Foto: FAH

U IREGULARNIM I izuzetno kontroverznim izborima prošle nedjelje, Venezuela je izabrala članove nove ustavotvorne skupštine, tijela koje će predsjedniku Nicolasu Maduru dati još veću kontrolu nad ovom podijeljenom zemljom u kojoj vlada sve veći kaos.

>>Zbog "diktatora Madura" SAD uveo sankcije Venezueli, oporba najavljuje nastavak rada parlamenta

Za vrijeme i nakon izbora, za vrijeme kojih je u masovnim prosvjedima ubijeno desetoro ljudi, vlada je nastavila s uhićenjima oporbenih političara, a SAD je uveo nove sankcije Maduru i drugim predstavnicima venezuelanskih vlasti. Osim kaosa i nasilja, zemlja pati od kronične nestašice hrane i lijekova.

Povodom najnovijeg razvoja događaja u Venezueli, novinar Slatea razgovarao je s profesoricom emeritusom političkih znanosti i latinoameričkih studija Terry Lynn Karl, autoricom knjige Paradox obilja: Naftni procvati i petro-države.

Kolaps bogate zemlje s najvećim zalihama nafte na svijetu

Lynn Karl ocjenjuje da je nevjerojatni aspekt venezuelanske krize to što svjedočimo kolapsu velike, bogate, moderne države koja ima i demokratsku i autoritarnu tradiciju, koja je samo nekoliko sati udaljena od SAD-a i koja ima najveće svjetske zalihe sirove nafte. Ovaj scenarij mogao bi dovesti do izbjegličke krize, proširiti nestabilnost u regiji i još više proširiti kriminal u Centralnoj Americi i na Karibima, ali i do građanskog rata u samoj Venezueli.

Korijen same krize je kolaps demokracije i dvostranačkog sustava u zemlji. Naravno, očiti razlozi krize su pad cijena nafte, pretjerana ovisnost gospodarstva Venezuele o ovom energentu, pretjerano trošenje Madurove vlade i one njegovog prethodnika Huga Chaveza, nedostatak ograničenja i protuteža u državi te "ultra-predsjednički" sustav koji se oslanja na izvanredne dekrete, proganja disidente i koji je ogrezao u korupciju. 

Međutim, problem s ovakvim tumačenjem je taj što je sve navedeno postojalo i u dosadašnjoj demokraciji. Dvostranački sustav je propao i doveo do uspona Chaveza jer nije činio ništa za siromašne. Slogan iz tog vremena bio je: "Gdje je novac od nafte?" 

Ali Chavez je nastavio raditi ono što su i dotadašnje vlade radile prije njega - previše se oslanjao na prihode od prodaje nafte. Nafta čini čak 96% izvoza Venezuele. Chavez je potratio devize koje je država na ovaj način zaradila subvencijama za siromašne: od povlaštene cijene benzina i hrane do besplatnog stanovanja i zdravstvene skrbi.

Sve vlade u Venezueli trošile su novac kojeg nema

Sve je to bilo itekako potrebno i pohvalno, ali ne može se trošiti novac kojeg nema, što će na kraju upropastiti državu, upozorava Lynn Karl. U Venezueli vlada mit da prihodi od nafte mogu pokriti sve što država želi raditi. Ta zabluda je stvorila iste probleme i za Chaveza i Madura i za vlasti prije njih, pa i za vojnu huntu iz pedesetih. Ali to nije samo problem Venezuele. Ista nevolja muči Irak, ali i druge izvoznike nafte. Nemoguće je voditi gospodarstvo utemeljeno na jednom dobru čija cijena je ekstremno nestabilna.

Razlog zašto Chaveza brojni Venezuelanci smatraju herojem je taj što je dvostranački sustav činio istu stvar: trošio je novac koji nije imao i postao sklerotičan i korumpiran. U biti je radio sve što i sadašnji sustav, samo je u tom trenutku postojao "spasitelj" - Chavez. Neoliberalne mjere štednje koje je uveo predsjednik Carlos Andres Perez u svom drugom mandatu krajem osamdesetih godina, čime je pregazio svoja obećanja o pomoći siromašnima, izazvale su ogromnu socijalnu eksploziju. U tadašnjim prosvjedima, koje Venezuelanci zovu Caracazo, sigurnosne službe su ubile više prosvjednika nego danas - stotine, a po tvrdnjama mnogih i tisuće.

Kad je, nakon neuspješnog puča 1992. Chavez došao na vlast izborima 1998., stvari su se u početku zaista popravile, čemu je svakako doprinio i istovremeni rast cijena nafte. Ali Chavez se pravio kao da ima dovoljno novca za financiranje svega, a kad trošite novac koji nemate, postoje samo dvije opcije: jedna je da se zadužujete, druga da ga tiskate. Venezuela je tiskala ogromne količine novca, kao što to uostalom radi i SAD. No postoji ključna razlika: dok su američki dolari najtraženija globalna valuta, venezuelanski bolivari ne trebaju nikome. Predvidljivi rezultat je bla inflacija koja se sada procjenjuje na 720% godišnje.

Maduro nije Chavez

Ipak, Maduro nije isti kao Chavez. Dok je Chavez tražio legitimitet za svoje reforme na izborima, na kojima je redovito pobjeđivao, Maduro ne provodi slobodne i poštene izbore za ustavne reforme kao njegov prethodnik i mentor. U neku ruku, Chavez je umro na vrijeme da ostane uvelike poštovan i voljen među svojim pristašama, što nije slučaj s Madurom. Sadašnji predsjednik jednostavno nije lider kao Chavez koji je bio autoritaran, ali karizmatičan, zaključuje Lynn Karl. Venezuelanci su se mogli poistovjetiti s njim, kako s njegovim idejama da u tako bogatoj zemlji ne bi trebalo biti toliko siromašnih, tako i s njegovim porijeklom i nastupom. Zbog toga je dobivao izbore, za razliku od Madura.

Građanski rat je sada realna mogućnost jer u Venezueli gotovo svatko ima oružje, a zemlja je duboko podijeljena, ocjenjuje Lynn Karl. Dok Madurovi pristaše tvrde da su krivci za gospodarsku krizu bogataši i SAD, oporba je podijeljena između sebe. Jedan dio oporbe želi povratak na mjere štednje i neregulirano tržišno gospodarstvo i skloniji je nasilnoj konfrontaciji nego ikakvim pregovorima s vladom. Drugi dio oporbe je stranka zvana Primero Justicia koja zagovara institucionalni put prema izlasku iz krize. No prvo krilo oporbe bolje je povezano sa SAD-om i predstavlja sukob kao onaj između kapitalizma i socijalizma.

Stoga je bitno da SAD ne poduzima unilateralne poteze jer to samo služi kao potvrda Maduru da se radi o američkom pokušaju smjene režima, smatra Lynn Karl. Osim toga, potreban je embargo na uvoz oružja u Venezuelu, jer zadnje što treba toj zemlji u ovakvoj situaciji je još oružja, ističe ova analitičarka.