Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Šesti dio: Poljska linija u rukama vojne tajne službe WSI

Luka Gdynia u Baltičkom moru bila je 1991. godine još uvijek samo turobna metafora propalog sustava. Poljska je godinu i pol prije toga hrabro zakoračila u korjenite društvene promjene. Slavni sindikat Solidarnost, koji je nastao i jačao na teškoj industriji hladnog i bezdušnog sjevera, prerastao je u političku snagu i preuzeo vlast u državi. Njegovi vođe, koji su se kalili i na dokovima i molovima Gdynije, preselili su se u prijestol- nicu, a luka se počela pretvarati u groblje realnog socijalizma. Izdaleka je Gdynia izgledala kao hrpa zahrđalog željeza koje zapušteno i zaboravljeno tone u mutne valove Baltika. No, ljudi koji su ostali pokušali su sve da zadrže posao i prežive. I u jesen 1991. činilo se da ono što je nekoć cvalo u Gdyniji još nije propalo i možda ni neće. Radnici u luci su tovarili brodove kao da se radi o uobičajenoj robi, iako su za put često pripremali poseban teret koji je morao ostati sakriven očima nepozvanih. Brodove su punili oružjem i streljivom. Onda bi zaplovili iz Baltika u Sjeverno more, kroz La Manche i Gibraltarski prolaz u Sredozemlje, pokraj Malte i potom kroz Otrantska vrata po Jadranskom moru do Kopra.  

U Gdyniji su plovidbu počeli brodovi Lyn i Ardal. Robu na oba broda poslalo je poljsko poduzeće Nordtechnik iz Gdanjska. Bili su napunjeni vojnom opremom sovjetskog podrijetla. Prvi je u Kopar doplovio 1. rujna 1991. i vrlo je vjerojatno dovezao zaštitne maske koje su bile preprodane u Hrvatsku. Drugi brod, Ardal, u slovensku je luku doplovio 21. rujna. U tri kontejnera dovezao je dvadeset i četiri suvremena protuavionska lansera Igla i dvjesto četrdeset raketa za njih. Zajednička vrijednost pošiljke za Sloveniju je prema Zvonarovim navodima iznosila 12.192.000 američkih dolara. Devize za kupovinu raketa su pomoću albanske mafije za dinare kupili na jugoslavenskim crnim tržištima. Rakete Igla su odmah nakon istovara dovezli u Kočevsku Reku. Isti brod je za Hrvatsku dovezao i "četrnaest ili šesnaest kontejnera" s automatskim puškama AK-74 kalašnjikov i streljivom za njih. Radi se o puškama manjeg kalibra, 5,45 milimetara, koje slovenska Teritorijalna obrana nije imala. "Hrvati su oružje preuzimali postupno, ne sve odjednom. Dozvola za tranzit bila je izdana za cjelokupnu količinu", objasnio je Zvonar. Sljedeći brod po imenu Hel pristao je 20. studenog 1991. Na njemu je bilo devet kontejnera ukupne težine devedeset tona. Roba je bila deklarirana kao "tehnička oprema" i "elektronika". Iz službenih dokumenata vidljivo je da se radilo o tranzitu za Austriju. No, u kontejnerima je bilo oružje za Hrvatsku, jer su brod u koparskoj luci osim službenika VIS-a dočekali i predstavnici hrvatskih ministarstava obrane i unutarnjih poslova.

Pet dana kasnije, 25. studenog 1991., iz Gdynie je došla nova pošiljka oružja, tada njemačkim brodom Edith. Dovezena su četiri kontejnera s pedeset tona robe, koja je bila opisana kao "generalni teret" i "medicinska oprema" u tranzitu. Oružje je još istoga dana navečer prešlo državnu granicu s Hrvatskom. Brodovi s oružjem su u jesen 1991., dok su u Hrvatskoj bjesnjeli sve gori sukobi, u Kopar dolazili iz Bugarske i Poljske. Prilikom svakog dolaska u luci je bio prisutan barem jedan službenik VIS-a koji je imao pravo na fizički uvid u brodske terete.

