JUČERAŠNJA pobuna pokazala je kako Rusija ima unutarnjih problema unatoč pokušajima ruskog političkog i vojnog vrha da prikažu kako je stanje u zemlji stabilno. Po nekim znacima se to dalo naslutiti, ali nitko nije mogao znati kako će i kada to eskalirati.

Mnogi analitičari na Zapadu, ali i ruski opozicijski mediji, najavljivali su svakakve scenarije, a uglavnom su se oslanjali na „izvore bliske Kremlju“.

Dok su zapadni i opozicijski analitičari najavljivali i (slobodno možemo reći) priželjkivali nekakvu destabilizaciju unutar Rusije, koja bi ugrozila rusku vlast, utjelovljenu u liku predsjednika Putina, iz usta ruskih dužnosnika se nisu mogle čuti poruke koje bi na bilo koji način pokazale kako se nešto „kuha“ u zemlji.

Stoga, situacija oružane pobune u zemlji jest svakako velika vijest i očigledan događaj koji pokazuje kako se Rusija nalazi u sigurnosnoj krizi u kakvoj se nije našla od raspada Sovjetskog Saveza i čečenskih ratova devedesetih.

Kako je sve počelo

Dugo sakupljano nezadovoljstvo šefa privatne vojske Wagner Jevgenija Prigožina kulminiralo je 23. lipnja kada je, prema njegovoj izjavi, ruska vojska raketirala jedan od Wagnerovih kampova u Ukrajini. Kao odgovor na to, Prigožin je odlučio zaustaviti „zlo koje vojno vodstvo nanosi“.

„Ima nas 25 tisuća i mi ćemo razbistriti zbog čega u zemlji vlada kaos“, nastavio je Prigožin u svom obraćanju. Kao ultimativne zahtjeve, Prigožin je tražio smjenu vojnog vrha, prije svega ministra obrane Sergeja Šojgua i načelnika Glavnog stožera generala Valerija Gerasimova. Zaprijetio je da će doći u Moskvu i sam ih uhapsiti. Time je de facto Prigožin proglasio pobunu.

Ubrzo je došao odgovor iz Ministarstva obrane, u kojem ono navodi kako nije gađalo vojni kamp Wagnera. Također, FSB je izvijestio kako je pokrenut kazneni postupak za poticanje na pobunu, a u Moskvi su se, prema tada još neslužbenim informacijama, snage sigurnosti stavile u stanje visoke pripravnosti.

Zauzimanje Rostova i juga Rusije

Drugog dana pobune, jedna grupa vagnerovaca upala je u najbliži milijunski grad uz ukrajinsku granicu, Rostov na Donu. Upravo je Rostov na Donu jedna od glavnih logističkih točaka preko koje ruska vojska prebacuje opremu i vojnike na front u Ukrajinu.

Vagnerovci su praktički bez ispaljenog metka brzo zauzeli sve bitne točke u gradu. Zauzete su i okružene zgrade sjedišta Južnog vojnog okruga, uprave grada, kao i odjeli FSB-a i MUP-a. Na snimkama je bilo vidljivo kako lokalna policija ne pruža nikakav otpor.

Idući grad na putu za Moskvu je bio Voronjež. Također se radi o milijunskom gradu, u koji su snage Wagnera ušle opet takoreći bez otpora.

U to vrijeme gradonačelnik Moskve je najavio antiterorističke mjere u Moskvi, a šef moskovske regije je zamolio građane da se suzdrže od putovanja osobnim prijevozom na jug regije.

U Podmoskovlju i u samoj Moskvi pojačane su sigurnosne i antiterorističke mjere. To su zadnji put građani Moskve mogli vidjeti za vrijeme ratova u Čečeniji. Suština takvih mjera jest ograničiti kretanje civila i predaja vlasti u ruke sigurnosnim snagama.

Pobuna je bila test i za političke aktere regija u kojima je postojala mogućnost „prevrata“. Svi guverneri koji su izlazili u javnost su iskazivali vjernost predsjedniku Putinu. Jedini političar koji je podržao Prigožina nalazi se u egzilu. Radi se o Mihailu Hodorkovskom, oligarhu koji se izvan Rusije nalazi od 2013. godine.

Putinovo obraćanje

Nije trebalo dugo čekati na obraćanje predsjednika Putina, koji se javio tog jutra, kada je Wagner zauzeo Rostov na Donu. U svojoj izjavi Putin je vagnerovce nazvao herojima, ali je istovremeno rekao kako ih se tjera na izdaju i pobunu. Pobunu je nazvao udarcem za Rusiju i ruski narod. Spominjao je zatvorske kazne i kako će kao vrhovni zapovjednik učiniti sve da zaustavi pobunu.

