Tekst za Index napisala: Mirela Španjol Marković, stručnjakinja za retoriku iz centra Ciceron
Screenshot: HRT

VEĆ ODAVNO je svakom čovjeku koji prati politički diskurs u Hrvatskoj jasno da naši političari rijetko ili  nikad nisu osjetili istinsku potrebu poraditi na svojoj retorici, čije bi poznavanje trebalo biti  sastavni dio njihovog profesionalnog nastupa. To je naravno krajnost. Pitamo se ponekad kako to da nemaju potrebu proučiti velike svjetske govore, naučiti koji retorički štos, savladati tehniku argumentiranja i verbalnog sučeljavanja… Ne mogu ih zamisliti da  pred nastup rade vježbe disanja ili dikcije, koje poznaje svaki niži menadžer u nekoj većoj tvrtki jer je prošao trening  javnog nastupa. Pitate se , kad ćemo doživjeti trenutak da u sučeljavanju protivničkih kandidata čujemo da netko uvažava sugovornika, iako se s njime ne slaže, da zaplješće, kao u britanskom parlamentu, suprotstavljenoj strani, samo iz priznanja prema retoričkoj vještini, britkosti, ponekoj lijepo izvedenoj figuri… Pljeskali su laburisti Margaret Thatcher, plješću socijaldemokrati Angeli Merkel jer, k vragu, ponekad i ona kaže ponešto pametno, pa ako i nije iz njihove stranke. To se inače zove kultura političkog komuniciranja.

A kako je kod nas? Ovaj put neću o političarima, jer njih ionako svi "peru" u ovoj kampanji, oni su nam svima dobrodošao katalizator za sve frustracije, boksačka vreća na kojoj iskaljujemo svoj jad, bijedu i očaj što živimo u, za sve poštene, časne i radišne ljude, neizdrživim i ponižavajućim uvjetima. Ovaj put ostavimo političare po strani, želim ukazati na odgovornost i površnost onih koji imaju moć analizirati ponašanje političara i stvarati javno mišljenje - medija, PR stručnjaka, političkih i retoričkih analitičara kakva sam i sama… Precijenjena i  površno analizirana neverbalna komunikacija koja se do u tančine secira na površan i nestručan način zamagljuje pravi sadržaj i navodi gledatelje na to da promatraju pogrešne i nebitne stvari. Je li zijevnuo, aha, znači dosađuje se; aha, prekrižio je noge, znači neugodno mu je; gleda li gore desno ili dolje lijevo, dakle laže ili se prisjeća; je li nesiguran, ima li tremu?Prekrižene ruke? Zaboga, to znači distancu…

Prava vjerodostojnost nije pitanje trenutka

Problem je u tome što prava vjerodostojnost nije pitanje trenutka, nego istinskih uvjerenja i svjetonazora nekog čovjeka  koje se ne mogu iščitati iz jedne reakcije, jednog trenutka ili gestikulacije u nekoj emisiji. Prava vjerodostojnost  proizlazi iz djela, a ne gestikulacije, iz energetskog potencijala i nije uvijek na razini racionalnog, nego emocionalnog. Ne moramo znati, osjećamo je li netko vjerodostojan. Uspoređujemo njegove riječi s njegovim djelima, pa zaključujemo.

Uzet ću kao primjer onaj mali verbalni duel gđe Pusić s jednom građankom, a koji se po mom mišljenju može i treba promatrati i na drugi način, a ne samo kroz (pretežno) osudu. Dakle, Pusić je na uvredu građanke odgovorila istim tekstom: "Pa evo i Vama kao flundri onda ovaj letak". Strašno, nedopustivo reći će stručnjaci, analitičari svih smjerova i provenijencija. Jest, slažem se, nije "by the book". Nije ni "damski". Nije promišljeno, nije pripremljeno. Mogla je uzeti bilo koji priručnik retorike i pročitati kako se treba ponašati u ovim slučajevima, pa ona je, zaboga, kandidatkinja za predsjednicu države.

I ja bih joj to rekla da radim s političarima. Morate se pokazati u najboljem svjetlu, ne reagira se na uvredu uvredom. Nije to lijepo. Nije "civilizirano".