Civilna tajna služba, koju je od svibnja 1990. do veljače 1993. vodio Miha Brejc, morala je odobriti dolazak svih brodova s oružjem i prelazak oružja preko državne granice u Hrvatsku. Te je zadaće obavljalo operativno područje u Postojni pod vodstvom Miklavža Lukmana, a u koparskoj luci se od siječnja 1992. za obavljanje formalnosti u vezi s brodovima s oružjem brinuo operativac VIS-a Drago Ferš. Postupak je detaljnije opisao Ludvik Zvonar koji je od svibnja 1991. bio zadužen za uvoz oružja. Za sve brodove, osim prvog, koji je došao u Sloveniju dok je još bila dijelom Jugoslavije, bile su izdane dozvole za uvoz ili tranzit. "Dozvole su bile poslane Operativno-komunikacijskom centru Ministarstva unutarnjih poslova. Dežurni operativac VIS-a je na temelju dozvole Mini- starstva obrane izdao pismenu ili usmenu naredbu voditelju Operativnog područja VIS-a, a on operativcu zaduženom za određeni granični prijelaz. Ako pismena dozvola MNZ-a nije bila pravovremeno dostavljena, brod je čekao na vezu. Bez naredbe VIS-a carini i graničnoj policiji nije ih bilo moguće istovariti", zapisao je u izvještaju ministru obrane Jelku Kacinu u rujnu 1994. "Bez Brejca, Lukmana i Ferša tada u Luku Kopar nije mogao ući ni miš", slikovito se izrazio Zvonar nekoliko godina kasnije. Predsjednik Vlade Janez Drnovšek uskoro je nakon kraja najin- tenzivnijeg trgovanja oružjem Dragu Ferša imenovao direktorom Slovenske obavještajno-sigurnosne agencije (SOVA) koja je formalna nasljednica VIS-a. Na tom je mjestu nekadašnji operativac iz koparske luke ustrajao punih šest godina, sve do umirovljenja 1999. godine. Unatoč prikrivanju, sačuvalo se nekoliko dokumenata koji pokazuju tko je trgovao oružjem i tko je stjecao ratne profite na račun prodaje na balkanskim bojištima. Nesuglasice oko "brničkog oružja", osobito zbog kašnjenja njegova plaćanja, dosegle su vrhunac u ožujku 1992. Prodavači oružja su pritiskali slovenske preprodavače pitanjem: "Gdje je naš novac?" Oružje su, naime, dostavili, a plaćanja nije bilo niotkuda. Isto tako su zahtijevali plaćanje dostave skoro milijun zaštitnih maski sovjetskog podrijetla koje su u kolovozu 1991. u Kopar dovezla dva broda.

