Foto: Hina, Index

IZBORNA kampanja je u punom tijeku – pa kao što je prošle godine magična riječ bila "reforma" (dok narod nije shvatio da reforma može biti i naprijed i natrag), tako su ove godine gospodarstvo i porezna rasterećenja. Što je svakako dobro – jer da bi privreda mogla naprijed, porezi trebaju biti manji. Međutim, čini se da svi zaboravljaju jednu stvar koju zna svatko od nas koji vodi kućni budžet – prihodi i rashodi moraju biti uravnoteženi. Inače imamo problem.

A imamo problem, očigledno. Uza sva ova porezna rasterećenja koja se na svakom koraku slušaju i čitaju i još povećanje državnih transfera tipa rodiljinih naknada i drugo, državni proračun se može sastaviti valjda jedino ako penzionere pošaljemo u šumu da se hrane gljivama i bobicama. Ili ukinemo sva socijalna davanja. Ili debelo smanjimo plaće javnom sektoru. Ili ako se nastavimo bjesomučno zaduživati, pa još dvije-tri godine i onda kud koji mili moji.

Dugovi države su dugovi budućih generacija

Hrvatski političari uporno odbijaju prihvatiti jednu jednostavnu činjenicu – vođenje državnog proračuna nije ništa posebno drugačije od vođenja bilo kojeg kućnog proračuna. Razlika između kućnog i državnog proračuna je u samo jednom – država se može puno više i puno dulje zaduživati? Zašto? Zato jer je država puno bolji jamac za svoje dugove od pojedinca. Ne moramo previše gledati oko nas – dovoljno je sjetiti se da smo zadnji dug Kraljevine Jugoslavije vratili u ovom stoljeću, a tko zna kada će biti vraćen zadnji dug Socijalističke Jugoslavije.

Dugovi države nasljeđuju i državu – uredno ih svjetski kreditori poslože po nasljednicama, ovisno prema teritoriju, broju stanovnika i ekonomskoj snazi. Stoga – svaki dug Hrvatske netko će vratiti, kad-tad.

Čak i kada vam oproste dio dugova, kako je to napravljeno mnogim južnoameričkim i afričkim zemljama pa i Grčkoj – manje-više sve vratite, jer se kreditori uredno namire kamatama. A to omogućava jako puno jako loše politike. Dugovi države su samo dugovi budućih generacija, uvijek ih netko vrati. Često oni koji nisu ni rođeni kada su dugovi napravljeni.

Porezno rasterećenje – dobar korak

Kako su i političari shvatili da se privreda gasi, a i radnici odlaze (pitanje je da li nas uopće više ima četiri milijuna – jer ljudi se formalno ne odjavljuju), napokon su prihvatili ideju da treba smanjivati poreze, doprinose i parafiskalna opterećenja. Za to su svi. Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) analizirao je programe stranaka po grupama: Narodna koalicija (SDP-HNS- HSS-HSU), Most, HDZ, Pametno i BM365 – svi su za manje poreze, manje doprinose, pa čak i manji PDV, samo neki za uvjetno porez na nekretnine – opširnije.

Apsolutno ćemo se složiti – to je ono što nam treba! Porez na dohodak (dakle, porez na plaću) Hrvatska ima u progresivnim stopama – mnogi će reći da je tako u većini svijeta. Međutim – naši iznosi su iznimno niski, kod nas ste s 14.000 kuna na mjesec u stopi "za bogate", što predstavlja problem i privatnicima koji trebaju visokoškolovane stručnjake, ali čak i državi kada treba platiti liječnike specijaliste.

Porez na dobit koji smo imali konkurentan prije nekoliko godina je uredno povećan – i znate rezultat? Nije da se više prikupilo, naprotiv. Porezi imaju nezgodnu karakteristiku, a koju političari baš i ne vole – dizanje poreza ne znači da ćete dobiti više. Hoćete do neke granice i neko vrijeme. A onda se i ljudi i privreda počnu prilagođavati – ili muvaju s porezima ili u sustavu zajedničkog tržišta kakva je EU idu tamo gdje im je bolje i gdje su porezi niži.

Da ne spominjemo parafiskalne namete – od one čuvene uplatnice za "općedruštvene funkcije šuma" (da, svaka firma u Hrvatskoj plaća zrak), do "poreza na tvrtku", tj. pravo da stavite tablu s imenom firme kraj vrata. I nemojte pokušati to izbjeći – kazna za neisticanje tvrtke je veća od porezne obveze. Ukratko, ako imate firmicu, gdje možda radite sami, bračni partner i još netko od rodbine i pokušavate preživjeti na tržištu, uz poreze i doprinose država će vas svako malo podsjećati na svoje postojanje novim i novim uplatnicama.

