpom prekršaja ili više puta uhvaćene u pijanoj vožnji. Ako ih se kada nekoga usmrte pošalje u zatvor i 20 godina, neće vratiti poginulog. Njima nije trebalo omogućiti vožnju, takvima je trebalo na desetak godina uzeti vozačku.

Takve neće zaplašiti ni zatvorske kazne – jer takav je pijan siguran i presiguran u sebe. Njega će zaustaviti samo oduzeta dozvola i zatvorska kazna ako se s oduzetom dozvolom nađe za volanom. Sabor to može regulirati. Ili ćemo gledati i dalje kako posrnuli „supervozači“ kose pješake po pločnicima i pješačkim prijelazima.

Tko se uopće boji takvih vozača? Suci? Zastupnici? Pijanci su dosadni i agresivni pa se nitko s njima ne želi petljati? Dame i gospodo – suci, zastupnici, ali i policajci (makar su u slučajevima koje čitamo zadnjih dana policajci napravili svoje – napisali prijave) – zaduženi ste za našu sigurnost, pa je i ostvarite.

E, da i jedan savjet novom ravnatelju policije – za kontrolu prometa, u smislu stvarne kontrole a ne samo lova na one koji ionako sigurnim avenijama voze malo brže, jako dobro dođu policajci na motorima. Motorist iznimno dobro vidi situaciju oko sebe i problematične vozače (jer nisu problematični samo oni koji brzo voze). Neka ih bude više po našim ulicama!

Vožnja automobila nije nikakvo pravo već povlastica. Divljacima oduzimajte dozvole i ako ih nađete da tako bez dozvole voze – šaljite ih u zatvore. Prije nego nekog ubiju, poslije je kasno.