25. ožujka 1992. VIS je prisluškivao telefonski razgovor Nikolaja Omana iz Ljubljane i Kostantina Dafermosa, koji je sjedio u uredu svoga poduzeća Scorpion u Beču. "Sve je ok. Bilo bi najbolje kad biste mogli nastaviti", rekao je Oman.  "Kod mene je bio gospodin Dembowski. Razgovarali smo o svim mogućnostima. Problem je u tome što bez novaca doista ne mogu ništa napraviti. Nikolaj, ako pošaljem papir – hoću li onda dobiti novac?" "Da." Dafermos: "Što ako dođe Dembowski? Bi li to riješilo situaciju?" "Možda. Drugo je rješenje da sve opozovu. Rekao sam ministru da sam, ako daju novac, spreman ostati tu dok roba ne dođe. Kosi je na sastanku rekao da završava stvar. Još nešto malo mora prodati. Novac nije problem", rekao je Oman. "Zašto onda ne daju novac?" Oman: "Zato što je to za njih garancija da neće ništa izgubiti. Kako nije bilo nabave, misle da ne možemo dostaviti zbog gas-maski. Boje se da ćemo uzeti novac za gas-maske. One još nisu plaćene i ako daju novac, maske plaćamo mi. Time bi stvar bila završena. Toga se boje. Ludvik i ja radimo na tome da prodamo maske. Ako dođe Dembowski u Ljubljanu, mogu ga odvesti i ministru, iako sumnjam da će mu dati novac. Nije ga ni meni." "Ne znam da li bi bilo dobro da Dembowski stvarno dođe u Ljubljanu. U tom slučaju morat ćemo razgovarati o drukčijim cijenama i iz toga može nastati veliki problem. Time bi predstavili i naše veze u tom poslu što nije potrebno." "Da, to stvarno ne bi bio dobar potez." "Po mome, stvar bismo trebali odmah završiti. Ako budu trebali robu, morat će opet nabavljati preko nas. Jer je imaju samo Rusi, Dembowski i nitko drugi. Mogu je naručiti samo preko Cenrexa, ali Cenrex bez mene ne može kupovati od Rusa. Cenrex ima izvoznu dozvolu na moje ime", objasnio je Grk.
Oman je ubrzo potom nazvao Ludvika Zvonara i obavijestio ga o pritisku prodavača. "Sve skupa je već postalo smiješno. Sad su opet dvojica doletjela dolje, kao tko će sad platiti za izvoznu licencu. Sve je spremno, a sad kao nećemo robu. Kao da se zajebavamo. Rekao sam im da robu dostave ovamo, da je hoćemo. Samo bez zajebancije, bez daljih razgovora. Ili zaključimo papire ili robu", počeo je Oman. "Čekaj, čekaj. Ne razumijem najbolje. Tko je došao?" Oman: "Od onih. U Beč! Znaš. Da ti ne mogu telefonom… Došli su, i naravno Konstantinu vise za vratom. Rekao sam da smo se tu dogovorili da zaključimo, a onda neka svatko snosi svoju štetu. Da ne budu mene dužili i ispostavljali mi visoke račune koje neću platiti. Ja nemam novaca. Rekao sam, najprije robu, ono što je bilo naručeno, dostavite u luku, onda ćemo dalje razgovarati." Zvonar: "Fantaziraju. Oni već nemaju robe." "Ludvik, vjeruj mi. To što ti hoćeš imaju samo jedni. I to su ti gore. Zato moraš imati dozvolu da možeš voziti. To su velike stvari."   "Dolje", u Beč Dafermosu, je dakle došao Dembowski iz poduzeća Cenrex. Tko je tajanstveni muškarac koji je kao putnik hodao Europom i stvarao bogatstva trgovinom oružja? I što ima zajedničko s bogom prevaranata drevnih Inka?

Konira Viracocha je u vjerovanju drevnog naroda iz Južne Amerike bog prevaranata. U poljskom prijevodu zove se Wirakocza. Takav je bio i službeni nadimak potpukovnika poljske vojne infor- mativne službe Wojskowe Služby Informacyjne (WSI) Jerzyja Dembowskog. U ožujku 1992. došao je u Beč direktoru poduzeća Scorpion Konstantinu Dafermosu i zahtijevao plaćanje oružja i streljiva prodanog u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dembowski je tada bio direktor poduzeća Cenrex, koje je bilo u vlasti poljske vojske. Potpukovnik je u ime vojne obavještajne službe (II. direktorat generalštaba) već sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća prodavao oružje arapskim teroristima. Nadređeni su mu 1989. naredili da osnuje novo poduzeće za prodaju oružja. Tako je iz državnog poduzeća CZInž (Centralny Zahrad Inžynierii – Centralni inženjerski biro), koje je do tada bilo sastavni dio poljskog mini- starstva za međunarodnu suradnju s inozemstvom i imalo monopol nad trgovinom oružjem, nastalo poduzeće Cenrex. Premda je bio vojna osoba s visokim činom, djelovao je kao "osoba na radu izvan vojske". 1991. godine se umirovio, iako je i dalje trgovao oružjem. 1992. godine je kao direktor poduzeća Cenrex oružje "službeno" prodavao Jemenu, no zapravo je otplovilo u Hrvatsku i u Somaliju. U poslu je posredovao međunarodni trgovac oružjem arapskog podrijetla Monzer Al Kassar. Upoznali su se između 1982. i 1987., kad je Dembowski bio trgovački ataše u Tripoliju.

