Foto: Index (123rf)

SVAKO toliko neki etatist podsjeti nas na to koliko puno dugujemo državi i kako joj trebamo biti zahvalni. Posljednji primjer ovog licemjerja vidimo u jučerašnjoj izjavi Mirele Holy koja je ponovila stav ministra Mornara o tome kako bi mladi koji nakon fakulteta potraže posao izvan Hrvatske trebali nadoknaditi troškove koje je država uložila u njihovo obrazovanje.

Država nema novac da bi uložila

Što to uopće znači da je država u nešto "uložila novac"? Koji to novac država ima i odakle joj taj novac? Istina je da država sama po sebi nema ništa, i da je jedini način da nekome nešto da tako da prije toga od nekoga drugog nešto uzme. Država vam ništa ne može dati, jer država nema ništa.

Kada mi npr. netko kaže da je država financirala moje školovanje, to je onda samo djelomično točno. Puna istina je da je država godinama uzimala novac od mojih roditelja kako bi tek jedan mali dio tog novca vratila kroz tzv. “besplatno” školovanje. Trebam li prema nekome osjećati zahvalnost, onda su to moji roditelji, a ne ova pogana država. Ako mladi koji odlaze iz Hrvatske trebaju vratiti novac za školovanje, onda bi bio red da država najprije vrati novac koji je prethodno otela njihovim roditeljima.

Štokholmski sindrom?

Ono što vrijedi za školovanje, vrijedi i za sve ostalo. Osjećati zahvalnost prema državi koja nas godinama pljačka i sustavno osiromašuje jedna je vrsta štokholmskog sindroma, kojim psiholozi označavaju pojavu emocionalne veze i identifikacije sa zlostavljačem. Biti zahvalan na “besplatnim udžbenicima” koje smo kroz poreze višestruko platili i preplatili od prilike je u istoj razini kao kada žrtva zlostavljanja osjeća zahvalnost kada joj zlostavljač nakon par sati maltretiranja pruži čašu hladne vode.

Niti bi stanovnici Gunje trebali osjećati ikakvu zahvalnost prema državi. Nova kuća koju im je "država izgradila" nije ništa prema onome koliko im je ta ista država uzela u proteklih pedeset godina, i tako ih toliko osiromašila da nisu imali sredstava za uplatiti osiguranje ili izgraditi kvalitetniju zaštitu od poplave, umjesto da se oslanjaju na Hrvatske vode koje su očito potpuno podbacile u onome za što ih navodno plaćamo. Nije ni malo neobično da je država tu priliku iskoristila za pogodovanje onima bliskima vlasti, pa je tako kvadrat kuće u Gunji plaćen vrtoglavih 2100 EUR. Nema štednje i racionalnosti kada se troše tuđi novci.

Socijalna država: Najveća prijevara u povijesti čovječanstva

Glasoviti američki ekonomist Thomas Sowell jednom je prilikom izjavio da je tzv. “socijalna država” najveća i najuspješnija prijevara u povijesti čovječanstva, a temelji se na jednostavnoj formuli: kada uzimaš uzimaj puno i tiho, a kada daješ daji malo i glasno. Tako naprimjer imamo državu koja nas s jedne strane pljačka ubitačno visokim porezima i ostalim nametima koji se zovu drugim imenom, a onda na sav glas siromašnima dijeli vaučere za struju u protuvrijednosti od 200 kn, očekujući pljesak i pohvalu za visoki stupanj socijalne osjetljivosti. Apsurd je time veći što će država tim istim ljudima tog istog mjeseca kroz PDV na živežne namirnice uzeti nekoliko puta veći iznos! I na tome bismo trebali biti zahvalni… zbilja?

Država prirodno ne želi da ljudi shvate da im se uzima puno više nego što im se daje, pa onda one koji prozru njezine jeftine trikove želi etiketirati kao ekstremne individualiste, sebičnjake ili “socijalno neosjetljive”. To objašnjava zbog čega država tako rado odriješi kesu kada treba financirati medije, portale i udruge koje promiču socijalizam ili zagovaraju veći opseg državnog intervencionizma, demonizirajući one koji ukazuju na činjenicu da je car gol.

Država želi da što više ljudi ovisi o birokraciji

Iz istog razloga država želi da što više ljudi ovisi o državnoj birokraciji, kako bi bili u strahu od svake promjene koja bi rezultirala manjom državom. Tako imamo mirovinski sustav koji se temelji na tzv. “međugeneracijskoj solidarnosti” koji nije ništa drugo nego jedna velika Ponzijeva shema koja onemogućuje osobnu štednju za stare dane i tako se ljude drži izravno ovisnima o državi. Do te mjere da država određuje kada smijemo ići u mirovinu, što je mnogima postalo sasvim normalno.

Gotovo sve socijalne politike imaju za cilj držati ljude u podložnosti i ovisnosti, pod firmom brige za njihovo dobro. Najočitiji primjer je međuigra između institucije minimalne plaće i naknade za nezaposlene: državi je draže da čovjek sjedi doma i prima socijalnu naknadu od 1000 kn, nego da radi, bude produktivan i steče nova iskustva i vještine radeći za poslodavca koji mu može ponuditi plaću od 2000 kn. Bolje ovisan o državi nego samostalan.

Državi ne dugujete ništa

Pogled ispod površine ubrzo otkriva da ne postoji niti jedan razlog zašto bismo osjećali bilo kakvu zahvalnost prema ovoj i ovakvoj državi. Državi koja uzima puno i daje malo, ne dugujemo ama baš ništa. Upravo suprotno.