Foto: 123rf

VARAŽDINKA Martina Tomašević prije nešto manje od dva mjeseca odselila je, kao i mnogi mladi ljudi iz Hrvatske, u Irsku.

Kako kaže, iako je imala sređen život u Zagrebu, odlučila je otići, frustrirana zbog cjelokupne situacije u zemlji. Svoju priču ispričala je za Varaždinski.hr.

"Imala sam sređen život o kojem većina Hrvata može sanjati. Ono što je mene mučilo stavljalo je sjenu na dobre uvjete u kojima sam živjela.

Mučilo me što mi Bandić od svake plaće uzima 900 kuna kako bi uhljebio još više ljudi u svoj kartel. Mučilo me što svaki dan moram gledati gdje ću kupiti osnovne životne potrepštine. Danas su šunka i sir na akciji u Konzumu, ali Kaufland ima deterdžent za rublje po povoljnoj cijeni. Ne mogu si kupiti pišljivu Kinder čokoladu jer je već kraj mjeseca, kako naši ljudi kažu, 'visok je datum, još 10 dana do plaće, ne možemo kupiti još i to'. Pitala sam se je li stvarno toliki problem kupiti još i tu čokoladu. Pobogu, 2017. je godina, a mi i dalje važemo što ćemo i gdje kupiti", priča Martina.

Gospoda ubijaju i na asfaltu i na moru

"Zašto se hapsi klinac s jointom u ruci kad imamo gospodu koja ubija ljude na asfaltu i na moru?

Ovo je država gdje se proziva gospodin Bakić, čovjek koji je za naše klince u školama osigurao micro:bit računala, nešto o čemu praznoglave majke koje gledaju koji klinac iz razreda ima Iphone, a koji je 'lidlić', nemaju pojma.

I dok se kod nas i dalje raspravlja o ustašama i partizanima, djeca u vrtićima nemaju što pojesti. Stropovi u školama padaju.

I sve dok zadnji, pošteni čovjek ne ode u Njemačku, Irsku, Kanadu ili Novi Zeland, uhljebljivat će se pedesetero novih ljudi svaki mjesec u izmišljena ministarstva, gradit će se fontane i oporezivati sve što nam je potrebno za dostojanstven život", nastavlja ogorčena Martina.

Kako kaže, čim je stigla u Irsku - preporodila se. Kaže da tamo ima poslova kao u priči, plaće su vrlo dobre, a standard odličan.

"Posao sam dobila na temelju znanja i vještina koje posjedujem, nije mi bila potrebna stranačka iskaznica.

Nitko mi ne uzima pola plaće da bi zapošljavao rodice ili rođake.

Pronašla sam dobar stan u kojem kuham najfiniju, domaću junetinu koja nije došla iz Argentine nakon deset godina smrzavanja i odmrzavanja", priča.

Kaže i kako su ljudi u Irskoj srdačni i otvoreni, uvijek spremni pomoći te da se napokon ne mora zamarati egzistencijalnim pitanjima.

"Iako mnogi govore 'ako ti se ovdje ne sviđa, samo idi, takve ovdje ni ne trebamo', ja ću im se smijati k'o malo dijete, zamazana Kinder čokoladom i s nešto ušteđenih eura u džepu, čekajući da zadnja osoba koja ode iz ove napaćene zemlje ugasi svjetlo", zaključuje.