U listopadu 1985., tijekom njegova službovanja u Libiji, svjetsku su javnost potresle dramatične snimke s otetog putničkog broda Achille Lauro. Otmičari su imali u rukama oružje poljskog podrijetla koje su dobili uz Al Kassarovu pomoć.

No, prodaja oružja manjim skupinama terorista bila je samo početak. Nekoliko godina kasnije potpukovnik Dembowski se usmjerio prema opskrbljivanju država. Nakon povratka iz Libije djelovao je u okviru II. obavještajnog direktorata generalštaba poljske vojske. Bio je zadužen za kupovinu računalne opreme sa Zapada koja je bila pod embargom. Opremu je potom izvozio dalje u Sovjetski Savez. Posao je započeo 1. kolovoza 1987., a dva mjeseca kasnije već je napisao prvi izvještaj nadređenima. Potpisao se nadimkom Wirakocza. "Važna djelatnost odjela bile su tijesne veze s ministarstvom vanjske trgovine Ukrajine s kojim smo već surađivali u nabavi programske opreme IBM u vrijednosti od sedamsto sedamdeset tisuća dolara Sovjetskom Savezu", zapisao je. Druga važna mogućnost otvarala se u Sjevernoj Koreji koja je u zamjenu za suvremeni francuski radar nudila velike količine streljiva po niskoj cijeni. Spomenuo je i poslovnu suradnju koja je kasnije postala zaista korisna. "Uspostavili smo kontakt s poduzećem Scorpion Inter- national Services iz Paname. Ured imaju i u Ateni. Konstantin Dafermos se zanima za kupovinu posebne opreme. Predlaže dobavljanje iz MHZ-a u Ukrajini. Radi se o dvadeset tisuća komada automatskih pušaka AK-74 i trideset milijuna komada streljiva za njih", napisao je Dembowski 1987. u svome izvještaju.

Većina informacija u nastavku proizlazi iz posebnog Izvještaja o WSI-u koji je počeo nastajati nakon srpnja 2006. Tada je, naime, predsjednik poljske vlade Jarosław Kaczyński na čelo posebne veri- fikacijske komisije koja je provjeravala djelovanje vojne tajne službe WSI, imenovao zamjenika ministra obrane Antonija Macierewicza.

Zbog velikih nepravilnosti koje su se pojavile u djelovanju tajne službe, poljski ju je parlament u listopadu 2006. velikom većinom glasova raspustio. Zastupnici su predsjedniku države Lechu Kaczyńskom dozvolili objavljivanje tristo sedamdeset i četiri stranice izvještaja, a dio je i dalje ostao strogo povjerljiv. Izvještaj govori i o nezakonitoj trgovini oružjem i kršenju embarga UN-a te drugih propisa. U njemu su podaci koji daju dobar uvid u trgovinu oružjem na Balkanu devedesetih godina. Tijekom dostavljanja oružja u Kopar se WSI, naime, reorganizirao iznutra i uspostavio mehanizam za nezakonito trgovanje oružjem. U WSI-ju su prilikom izdavanja dozvola za izvoz oružja već 1991. godine potkupljivali poljske djelatnike. Poljsko ministarstvo za unutarnje poslove dugo je provjeravalo molbe za izvozne dozvole. Zato je postupak obično trajao pola godine. Da bi ubrzali izdavanje dozvola, djelatnici su primili nagradu za koju se pobrinuo Jerzy Dembowski. U izvještaju je napisano da je visoki dužnosnik u prosincu 1991. dobio pedeset tisuća dolara u zamjenu za izdavanje potvrde za izvoz oružja preko granice.380 Potkupljivanje poljskih službenika koji su bili zaduženi za izdavanje "izvoznih dozvola" i o kojima su u prisluškivanom telefonskom razgovoru govorili Nikolaj Oman i Konstantin Dafermos, vremenski se poklopilo s dolascima brodova u Sloveniju. Sačuvani dokumenti potvrđuju upletenost poduzeća Cenrex, a telefonski razgovori upletenost Dembowskog. Mito za izdavanje izvoznih dozvola u poljskim ministarstvima, o kojima govori izvještaj o WSI-ju, vrlo je vjerojatno povezan i s pošiljkama oružja koje su došle u Kopar.

