Foto: Index

"PRIJE, za vrijeme i nakon komemoracije na Bleiburškom polju, zabranjeno je nošenje bilo kakve odore, njenih dijelova ili vojnog znakovlja ili njenih imitacija, posebice vezanih za vojske Sila osovine ili njenih saveznika tijekom  Drugog svjetskog rata", stoji u letku koji je tiskao Počasni bleiburški vod, udruga koja organizira komemoracije na polju pokraj austrijskog gradića Bleiburga.

Iz njihovog letka potpuno je jasno, iako donekle nepismeno, da im je to naredila austrijska policija koja je pokraj poljane parkirala nekoliko "pokretnih pritvora", zapravo običnih marica. I upozorenje je ozbiljno shvatio najveći dio onih koji su se u Bleiburg došli sjećati neuspješnog pokušaja predaje vojske NDH Britancima.

Na Bleiburškom polju se i nije dogodilo ništa drugo osim što se hrvatska kvislinška vojska, u društvu s četnicima, ljotićevcima, nedićevcima, Kozacima, Čerkezima i sličnima, bježeći pred partizanima, došla predati Britancima, a ovi su ih odbili i izručili Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Ubijanja bez suda počela su tek u Sloveniji.

Strah od policije

Upozorenje su ozbiljno shvatili pa je ustaškog znakovlja bilo manje nego lani. Oni koji češće pohode skup u Bleiburgu kažu da ga je svake godine sve manje. Nekoliko ustaških kapa koje su se ipak pojavile na glave je natučeno tek poslije kontrole austrijske policije. Nikome se nije dalo ispitivati njihovu toleranciju na nacističke sentimente. Strah je bio toliki da su se i loše skrojene kape Crne legije prodavale poskrivećki, iz vrećica ili ispod štandova, kao švercani duhan. 

Cijena nije previsoka – 100 kuna, ali kupaca baš i nema. Više ih kupuje majice dizajnirane “na rubu”, taman da ne izazovu policijsku reakciju, ali da ipak pošalju poruku koga su se došli sjetiti.

A od suvenira još bolje idu kobasice i pivo. Za razliku od suvenira koje drže Hrvati, hranom i pićem trguju Austrijanci. I iako je u citiranom letku bila navedena i zabrana prodaje i konzumacije alkohola, toga se baš nitko nije držao. Glad i žeđ je trebalo utažiti jer neki su do Bleiburga putovali desetak sati, a Austrijanci su im to s veseljem omogućili i pritom, naravno, dobro zaradili.

Ništa bez incidenta

I kad su se već ustaše u strahu od policije plašile pokazati svoja obilježja, za skandal su se pobrinule regularne oružane snage Republike Hrvatske. Počasno zaštitna bojna došla je naoružana, što se austrijskim policajcima nikako nije svidjelo.

“Recite mu da iz ove puške nikada nije pucano. Služi samo za ceremoniju.”, molećivo je zapovjednik postrojbe govorio prevoditeljici koja mu je pomagala da se sporazumi s policijskim zapovjednikom. On, pak, njegova objašnjenja uopće nije doživljavao. Sumnjičavo je prevrtao pušku sa zlatnim hrvatskim grbom na kundaku, vadio šaržer u kojem nije bilo streljiva, okidao na prazno. I naredio: “Ne možete na komemoraciju!. Propustio je samo vojnike s vijencem i svijećama, a naoružane poslao kilometar niz cestu gdje su ih njegovi kolege razoružali i svaku pušku posebno fotografirali.

Puna dva sata stajala je počasna postrojba na cesti dok se Austrijanci nisu smilovali i pustili ih da ipak uđu na komemoraciju, ali bez oružja. Ironična je povijesna zgoda da su hrvatski vojnici razoružani baš na Bleiburškom polju, i baš u vremenu kada se ustaštvo u Hrvatskoj ponovno budi.

“Nije to slučajno. Austrijanci su ovim poslali poruku hrvatskoj vladi i predsjednici. Namjerno su ponižavali vojnike”, ustvrdio je jedan od posjetitelja komemoracije, inače djelatnik Ministarstva branitelja. Ispleo je cijelu teoriju kako se razoružavanjem vojske zapravo udara po prstima aktualnu vlast u Republici Hrvatskoj. Možda i jest u pravu, a možda je samo bio malo pripit. Koje god razloge za intervenciju imala austrijska policija, činjenica je da su na Bleiburško polje došli u daleko većem broju nego prijašnjih godina. I da su trenirali strogoću tjerajući ljude koji su se smjestili uz željezničku prugu.

Bez glasne pobune

“Ovom prugom nitko nije prošao od ’45. i to u smjeru istoka, a oni nas tjeraju”, požalio se starčić noseći tronožac na kojem je odmarao slušajući misu dok ga policajka nije potjerala.

No, nitko se na postupanje nije glasno bunio. U uputama za ponašanje stajalo je da se prema svima koji se “ponašaju nerazumno ili provokatorski” ima “odnositi s prijezirom”.

Počasni bleiburški vod se, naime, plaši da će im Austrijanci zabraniti izgradnju Spomen središta i buduće komemoracije. Bilo kakav eksces mogao bi biti dovoljan da se svibanjsko okupljanje u čast nacističkih saveznika zauvijek prekine.