Nije. Ali je autentično. Ali je ljudski. Ali je instinktivno i vjerodostojno. Bi li Pusić zadobila nove glasače da je lijepo izbrusila svoju reakciju kako bi to učinili drugi, umiveni i za nastup izdresirani kandidati ? Isti oni koji inače psuju kao kočijaši, isti oni koje njihovi savjetnici non stop moraju zauzdavati i na papiriće im pisati što da, a što ne u javnom nastupu? Bi li zadivila tu gospođu koja joj je uputila prostačku primjedbu? Ne bi.

Ne trebaju nam umiveni kandidati skriveni iza PR stručnjaka

Pitam se nadalje moraju li ti ljudi, samo zato što su se drznuli kandidirati za predsjedničku funkciju trpjeti svakakve uvrede, i zašto nijedan medij nije barem stidljivo generalno osudio postupak građanke? I to bi bilo stvaranje javnog mišljenja i podizanje kulture komuniciranja, umjesto zluradog uživanja u uvredama, psovkama i prostačenju, i onda okretanja glave prema žrtvi da vidimo kako se "snašla".

Pa ne trebaju nam valjda samo umiveni, neiskreni, do neprepoznatljivosti izglancani kandidati iza kojih se debelim slovima nazire potpis njihovih PR savjetnika? Ili?

Ja ne branim Vesnu Pusić.  Ja nikada ne bih postupila kao Vesna Pusić. Rekla bih "Vi ste me, gospođo, s nekim zamijenili," ili: " Žao mi je što tako mislite". Ili bih slegnula ramenima i rekla: "Žao mi je što gospođa ima loš dan". I priči bi bio kraj. Zamjeram, dakle, gđi Pusić što se nije profesionalno pripremila za ovu situaciju. To je i inače njezin glavni "problem" – što na umu to na drumu. Ali njena nepromišljena reakcija izrečena ipak sa smiješkom manje me brine od  lažnih, napirlitanih i neiskrenih nastupa nekih kandidata. Osim toga, ukazala bih na još jednu drugu dimenziju incidenta. Vesni Pusić može se zamjeriti ovo ili ono, ali ne prostakluk. I utoliko je ova situacija paradoksalnija,  jer kad neki drugi, muški kandidati govore o ulasku u Europu  spuštenih gaća ili  na koljenima, onda jako malo  medija i javnosti prepoznaje to kao prostačku, primitivnu, nemuštu retoriku kojom nas još više ponižavaju oni koji bi nas trebali prezentirati u toj Europi. Jesmo li  mi Hrvati prostaci u duši pa pravi prostakluk ne detektiramo u njegovim umivenim varijantama?

Mogu li poslije biti ono što jesu?

Ili kandidati koji se zaklinju u Boga , a onda njegovo ime spominju uzalud u nekom sasvim neprimjerenom kontekstu. Je li to vjerodostojno? Čak je i Katolička crkva savjetovala kandidatima da se za vrijeme kampanje, koja predstavlja izazov za neprimjerenu retoriku i osobne  uvrede  suzdrže od tih "izazova". I Crkva dakle daje PRovske savjete kandidatima ne bi li za vrijeme kampanje bili što privlačniji, uljuđeniji, umiveniji. A poslije? Mogu li poslije biti ono što  stvarno jesu?

Oni koji govore o borbi protiv korupcije, obiteljskim vrijednostima, jesu li vjerodostojniji ako vuku po kampanji svoje silom natjerane žene da ih prate, samo da bi zadovoljili formu, dok bi one evidentno radije doma pekle kolače, pisale knjige, predavale ili živjele nekim svojim životima ali eto, mora se…?

Radoznala sam vidjeti na forumu kojom će retorikom čitatelji ovog članka prokomentirati ovaj tekst o vjerodostojnosti, ohrabreni anonimnošću. To će upravo biti dokaz kakva nam je kultura komuniciranja i kako podnosimo drugačije mišljenje. Uostalom, haj'mo se dogovoriti da se ne možemo dogovoriti.

A vi odlučite sviđa li vam se više flundra u ruci ili lažnjak na grani….