Došlo je iz dupeta u glavu to i političarima i odlučili su nam obećati smanjenje poreza, odnosno povećanje iznosa do kojih se plaćaju manji porezi. Međutim, gotovo svi su zaboravili napisati drugu stranu – kome će uzeti? Tko će biti taj od proračunskih korisnika na kome će se stvari morati prelomiti? Umirovljenici? Socijala? Državna služba? Školstvo? Agencije? Lokalna samouprava? Tko?

Jer smanjiti prihode države, a ne reći kome će se to smanjiti znači najvjerojatnije – pričati samo predizbornu bajkicu, a bajkica nam je bilo dosta! Ako se ne smanje rashodi – nema ni najavljenog smanjenja poreznog opterećenja, u pitanju je samo predizborna prevara!

Jednostavno je – ako smanjimo poreze (a što treba), treba reći i tko će od proračunskih korisnika proći loše, jer privreda se neće tako brzo oporaviti da se povećaju porezni prihodi. Dodatno – naredne godine stiže ne naplatu puno veći dio državnog duga.

Državni proračun će morati izdržati i te nove milijarde (reprogram Oreškoviću nije uspio). A i pitanje je možemo li očekivati i naredne godine tako uspješnu turističku sezonu, radi koje ministar financija trlja ruke – jer budimo realni, koliko smo za istu zaslužni mi, a koliko to da je masu država, uključujući Tursku praktično izbrisano s turističke slike svijeta.

Hoće li smanjivanje poreza značiti novo zaduženje?

Narodna koalicija nudi povećanje neoporezivog dijela poreza na dohodak (dakle plaće) na 3000 kuna, Most je isto tu, Pametno kaže 3600, a HDZ 3750. Fino zvuči – onima s malim plaćama iste bi narasle par desetaka kuna (jer ionako plaćaju minimalno poreza), ali onima sa srednjim i visokom – i nekoliko stotina kuna. Oslobađa se novac za trošenje… Ali…

Dizanje neporezivog dijela poreza na dohodak na 3600, pa i 3750 kuna donijelo bi nešto veće neto plaće – i doslovno financijski ubilo pola općina i gradova u Hrvatskoj! Dakle, raspored prihoda od poreza na dohodak koji se primjenjuje od 1. siječnja 2016. godine je takav da općinama i gradovima pripada 60% prihoda od poreza na dohodak ostvarenih na njihovom području, dok županijama pripada 16,5% (ostalo su neke druge namjene). Zagreb je izuzetak – udio Grada Zagreba u rasporedu poreza na dohodak predstavlja i gradski i županijski udio 76,5% (60% + 16,5%) zbog statusa Grada Zagreba kao grada i kao županije. Sada vam je usput i jasno zašto je položaj gradonačelnika Zagreba jači nego položaj bilo kojeg ministra!

No, vratimo se na našu temu – od poreza na dohodak najviše dobivaju gradovi i općine – međutim u ogromnom broju gradova i općina prosjeci plaća su mali – imati u maloj ličkoj, slavonskoj pa i međimurskoj općini 3700 kuna – to je već (nažalost!) lijepa plaća. Ako ne neoporeziva u cjelini – odakle onda prihodi lokalnoj samoupravi? Uza povećanje neoporezivog dijela – gradovi i općine ostaju bez novca. A nitko ne kaže tko će im to nadoknaditi – nekakav hipotetski porez na nekretnine u jednoj Lici ili Banovini stvarno nema smisla. Hoće li se ukidati male općine i gradovi? O tome i HDZ i SDP šute. Hoće li se uvoditi (grado)načelnici volonteri? O tome ni slova. A bez toga nemamo odgovor kakva je reforma u pitanju. Ili samo predizborna bajkica. Mislite li da će načelnik ukinuti svoju plaću ili smanjiti ionako mala komunalna ulaganja? Pa ne budimo naivni – ako ga se ne prisili drugačije (a o tome svi šute!), zadnji novci će ići u financiranje načelnika i drugih službenika.

Kažu svi – smanjivati ćemo i ukidati parafiskalna davanja. I to je super – no hoće li se smanjivati broj agencija i plaće u njima? Hoće li se neke i ukidati te službenike slati na tržište neka se snađu u privatnom sektoru? Ili će se manjak u proračunu rješavati novim zaduživanjem?