U svojim izjavama nije spominjao niti ministra Šojgua niti Prigožina, nego je govorio o „organizatorima“. Njegova izjava je bila u najmanju ruku dvosmislena te su se na temelju tih izjava stvorila razna tumačenja.

Na primjer, vagnerovci su u isto vrijeme prepoznati kao heroji i kao izdajice, a dodatno je čudno što se glavni protagonisti ne spominju. Također, Putin je istaknuo kako je razgovarao sa zapovjednicima, a ne, na primjer, s ministrom ili načelnikom Glavnog stožera, što je bilo jako znakovito.

No, jedno je bilo sasvim jasno: Putin je spomenuo da se radi o oružanoj pobuni. Budući da ruska vojna i sigurnosna doktrina uključuju razne birokratske pojmove (kao što je specijalna vojna operacija), pojam „oružana pobuna“ aktivira razne zakonske mogućnosti.

Taj pojam je tako mogao odigrati konsolidirajuću ulogu za vlast, odnosno osigurati vrhu da određene strukture ne pređu na stranu pobunjenika, barem dok se situacija na terenu ne iskristalizira.

Sukob Sankt-Petersburg – Moskva

Ubrzo nakon govora se javilo tumačenje kako je pobuna Wagnera dio šireg sukoba na relaciji Sankt-Petersburg – Moskva. Naime, prema nekim ruskim analitičarima, centar Putinove moći jest Sankt-Petersburg, otkud je i krenula njegova politička karijera, a gdje se i nalazi glavni centar Wagnera, dok je centar moći vojnog vrha - Moskva.

U moru informacija i špekulacija, jasno je bilo da Prigožin sam ne može napraviti puno. Nije imao političku pozadinu, imao je velik, ali ipak ograničen kadar i cijelo vrijeme je izjavljivao kako ovo nije pobuna protiv ruske države, već protiv Ministarstva obrane.

S druge strane, politički vrh Rusije je mogao iskoristiti ovu situaciju, da ubije dvije muhe jednim udarcem. Odnosno, da smjeni ministra Šojgua i generala Gerasimova (koji imaju sve manju popularnost u javnosti), a da pritom žrtvuje „samo“ Prigožina.

Vojska

Također, iako je Prigožin imao pod oružjem oko 20 tisuća ljudi (što se pokazalo da nije blef), teško je vjerovati da bi s tolikim kadrom mogao izvršiti napad na Moskvu, a pritom kontrolirati i druge milijunske gradove.

No, ono što je bilo zanimljivo jest da se Ministarstvo obrane, osim što je napisalo izjavu kako nije raketiralo kamp Wagnera, praktički nije izjašnjavalo o pobuni. Na njihovim službenim stranicama moglo se samo čitati o stanju na bojišnicama u Ukrajini. Nije bilo izjava niti Šojgua niti Gerasimova. Čak se nije znalo ni gdje se nalaze, iako su prije par dana imali sastanak baš u Rostovu na Donu.

Jedino se obratio vagnerovcima general Surovikin, kojega se skupa s Prigožinom povezivalo u zavjerama protiv vrha ruske vojske. On se obratio pripadnicima Wagnera riječima: „Mi smo iste krvi. Mi smo ratnici. Pozivam vas da prestanete.“

U trenutku kada Wagner dolazi na 200-300 km od Moskve, postavljala su se mnoga pitanja. Kako je moguće da regularne vojske nema na terenu? Je li moguće da se jedinice regularne vojske priklanjaju Wagneru? Kako je Wagner odjednom postao tako velika oružana sila ako se sjetimo da je Prigožin prije nekoliko mjeseci u jednom od svojih obraćanja „zapomagao“ da njegove jedinice nemaju oružja? I možda najvažnije, kako je bilo moguće isplanirati ovakvu akciju, a da zato nije znao FSB ili netko iz vojske?

Iako je velik dio vojske „zavezan“ za front u Ukrajini te je vojska izgubila dobar dio kvalitetnog kadra, i upitno je koliko među rezervama ima kapaciteta za operaciju uništavanja pobunjeničkih snaga, svejedno nije jasno zbog čega je vojska ostala nijema.

S druge strane, policijski generali su održali hitan sastanak kako bi pripremili obranu Moskve, na punktove na rubnim dijelovima grada su postavljene jedinice Rosgvardije i policije. U tom trenu se činilo kako vlast želi to riješiti bez uplitanja vojske. Također, u Rostov na Donu su poslane jedinice čečenskih specijalaca, koje su u bizarnom raspletu stigle tek pretkraj dana jer su navodno zapele u gužvi.

Bizaran kraj

Kada se proširila vijest da se Wagnerove grupe nalaze na 200 km od Moskve, stigla je vijest o njihovu povlačenju. Bizaran i nejasan rasplet dogodio se nakon objave press-službe predsjednika Bjelorusije.