Vodeći ljudi WSI-ja odlučili su da će dobit od nezakonite trgovine oružjem koristiti za izvanproračunsko financiranje drugih tajnih operacija. Sustav su uspostavili tako da vojna informativna služba uopće nije nadzirala trgovinu oružjem koju su vodila njihova poduzeća Cenrex, Steo i Falcon. Umjesto toga je u tome i sama sudjelovala.381 "Oficiri WSI-ja o nelegalnoj trgovini oružjem nisu obavijestili nadređene, kao što su predsjednik vlade i predsjednik republike. Dobit koju su poduzeća dobila bila je namijenjena dodatnom finan- ciranju službe. I to je bilo sakriveno vlastima",382 piše u izvještaju. Nakon uhićenja međunarodnog trgovca oružjem Monzera Al Kassara 1993. godine u Španjolskoj, poljsko je pravosuđe zaprijetilo i Dembowskom. Tužitelji u Gdanjsku su ga 2000. godine optužili za krivotvorenje dokumenata o izvozu oružja. Službeno je oružje bilo namijenjeno Latviji, a zapravo je išlo u Somaliju. Progonili su ga zbog sumnjivih poslova s Dafermosovim poduzećem Scorpion International Services,383 a 2006. godine proces se preselio na sud u Varšavi. U studenom 2013. godine proces, koji se vodi bez nazočnosti javnosti, još uvijek nije završen. Unatoč tome su najvažnije tvrdnje izvještaja o WSI-ju neumoljive: "Većina operativnih aktivnosti WSI-ja bila je namijenjena prikrivanju suradnje vojske u trgovini oružjem s poduzećima koje je sama osnovala. To ponašanje je uzrokovalo kriminalno udruživanje i procvat organiziranog kriminala."384 Zato je poljski parlament raspustio tajnu službu.

U dokumentima o prodaji oružja Sloveniji i Hrvatskoj kao naručitelj robe navedeno je poduzeće Cenrex. Broj ugovora i bankovni ispisi govore o milijunskim iznosima. Broj ugovora poduzeća Cenrex na lažnoj potvrdi konačnog korisnika (koji su nabavili u Latviji i bio je jedan od dokaza u optužbi protiv Jerzyja Dembowskog) je 96633/2/0020/E.385 Sličan broj, 96633/2/0014/E ima potvrdu konačnog korisnika iz Demokratske Narodne Republike Jemen.386 Broj 96633 isti je kao i brojevi ugovora za brodove Scotia i Hel koji su doplovili u Sloveniju i dovezli ukupno 1358 tona oružja. Brodovi, naime, nisu doplovili iz Poljske, nego iz bugarske Varne, prvi 21. listopada 1991. i drugi 18. siječnja 1992. No, u dokumen- taciji njihovog tereta kao naručitelj je navedeno poljsko poduzeće Cenrex. Kod Scotije je cijeli broj ugovora 96633/1/0021/1387, a kod Hela 96633/1/0035/E.

