54.145.124.143 US
 

Dužnosnik WHO-a za Index: Zbog necijepljenja djece vraća se jedna od najsmrtonosnijih bolesti

Piše: Nenad Jarić Dauenhauer
nedjelja, 16.10.2016. 20:15
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

FOTO: YouTube/Concensus Workshop

MENADŽER Programa za cijepljenje i bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem Svjetske zdravstvene organizacije u Europi Robb Butler za Index je nedavno dao ekskluzivan intervju u kojem se osvrnuo na probleme politika cijepljenja u europskim zemljama. Intervju s Butlerom napravio sam na konferenciji znakovitog naziva 'Consensus Workshop' na kojoj se raspravljalo o činjenici da postoji opasnost da se neke zarazne bolesti, poput dječje paralize i ospica, koje su se u ovom dijelu svijeta već smatrale iskorijenjenim, ponovno vrate. Također je bilo govora i o mogućnosti izbijanja epidemije MERS-a, nove bolesti koja je u nekim zemljama, poput Južne Koreje, već odnijela žrtve i uzrokovala goleme gospodarske troškove koji se mjere u milijardama eura.

Sudionici, njih 30-ak, među kojima i dvoje hrvatskih predstavnika, upozorili su, među ostalim, da procijepljenost stanovništva za ospice u nekim dijelovima Europe danas ne zadovoljava minimalne standarde neophodne da se ostvari imunitet krda. Zbog toga u nekim zemljama, uključujući Hrvatsku, BiH i Sloveniju, ponovno izbijaju žarišta te najzaraznije poznate bolesti koja je danas jedan od najvećih uzroka smrtnosti u svijetu – od nje godišnje umire oko 146.000 ljudi, gotovo 400 dnevno. WHO je u 2014. i prvim mjesecima 2015. u BiH zabilježio oko 5.340 slučajeva. Ta je zemlja, zbog otežanog cijepljenja tijekom rata, bila drugo najveće žarište u Europi. U Hrvatskoj ih je tada oboljelo više od 200, uglavnom među Romima. Evo što je o tim problemima Rekao Butler.

CIJEPLJENJE DOKAZANO NE UZROKUJE AUTIZAM

Prošlo je gotovo 20 godina od kada je Andrew Wakefield objavio svoju studiju u kojoj je navodno pronašao vezu cijepljenja i autizma. Ona je demantirana mnogo puta, u cjepivu se više ni ne koristi isti konzervans, no širenje straha od cjepiva i dalje je aktualno. Što reći ljudima da bi konačno shvatili da je taj slučaj bio obična prijevara i da ga napokon jednom-zauvijek zaborave?

Imamo obilje dokaza. Provedene su vrlo uvjerljive studije na 543.000 djece u Danskoj u kojima se tražio autizam među cijepljenom djecom i među necijepljenom. Nije pronađena nikakva razlika. Od 1998. provedene su na tisuće drugih studija na tu temu jer je ona važna. I nikakva veza nije otkrivena. U međuvremenu su ljudi koji su sudjelovali u prijevari ostali bez posla, Lancet je povukao studiju, mediji su se ispričali zbog neuravnoteženog izvješćivanja itd. No sve to treba iskomunicirati roditeljima. Krivulju navodnog povećanja u broju autizama mogli bismo odlično dovesti u vezu sa stotinama stvari – s porastom u konzumaciji organske hrane, s povećanjem vezivanja pojasa u automobilu, s bilo čime. No to je samo vremenska korelacija, a ne uzročna povezanost. Skupine roditelja autistične djece danas zapravo uglavnom više ne prihvaćaju tu ideju.

DOBROVOLJNO VS OBAVEZNO CIJEPLJENJE

Rekli ste da su pokreti antivakcinalista osobito snažni u zemljama u kojima je cijepljenje obavezno. Što mislite, treba li cijepljenje biti obavezno ili dobrovoljno?