Iako su postojale izvjesne informacije da se bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko s obitelji nalazi u Turskoj, objavljeno je da je ruski predsjednik izvijestio bjeloruskog kolegu o situaciji na jugu Rusije.

Šefovi država su dogovorili zajedničke akcije, a jedan od dogovora bio je razgovor Lukašenka s Prigožinom. Kao rezultat tih pregovora, Prigožin je prihvatio Lukašenkov prijedlog da se zaustavi oružana pobuna i da se poduzmu koraci za deeskalaciju napetosti.

Ubrzo nakon toga, Prigožin je objavio audiozapis u kojem je naveo kako se kolona vagnerovaca zaustavila na 200 km od Moskve jer je, prema njegovim riječima, „došao trenutak kada se krv može proliti.“ Nije spomenuo dogovor s Lukašenkom, kao ni ustupke koji bi trebali uslijediti.

Što slijedi

Iz ovog svega vrlo je teško shvatiti što će se dalje događati. Što se Prigožina tiče, njegova pozicija će se sigurno promijeniti i teško je vjerovati da će se promijeniti nabolje. Izgleda da je u cijeloj toj priči dogovoreno da se Prigožin premjesti u Bjelorusiju, a vagnerovcima ponudi ugovor s vojskom. Zasad se javljaju informacije da Prigožin ostaje šef Wagnera, ali da ga se ograničava na područje Afrike.

Jasno  je da je njegova pobuna ugašena, kao i njegov pokušaj da se pozicionira unutar vojske (barem zasad). Sam Wagner je drastično u padu što se ljudstva tiče. Izgubili je mnogo ljudi, Prigožinu je već neko vrijeme zabranjeno „vrbovanje“ novih zatvorenika, što znači da bi Wagner s vremenom gubio na snazi, bez dotoka novih ljudi.

Od početka rata Prigožin je pokušao ući u Ministarstvo obrane, često je solirao i išao na živce Gerasimovu i Šojguu, koje je nerijetko vrijeđao i omalovažavao. U jednom trenutku se činilo da bi osovina Prigožin-Kadirov-Surovikin mogla ozbiljno ugroziti vojni vrh, ali kada je postalo jasno da je Kadirov „discipliniran“, a Surovikin smijenjen, Prigožin je ostao sam.

Još je jedino Prigožin mogao računati na podršku javnosti, koja nije bila nezanemariva. Naime, mnogi građani Rusije su odobravali Prigožina kada je upućivao kritike prema vojnom vrhu. Na to je Prigožin računao i vjerojatno dobrim dijelom bio u pravu. Vjerojatno je smatrao da će ta popularnost natjerati politički vrh da ga podrži u njegovoj namjeri da smjeni vojni vrh.

No, čini se da se Prigožin u tome svemu „preigrao“ kada je krenuo na Moskvu. Time je objavio rat ruskoj državi, a očito da je politički vrh ozbiljno shvatio te prijetnje. Zadnju mogućnost koju su mu dali da prekine s pobunom bila je preko posrednika – predsjednika Bjelorusije. Dakle, politički vrh Rusije nije htio niti pregovarati niti razgovarati s vođom pobune.

Gubitnik

Prigožin je shvatio tu poruku i povukao ručnu. Odlaskom u Bjelorusiju, upadom FSB-a u centar Wagnera, priključivanjem njegovih jedinica regularnoj vojsci, Prigožin ostaje gubitnik. Prema izjavama glasnogovornika Peskova, ukidaju se kaznene prijave protiv Wagnera, što znači da vrlo vjerojatno nitko neće odgovarati za srušene helikoptere i trinaest poginulih vojnika.

Ono što se još ne zna: je li u ovome svemu Prigožin jedini gubitnik? Gotovo je sigurno da će doći do određenog preslagivanja unutar vojske i pitanja odgovornosti. Jasno je da će pobuna imati utjecaja i na rat u Ukrajini, kao i na unutarnju situaciju u Rusiji tako da je realna mogućnost da se dogode smjene i u samom vrhu ministarstva obrane.

Sigurno je politički vrh s Putinom na čelu uzdrman i manje siguran nego ranije te ne može dopustiti da se opet ovakvo nešto ponovi. Također, vlast mora ponovno uspostaviti povjerenje u vojsku, koje je među građanima i vojnicima prilično palo u zadnje dvije godine.

Sve se to, naravno, događa kao posljedica pokretanja rata u Ukrajini, radi čega sve više problema javlja unutar Rusije. To naravno ne znači da je trenutna vlast pred padom ili da je nekakav puč sasvim izvjestan, ali sigurnosna slika zemlje se drastično promijenila i to je nešto što trenutna vlast u Rusiji i sama sada osjeti.