Za gotovo sve stranke i koalicije je lijek za deficit – rast BDP-a. Ali toliko rast da bi mogli smanjiti poreze i ujedno ništa ne reformirati – morali bi valjda otkriti rudnike dijamanata, drugo ne ide.

Nema reformi bez smanjivanja rashoda

Nemoguće je osloboditi privredu, povećati zaposlenost, reformirati državu – a da sve ostane kako jest. Ne mogu se povećavati porezna oslobođenja dok općinu ima svako selo. Ne može se govoriti o reformama dok se ne uvede američki sistem – tko želi malu općinu ili grad – može, ali onda svi osim jednog administratora rade besplatno i u slobodno vrijeme, onda je načelnik lokalni učitelj ili liječnik koji to radi iz časti, a ne radi novca.

Tko još može plaćati da grad od 4000 ljudi ima gradonačelnika profesionalca i još manjinskog zamjenika profesionalca? Zar zaista netko u ovoj državi misli da taj manjinac ima 40 sati posla tjedno? Neka ima i pet manjinskih zamjenika – ali zašto ljudi ne bi rješavali pitanja vezana za svoju manjinu u slobodno vrijeme, iz časti? O tome nitko ne priča.

No, može se imati složeni sustav županija za koje ni dobar dio vijećnika nema pojma što rade – i pričati o rasterećenju plaća, jer onda će se te županije morati – zaduživati. One primaju 16,5% poreza na plaće – pa što ćemo im ukinuti ako budu primale manje! Nemojte pogrešno shvatiti – trebaju primati manje, ali treba jasno reći – što se i gdje štedi!

Ne može se, ako je otišlo par stotina tisuća ljudi iz Hrvatske, misliti da javni sektor brojčano može imati jednako ljudi kao i nekada – ne može jer ih nema tko financirati. Kako smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru? To – svi šute, da se ne bi nekome zamjerili. Ali – nema promjena bez zamjeranja, problem Hrvatske i jest dobrim dijelom što se nitko nikome niti za išta ne želi zamjeriti.

Ne mogu želje lokalnih političara biti prioritet ispred reformi – pa svatko mora imati samostalnu školu, umjesto da se pet malih škola ujedini u jednu, s jednim ravnateljem i jednim tajništvom.

O rezanjima potrošnje, osim nešto što je spomenulo Pametno (oni jedini navode smanjenje rashoda države) – nitko ne govori ništa! Pričati o manjim porezima, a ne reći gdje će se uštedjeti na rashodovnoj strani: državna uprava, javna uprava, školstvo, lokalna samouprava, mirovine – jednostavno znači govoriti prazne priče. HDZ čak i spominje smanjenje PDV-a.. Od čega misle naknaditi gubitak?

"Proračun je zadan"

Političari na sve to imaju savršen odgovor: "proračun je zadan". U smislu – proračunska davanja se ne smiju dirati (makar se planiraju i nova, tipa 1000 eura za svako rođeno dijete). Odakle ti novci? Odakle gospodo kandidati mislite stvoriti sve te novce?

Ili se ova država misli zaduživati još nekoliko godina, dokle ide, pa poslije – potop. Kako smo rekli – Državni proračun je kao i kućni proračun. Ako se slabije puni, morate dogovoriti s obitelji gdje ćete uštedjeti – manje voziti auto, nema troškova za cigarete ili se ne ide na ljetovanje. Nekih 2500 kandidata nam sada nudi bolji život – ali nitko ne kaže gdje će i na kome uštedjeti, a to ne ide. Odnosno ide uz daljnje zaduženje.

Samo oko daljnjeg zaduženja ne zaboravite jedno: nove generacije nemaju nikakvu obvezu ostati u Hrvatskoj i vraćati tuđe dugove, jer ih nitko nije ni pitao kod zaduživanja. Vaši sinovi, kćerke, unuci – imaju potpuno pravo otići odavde u zemlju koja nije protraćila svoju budućnost na kupovinu vremena, kupovinu glasova i borbu kako se nikada ne bi ništa promijenilo.

Ovakvim načinom – za 20 godina mnogi će se sa sjetom sjećati kako se ovih godina dobro živjelo i kako su mirovine bile visoke i izdašne, a socijalna država bogata. Naime, nitko neće ostati tko bi punio fondove kako bi 428 općina, 127 gradova, 20 županija moglo i dalje živjeti kao da se ništa, baš ništa ne događa.