Mi nemamo stav prema tome. To je vrlo kontekstualno i ovisi o okolini, o kulturi i socioekonomskoj pozadini određene države. Ono što znamo jest da obavezno cijepljenje polarizira diskusije o cijepljenju – imate snaže stavove za i snažne protiv.

Iz toga bi se možda moglo zaključiti da bi idealno bilo da ljudi imaju slobodu birati, no da se ipak u velikom postotku, na temelju znanja, odlučuju za cijepljenje.

Da, u tom slučaju mogli bi donijeti informiranu odluku. No mi kao dužnosnici u zdravstvu trebali bismo osigurati da su potpuno informirani, da razumiju rizike, dobrobiti i vrijednost cijepljenja. To ima smisla i ja kao otac vjerujem da bi se zdravstvene odluke trebale donositi u obitelji i individualno. Stoga bi trebalo osigurati da roditelji jako dobro razumiju dugoročne vrijednosti cijepljenja.

NI LIJEČNICI NE ZNAJU DOVOLJNO O CIJEPLJENJU

Na konferenciji ste rekli da bi jedno dobro dugoročno rješenje bilo da djeca još u osnovnim školama uče o dobrobitima cijepljenja. No s druge strane ponekad vidimo, bar je tako u Hrvatskoj, da ima čak i medicinskih stručnjaka koji šire neutemeljeni strah od cijepljenja? Budući da su medicinari, ljudi im vjeruju. Mislite li da možda ni oni nemaju dovoljno znanja o cijepljenju?

Da, u nekoj mjeri. Takvi medicinski stručnjaci u Europi danas predstavljaju beznačajnu manjinu. No postoji mnogo veća populacija medicinara koji nikada u životu nisu vidjeli ospice i rubelu ili koji će krivo dijagnosticirati neku od tih bolesti kada se s njima sretnu. Treba nam jači sustav obrazovanja u medicinskim školama koji uključuje module za imunologiju i cijepljenje jer mnogi studenti medicine danas nemaju to obrazovanje. A to je alarmantno. Dakle, ne možemo očekivati da će djelatnici u zdravstvu znati od A do Ž sve o cijepljenju, ako su, kao što to zna ponekad biti slučaj, o njemu slušali samo pola sata ili sat u cijelom svojem obrazovanju. To je nešto što trebamo mijenjati. WHO zato u Oxfordu u Velikoj Britaniji uvodi module kako bi medicinski djelatnici mogli na Internetu naučiti o ospicama i za to dobiti neke bodove u sklopu svojeg obrazovanja.

Mislite li da je prijetnja zaraznih bolesti tolika da bi se one ponovno mogle pojaviti u europskim zemljama ako je procijepljenost solidno visoka, kao što se čini da jest čak i u zemljama koje imaju dobrovoljno cijepljenje? Trebamo li tu brinuti za neke džepove populacije koja izbjegava cijepljenje, kao što su primjerice neke alternativne škole, vjerske zajednice i kultovi, ili je prijetnja realna za stanovništvo uopće?

