JEDNOG sunčanog dana u Beogradu autobusi su se zaustavili ispred Muzeja Jugoslavije, impozantne zgrade iz sredine prošlog stoljeća u glavnom gradu Srbije. Pojavila se gomila ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom zemlje. Došli su posjetiti mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljitelja socijalističke Jugoslavije.

Mnogi od posjetitelja odrasli su u starom sustavu i došli su obilježiti diktatorov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik. Neki su pripadali ekstremno lijevim političkim strankama i nosili su kičaste majice i transparente, piše The Guardian.

"Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli"

Ali bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred posebne izložbe koja prikazuje Titove godine putem plakata, umjetničkih djela, artefakata i snimljenih sjećanja "običnih ljudi", stajao je 18-godišnji Miloš Tomčić s kapom i šalom pionira, jugoslavenskog pokreta socijalističke mladeži.

"Htio sam vidjeti sliku tog vremena", odgovorio je na pitanje zašto je došao. "Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli." Je li sebe smatrao Srbinom ili Jugoslavenom? "Jugoslavenom. Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja obitelj je iz cijele Jugoslavije", odgovorio je bez oklijevanja.

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od šest republika - Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo i Vojvodine - osnovao je Tito 1945. godine.

Većina Srba smatra da je raspad Jugoslavije bio loš

Titova država imala je za cilj ujediniti različite etničke i vjerske skupine u regiji pod sloganom "bratstva i jedinstva". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do raspada države 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 90-ih godina.

Uobičajena priča tijekom tih godina bila je da je Tito gotovo pola stoljeća prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv njihovih želja. Ali 30 godina kasnije, mnogi još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njezina raspada.

U Srbiji 81% ispitanika kaže da je razlaz bio loš za njihovu zemlju. U Bosni i Hercegovini, koja je uvijek bila najmultikulturalnija od svih republika, 77% dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je bila prva država bivše Jugoslavije koja je ušla u Europsku uniju i koja se smatra "najuspješnijom", 45% anketiranih i dalje kaže da je razlaz bio štetan. Ne iznenađuje da samo 10% populacije na Kosovu, koje nije imalo punu neovisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.

Sklonost starom sustavu često se naziva i jugonostalgija. No, Larisa Kurtović, politička antropologinja iz Sarajeva koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, oprezna je s tim terminom: "Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melankolije ili čežnje."

Naravno, to postoji, brojni su restorani i pansioni diljem regije, poput poznatog Caféa Tito u Sarajevu, ukrašeni kičastim memorabilijama i predstavljajući ružičasti pogled na to doba. No Kurtović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na to razdoblje, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

"Postoji veliko razumijevanje za socijalističko razdoblje, a ono je povezano s gospodarskim rastom i golemim poboljšanjima životnog standarda", kaže Kurtović, dodajući da su "neispunjena obećanja" jugoslavenskog projekta blijeda u usporedbi s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina država bivše Jugoslavije doživjela je ogroman ekonomski pad nakon ratova i još uvijek pate zbog snažnog odljeva mozgova.

Zapeo ulazak u EU većine bivših članica Jugoslavije

Bosna i Srbija posebno su pogođene političkim sukobima, a njihova nekoć utopijska brutalistička stambena naselja i željeznice izgrađene u Jugoslaviji propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU, ulazak drugih zemalja u članstvo je zapeo, a pregovori se nisu materijalizirali, ostavljajući mnoge sumnje hoće li se ikada pridružiti Uniji.

U tom kontekstu neki se pitaju može li prošlost sadržavati rješenja za budućnost. Kurtović navodi pokrete za radnička prava koji su se u Bosni pojavili u posljednjem desetljeću, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. "Taj je sustav bio vrlo specifičan za Jugoslaviju", kaže ona, objašnjavajući njegovu razliku od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje iza željezne zavjese. Tito je utemeljio Pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između Zapada i SSSR-a, a građani Jugoslavije mogli su putovati u obje regije. Snagu stare jugoslavenske putovnice spominju mnogi koji posjećuju Titov grob, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

Druga zajednička tema koju Kurtović ističe je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz relativno velike i ugledne zemlje prešli u mnogo manje značajne zemlje. George Peraloc rođen je u Sjevernoj Makedoniji 1989. godine, ali sada živi u Bangkoku.

"Kad god imam dodir s ovdašnjom birokracijom, kao što je otvaranje bankovnog računa, nikad ne mogu pronaći Sjevernu Makedoniju u svom sustavu, ali mogu pronaći Jugoslaviju", kaže Peraloc i nastavlja: "Ako mene pitate, još bismo mogli imati koristi od federacije, ne mora to biti Jugoslavija, jer smo tako mali i beznačajni sami za sebe."