S obzirom na to da su morali izbrisati tragove, poljsko poduzeće koje je prodavalo oružje i za njega primalo milijunske uplate, u dokumentima je očito nastupalo kao naručitelj robe koju su poslali iz treće države, Bugarske. Oružje je službeno bilo u tranzitu za Austriju. No, tamo nije nikada došlo. Oružje sa Scotije bilo je prevezeno u Kočevsku Reku, a ono sa Hela u zračnu luku Brnik. Većinu su ga slovenski trgovci poslije prodali u Hrvatsku i BiH. Upletenost poduzeća Cenrex i tajne službe WSI potvrđuju i bankovni izvadci banke Central-European International Bank Ltd. (CEIB) iz Budimpešte. 2008. godine ta je banka, koja je sada u vlasništvu talijanske bankovne skupine Intesa Sanpaolo388, preime- novana u CIB Bank. Danas je druga najveća banka u Mađarskoj. U njoj je poduzeće Scorpion International Services od 1991. do 1993. godine imalo otvorena barem dva računa. Broj računa u američkim dolarima bio je 032616 500389, a postojao je i račun u njemačkim markama.390 Slovenski i hrvatski kupci su oružje plaćali na račun Dafermosova poduzeća, a ono je potom s njega plaćalo kupovinu stvarnim prodavačima.

Da bi se prodajom oružja u Hrvatsku stekli veći prihodi, uplelo se i Gorenjevo poduzeće Orbis. Sredinom rujna 1991. policajci su u blizini Celja slijedili konvoj vozila koja su prevozila veće količine streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava u ukupnoj vrijednosti od 911.600 njemačkih maraka391. Vozila je pratio Mladen Peša, jedan od pripadnika hrvatskog Zbora narodne garde koji je branio Zadar i njegovu okolicu. Policajcima su rekli da su robu kupili od Orbisa i platili gotovinom.392 Peša je kod sebe imao i adresu banke Central-European Internati- onal Bank u Budimpešti i broj bankovnog računa tvrtke Scorpion International Services.393 Podatke o banci je netko iz kabineta ministra obrane Janeza Janše poslao Orbisovom financijskom direktoru Francu Laubiču, s napomenom da devizna sredstva treba tamo uplatiti.394 Uplata u visini od 1.811.975 dolara na račun panamskog poduzeća dospjela je 25. rujna 1991.395 U bankovnim izvadcima kao uplatitelj je navedeno poduzeće Alan Shipping Re, a svota je jednaka iznosu koji je Orbis obračunao za nabavu oružja kupcima iz Hrvatske.

Zadarsko poduzeće Jugotanker je u Velenje, naime, poslalo dopis da su na račun poduzeća Scorpion uplatili traženih 1.812.000 dolara.397 Komercijalist velenjskog poduzeća Stane Vičar kriminalistu je kasnije rekao da su hrvatski kupci do kraja 1991. godine oružje plaćali na Orbisov žiroračun.398 Iako je očito da su plaćali i direktno na račun poduzeća Konstantina Dafermosa, koji je već dvije godine prije raspada Jugoslavije osnovao zajedničko poduzeće s osnivačem koncerna Gorenje, Ivanom Atelškom.399 Veze između Beča i Velenja bile su tješnje nego što se na prvi pogled činilo. Tom je uplatom poduzeće Jugotanker platilo dio pošiljke oružja s broda Scotia koji je u Kopar doplovio 21. listopada. Orbis je 18. listopada zamolio ministra Janeza Janšu400 za uvoz oružja za potrebe hrvatskih općina. 21. listopada doplovio je brod sa sedamdeset i devet kontejnera, dva dana kasnije je ministar Janša Orbisu odobrio uvoz, iako poduzeće tada još nije imalo dozvolu za trgovinu vojnim oružjem.

 