Razine procijepljenosti moraju ostati visoke i na podnacionalnoj razini. Mi često vidimo da su one na nacionalnoj razini dovoljne – oko 95 ili čak 97 posto. No kada pogledamo varijacije na podnacionalnoj razini, vidimo da se kreću od 80 do 99 posto. Kada znamo da postoje džepovi, a znamo da postoje u antropozofskim zajednicama, među migrantima i tražiteljima azila, znamo da se stanovnici u Biblijskom pojasu u Nizozemskoj suprotstavljaju cijepljenju itd., u tim slučajevima, u tim zajednicama trebamo bolje odraditi obrazovanje. Mi točno znamo koje su to zajednice. Njih je teško uvjeriti, ali nije teško doći do njih. Možemo se identificirati s njima, a WHO ima neka oruđa za pristup takvim zajednicama. Mnoge zemlje ga još nisu isprobale. Tu treba političke odlučnosti. Za postizanje procijepljenosti od 95 posto u općoj populaciji, koliko je neophodno za imunitet krda, trebalo bi kroz obrazovanje osigurati da će buduće generacije biti otporne na neutemeljene glasine o problemima sigurnosti cijepljenja, na mitove koji su se razvili. Tu bismo mogli napraviti isto ono što smo 1960-ih napravili sa sigurnosnim pojasevima u automobilima. Sjećam se da u 1970-ima nismo imali pojaseve u stražnjim dijelovima automobila. No kada sam ja završio školu, njihovo vezivanje već je bilo potpuno neupitno. Ja sam dobro znao koji su rizici nevezivanja, a to sam saznao od učitelja u školi. Još uvijek se sjećam nekih slika koje su se u vezi s time prikazivale. U tim godinama bile su vrlo uznemirujuće, ne znam bismo li ih danas koristili. No poanta je da u mlade umove trebamo usaditi shvaćanje značaja cijepljenja jer to da danas možemo eliminirati opasne bolesti predstavlja jedno od najfascinantnijih znanstvenih ostvarenja u povijesti. Ponekad to uzimamo zdravo za gotovo, no to je nevjerojatno ostvarenje čovječanstva. Trebali bismo ga slaviti.

NE, NIJE STVAR U HIGIJENI

Kritičari cijepljenja često tvrde da iskorjenjivanje zaraznih bolesti nije rezultat cijepljenja nego veće higijene i socioekonomskog napretka.

Apsolutno jest i toga. No to nikako nije sve. Uzmimo primjer dječje paralize, odnosno polija. On je danas endemska bolest još samo u Pakistanu i Afganistanu. No u Afganistanu se u zadnjih 20-ak godina spustio gotovo na nulu. Ondje nije bilo nekog brzog napretka u higijeni. Slično vrijedi i u ruralnoj Africi. Dakle, cijepljenjem smo ga iz 122 zemlje sveli na dvije. Higijena i sanitarni uvjeti u tome imaju određenu zaslugu. No 1988. u Europi je polio bio endemski u čak šest zemalja. Jesu li se od tada u Europi standardi sanitacije i higijene značajno poboljšali? To je bilo gotovo jučer. Dakle, veliki pad u zaraznim bolestima ne može se pripisati samo sanitaciji, higijeni, prehrani, nefarmaceutskoj prevenciji i sl. Ospice se zapravo ne prenose zbog slabe higijene. Vidjeli smo kako putuju prvom klasom zračnog prijevoza u Berlin ili kako se šire u Steinerovim školama u Velikoj Britaniji. To su uobičajeno ekstremno čisti okoliši. Stoga ne prihvaćam takve argumente. Mislim da se s time neće složiti puno stručnjaka. Bez cjepiva nikako ne bismo mogli doći do toga da u cijelom svijetu imamo 54 slučaja polija, koliko smo ih imali prošle godine. Osobno se sjećam da je u Velikoj Britaniji bilo ljudi koji su bolovali od polija još dok sam ja bio dijete. Prije samo dva, tri desetljeća još smo imali izbijanja epidemija u Nizozemskoj i u SAD-u. Dakle, zahvaljujući otkriću iz 1961. smanjili smo broj slučajeva polija sa stotina tisuća na nekoliko desetaka.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


RODITELJI NISU LUDI

Na konferenciji se dosta govorilo o tzv. vakcinacijskom paradoksu – o činjenici da se ljudi, zato što danas više ne sreću puno zaraznih bolesti, odlučuju za soluciju koja im se za njihovu djecu čini boljom: 'Više nema ospica, ili rubele, zašto bih onda cijepio svoje dijete i riskirao da dobije autizam kojim na straše? Neka drugi cijepe svoju djecu.' Kako smo čuli, budući da su ospice strašno zarazne, oni koji se ne cijepe dobit će ih prije ili kasnije, a kasnije obično znači da posljedice mogu biti ozbiljnije.