Vjeruje da su takvi osjećaji uobičajeni među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli u starom sustavu. "Sva naša infrastruktura je iz tog razdoblja, a sada se raspada", dodaje Peraloc.

Zbor 29. novembar iz Beča

Javljaju se i pokreti koji preispituju antifašističko i antinacionalističko nasljeđe regije, koje su ratovi revidirali ili nastojali izbrisati. Nastali su zborovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, kako na Balkanu tako i u dijaspori.

U Beču postoji zbor "29. novembar", nazvan po datumu osnutka Jugoslavije, koji čine članovi iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tijekom i nakon ratova. Jugoslavenski radnički klubovi, gdje su se ljudi prije sastajali da popiju kavu, razgovaraju i igraju šah, postali su segregirani po nacionalnosti.

Članovi zbora odjeveni su u crvene i plave jakne sa zvijezdama koje upućuju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane s komunističkom partijom ili koje slave Tita.

"To je svjesna odluka jer znamo da se događa glorifikacija, što je problematično", kaže dirigentica Jana Dolecki, koja je podrijetlom iz Hrvatske i preselila se u Beč 2013. godine. "Osim toga, zapravo nisu imali dobre pjesme", rekla je Jana kroz smijeh.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke trendove kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo se držati podalje od povijesnog revizionizma. Možete slaviti prošlost, uvijek govoreći da je nekad bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome što 'bolje' zapravo znači", rekla je Jana za The Guardian.

Zbor je pomogao nekim članovima istražiti osjetljivo razdoblje povijesti. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova obitelj odbijala razgovarati s njim o ratovima dok je bio dijete.

"Bilo je to previše komplicirano za jednog sedmogodišnjaka ili su barem tako mislili. Tako sam uvijek imao osjećaj da je povijest mjesta odakle sam došao zapravo tabu-tema", prisjeća se Marko. Kada je otkrio zbor, osjetio je da konačno može "zakrpati neke rupe".

Jugonostalgija na Instagramu

Internet također ljudima omogućuje da ponovno otkriju previđene aspekte svoje baštine. Nekoliko popularnih profila na Instagramu uspoređuje namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja.

Peter Korchnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podcast Remembering Yugoslavia 2020. "Dok sam odrastao, Jugoslavija mi se činila kao raj", kaže Korchnak, objašnjavajući da su mnogi ljudi od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunjske iz vremena Ceaușescua, često su činili isto.

"Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije, a ja sam svjedočio mirnom raspadu vlastite zemlje. Počeo sam tražiti sličnosti, uspoređujući to dvoje. I jednostavno sam postao fasciniran time", govori Korchnak.

Bio je iznenađen emocionalnim izljevima nekih slušatelja: "Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javni servis. Mnogi ljudi kažu: 'Dugo sam se sramio i pomisliti na riječ Jugoslavija'. Neki su rekli da je to čak bilo poput terapije."

Korchnaku je frapantna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni gaje prema starom sustavu. "Možda ćete čuti starije ljude u Slovačkoj kako govore: 'Oh, tada su stvari bile jeftinije', ali uglavnom su svi krenuli dalje. No, u bivšoj Jugoslaviji to se nekako transformiralo u nešto drugo."

Jugoslavija je proganjala gejeve, političke neistomišljenike...

Međutim, neki su kritičniji prema onome što smatraju pretjeranim romantiziranjem tog razdoblja. Obitelj Arnele Išerić je iz Bosne i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tijekom rata.

"Kao dijete sam imala dojam da je Jugoslavija bilo najdivnije vrijeme i da je sve bilo skladno. Ali kad sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju", rekla je Arnela, a kao razlog navodi nedostatak LGBT prava i progon političkih neistomišljenika. No, kaže da se još uvijek može poistovjetiti s duhom Jugoslavije.

"Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da sam povezana s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu", objašnjava Arnela.

Kako vrijeme odmiče i kako su mlađi ljudi manje izravno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati to razdoblje.

"Gotovo svaki dan netko pita može li nas intervjuirati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu", kaže dirigentica Dolecki. "Dugo je to bila društvena tabu-tema", slaže se Marković i zaključuje: "Ali ova generacija ima luksuz biti dovoljno daleko da nema sve predrasude i traumu koja dolazi s tim. I mislim da će se ovo širiti."