Prva uplata u obliku predujma u iznosu od 249.600 dolara na Scorpionov je račun stigla 6. rujna 1991. Novac je poslalo poduzeće Cranex AG, švicarska podružnica slovenske Iskre.404 Hrvatski kupci morali su toj tvrtki iz Züricha nadoknaditi plaćanje za nabavljeno oružje iz zaplijenjenog vojnog skladišta JNA u Ložnici.405 Prilično veću svotu, 8,6 milijuna dolara, kupci oružja iz Slovenije platili su 23. rujna iste godine. Prema izjavi Ludvika Zvonara tih je dana bila plaćena "druga službena nabava" oružja za Sloveniju; vrijedila je nešto više od 8,8 milijuna dolara, ali bankovni ispisi pokazuju nešto nižu svotu. Devize za plaćanje te pošiljke dobili su promjenom jugoslavenskih dinara na crnom tržištu.406 Brod Ardal s protuavionskim raketama Igla za obranu Slovenije je iz Gdynie u Kopar doplovio dva dana ranije, 21. rujna 1991. Ubrzo nakon njegova dolaska novac sa Scorpionova računa već je bio prenesen na račun poljskog poduzeća Cenrex. Prva tri milijuna dolara uplatili su 24. rujna 1991.407 Drugi dio, 4.134.000 dolara 8. listopada 1991.408 Cenrex je ukupno primio 7,1 milijun dolara.

Scorpion je od slovenskih kupaca primio 8,6 milijuna dolara, a Cenrexu je platio 7,1 milijun dolara. Dodatnih 2,3 milijuna dolara bilo je uplaćeno poljskom poduzeću 17. listopada iste godine.409 U rujnu i listopadu 1991. na račun poduzeća Cenrex, dakle, uplaćeno je najmanje 9,5 milijuna američkih dolara od prodaje oružja. U internim oznakama banke CEIB uz isplate naime piše "Cenrex" ili skraćeno "Cenr". No, interne oznake bankovnih transakcija koje su koristili u mađarskoj banci, pokazuju da je novaca bilo puno više. Kod svih uplata na račun poduzeća Cenrex mađarski su bankari, naime, koristili interni bankovni kod "OLO". Kratica vrlo vjerojatno označava banku u kojoj je Cenrex imao otvoren račun.

U banku je 30. listopada 1991. dospjelo još 290.000 dolara.410 Veća svota, 4,3 milijuna dolara bila je uplaćena 20. studenog 1991.,411 dakle onog dana kad je brod Hel iz Gdynie u Kopar dovezao devet kontejnera oružja.412 Scorpion je ubrzo poslije ponovno platio dobavljačima. Iz banke CEIB u Budimpešti je 16. prosinca 1991. na račun Cenrexa uplatio 5,5 milijuna dolara.413 Tjedan dana ranije u Kopar je pristala" četvrta službena" pošiljka oružja za Sloveniju. Brod Hel je, naime, 7. prosinca 1991.414 iz nepoznate luke u Baltičkom ili Crnom moru dovezao suvremene protuavionske rakete Igla, protuoklopne rakete Fagot i Metis.415 Financijski tokovi između Scorpiona i Cenrexa vremenski se poklapaju s dolascima brodova u Kopar:

Na račune poduzeća Cenrex tako je preko Scorpiona uplaćeno najmanje 9,4 milijuna dolara. Realna svota novca je veća i prelazi devetnaest milijuna dolara. U istu banku s oznakom "OLO", u kojoj je poljsko poduzeće imalo otvoren račun, bilo je naime uplaćeno još deset milijuna dolara. I brodova iz poljskih i bugarskih luka koji su doplovili u Kopar bilo je više. Tako je bilo i više uplata na račun poljskog dobavljača. Prodavači oružja i oni koji su vodili prodaju koristili su i druge bankovne račune. Istovremeno su poslovali i gotovinom i u tom slučaju nisu potpisivali nikakve potvrde. Zato za stvarnu dimenziju trgovine oružjem znaju samo akteri. Slovenski kupci, posrednici i preprodavači u telefonskim razgovorima koje je prisluškivao slovenski VIS, kao glavne dobavljače često spominju Ruse. I glavni posrednik Konstantin Dafermos je rekao da oružje za prodaju imaju samo Rusi. Ipak, put do Moskve nije uvijek vodio ravno tamo. U poljsko-ruski krijumčarski kanal često su se uključivale i Ukrajina i njena mafija iz Odese.

Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Ulomci iz druge knjige

> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina

> Treći dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali

> Četvrti dio: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, što je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?

> Peti dio: Bugarska veza - državno poduzeće Kintex

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.