Kao roditelj potpuno razumijem zašto neki roditelji tako razmišljaju. Oni u tome nisu ni glupi ni ludi, već apsolutno logični. Dakle, mi trebamo osigurati da roditelji jasno shvate da rizik cijepljenja nikako nije veći od rizika bolesti. Stoga trebamo usporediti rizike cijepljenja s rizicima bolesti i omogućiti roditeljima da na temelju podataka odluče i da budu odgovorni za svoju odluku.

Kakva bi mogla biti zakonska odgovornost za krivu odluku koja rezultira lošim rezultatom? Primjerice, u Australiji su uveli sustav prema kojem roditelji djece koja se ne cijepe ne dobivaju neke socijalne beneficije. U SAD-u necijepljena djeca ne mogu ići u neke javne vrtiće i škole. Naravno, roditelj će biti kažnjen već samim time što će mu dijete imati neke zdravstvene tegobe ili će možda čak umrijeti. Ne mislite li da bi možda trebalo biti i nekih zakonskih, odnosno sistemskih odgovornosti?

Sustav zakonskog kažnjavanja bilo bi teško provesti u mnogim zemljama koje imaju načelo privatnosti zdravstvenih podataka pa škole čak ne mogu tražiti ni kartone cijepljenja. To nije nužno loše u svakom pogledu. Roditelj će zapravo, ako se njegovo dijete razboli, već biti dovoljno kažnjen. Ja sam vidio slike djece oboljele od polija u Tadžikistanu, vidio sam patnju na njihovim licima. Mislim da je neoprostivo da se tako nešto događa kada se može spriječiti s dvije injekcije.

ANTIVAKCINALISTI IMAJU BOLJU PROPAGANDU

Rekli ste da ste, kada ste bili mali, vidjeli vrlo eksplicitne slike posljedice nevezivanja u autima. Danas ljudi ne vide zarazne bolesti i njihove strašne posljedice, kakve su se vidjele još sredinom 20. stoljeća. Mislite li da ih treba podsjetiti?

Mislim da ljudima treba pokazati što se događa kada se ne cijepe, kada se ospice zakompliciraju, kako izgleda kongenitalna rubela; što se događa kada osoba dobije difteriju ili polio. Mislim da to treba raditi. No u posljednjih tridesetak godina ja sam osobno vidio kako se promocija sve više okreće od taktike zastrašivanja. Savršen primjer bio je HIV. Početkom 1980-ih krenulo je s vrlo mračnim prikazima, primjerice kako smrt kuca na vrata mladića i odvodi ga. Je li to utjecalo na moje ponašanje? Nisam siguran da je bilo jednako učinkovito kao promotivni film koji je došao dvije godine kasnije. U njemu je prikazana neka starica koja je radila u tvornici, pakirala je i testirala kondome na dildu. Na kraju dana spremila se i zaputila se kući starim engleskim ulicama, po kiši; u Engleskoj uvijek kiši. Natpis je poručio: 'Molimo vas, pomozite da gospođa Robinson zadrži posao. Koristite kondome.' To je na mene više utjecalo. Ja o tome pričam i danas, nakon 40 godina, da je to jedna od najboljih promocija koje sam vidio. U njoj nije bilo nasilja, nije bilo eksplicitnog seksa ni smrti, niti opasnosti. Želim reći da u vezi cijepljenja ne trebamo biti meki, podrazumijevajući da ljudi znaju što će se dogoditi djeci ako se razbole. No s druge strane imamo i drugih pametnih načina da iskomuniciramo svoje poruke preko utjecaja na emocije do pričanja priča. Antivakcinacijski lobi bolje koristi sva ta sredstva od nas. To je problem. Oni u to ponekad ulažu čak i više vremena.

Istina. Primjer je činjenica da su snimili film Vaxxed i da su dobili Roberta De Nira da ga promovira.

Točno, treba nam više slavnih glasnogovornika. No treba uzeti u obzir da je lakše objaviti vijest o cijepljenju koja je senzacionalna i negativna, nego pozitivnu kako je dijete lijepo cijepljeno i sretno doživjelo 70 godina. Tu nema priče. To nije sočno. S druge strane supermodel Jennifer McCarthy u SAD-u postala je slavna zahvaljujući antivakcinalističkom aktivizmu. Ona je praktički izgradila svoju karijeru na uvjerenju da je njezino dijete postalo autistično zbog cijepljenja. Treba vam samo jedna takva senzacija. Ljude je lako uvjeriti, ne nužno porukom, već zahvaljujući osobi koja je prenosi. Pogledajte Trumpa. Mi o tome ne vodimo dovoljno računa, uglavnom nam je stalo samo da je poruka pametna i da je objavimo na našoj web stranici. Hoće li neki 18-godišnjak posjetiti neku službenu državnu zdravstvenu stranicu? Nema šanse.

Često je problem u tome što pozitivne poruke o cijepljenju uglavnom predstavljaju zdravstveni radnici ili, još gore, političari. Ljudi se pritom pitaju kako će vjerovati nekome tko je povezan s farmaceutskim industrijama koje zarađuju na cjepivima. Odmah u glavi stvaraju neke teorije zavjere. Ne bismo li trebali imati neke neovisne promotore, kao što je primjerice Cochrane kolaboracija koja je potpuno neovisna medicinska organizacija ili neki slavni ljudi koji nemaju spornih afilijacija?

Slažem se.

KULTOVI I ALTERNATIVA PROTIV CIJEPLJENJA

Jedan od problema u ovoj priči je i to što ideološke perspektive iskrivljuju doživljaj znanstvenih informacija. Primjerice, poznato je da lijevi više sumnjaju u GMO-e, među ostalim jer su povezani sa zelenima i jer ih povezuju s kapitalističkim imperijalizmom, s korporacijama kao što je Monsanto i slično. S druge strane desni imaju više problema s vjerovanjem znanost kada su u pitanju klimatske promjene jer ih povezuju s povećanjem poreza, državnom kontrolom i slično. Kada je riječ o cijepljenju, čini se da je ono snažno povezano s alternativnim medicinskim lobijima i stilom života. To je potvrdila jedna studija nedavno provedena u Hrvatskoj.

Činjenica je da to ima veze s alternativnim stilom života i alternativnim pristupima zdravlju. No također ima i s time da ljudi ne funkcioniraju na temelju podataka kako mi to očekujemo. Mi predstavimo brojke i mislimo da ljudi nikako neće biti toliko blesavi da ne cijepe svoju djecu kad ih vide. Zapravo su od podataka često mnogo efikasnije emocije. Ljudi žele osobna osiguranja, od prijatelja ili od poznanika, od onih kojima vjeruju.

Kada je u pitanju polio, većina roditelja pristat će na cijepljenje jer bolest ima radikalne posljedice. No kada su u pitanju ospice, ljudi ih neće doživjeti ozbiljno, mada jesu takve kada se gleda statistički. Znamo da od njih čak i danas godišnje umire više od stotinu tisuća oboljelih. Kako osvijestiti ljude kada ne vide bolest, a statistika im nije jača strana?

Trebali bismo se potruditi ljudima razjasniti brojke. Primjerice, samo trošak odsutnosti roditelja s posla zbog ospica često je enorman. Zaustavljanje epidemije zna koštati desetke milijardi. Osim toga djeca umiru. Imali smo u Rumunjskoj 670 slučajeva ospica. Troje djece je umrlo. To je poprilično alarmantna brojka. A ospice su puno zaraznije od polija ili gripe. To je najzarazniji virus na planeti za koji danas znamo. Jedan mladi čovjek je također umro u Velikoj Britaniji, a jedan dječak u Njemačkoj.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije