Foto: Index

PRIJE dvije večeri sjedim na terasi jednog malog restorana uživajući u atmosferi i u toplini grijalice čekajući puževe za predjelo, u ugodnom društvu, pijući lagano crno vino i promatrajući sve oko sebe.

Pored mene sjede troje engleskih turista, oduševljeno pričaju o svojim dojmovima grada ljubavi, urezale su mi se riječi jedne gospođe koja je komentirala kako se u ovom trenutku doista osjeća kao da je u Parizu. Konobar je na lošem francuskom pokušavao animirati goste i pričao već dobro poznate i otrcane fraze koje vjerojatno ponavlja svaki dan nebrojeno puta….

Danas se pitam kako se sada osjećaju oni turisti, u kakvom sjećanju će im ostati ovaj predivan grad nakon bezdušnog krvoprolića stotine nevinih ljudi.

Pariz je moj dom već više od dvije godine. Odlučila sam se doslovno preko noći preseliti, spakirala svoj kofer i došla ovdje nikada niti ne sluteći da će ovo postati mjesto u kojega ću zvati domom.

Probudila sam se jutros sa grčem u želucu pri pomisli kako danas moram na posao, kao i većina drugih ljudi koji žive ovdje koristim javni prijevoz, na vrijeme su nam javili da ne dolazimo na posao i primila sam tu vijest sa velikim olakšanjem, no sutra je novi dan i život ide dalje….

Na svim malo većim punktovima javnog prijevoza u potpunosti je normalna stvar vidjeti vojnike sa puškama koji neprestano patroliraju.

Nikada mi nisu ulijevali sigurnost već su me samo podsjetili da opasnost uvijek negdje vreba, ali čudno je kako to čovjek brzo zaboravi, koliko se zapravo želimo osjećati sigurnima i vjerujemo da se ne može ništa loše dogoditi, koliko brzo zaboravljamo sve loše stvari koje su se dogodile. Život u velikom gradu nikada neće biti u potpunosti siguran, ali jednostavno si ne smiješ dopustiti da te strah obuzme.

Na sreću sve koje znam ovdje su sigurni, i ja se samo pukom srećom nisam našla niti na jednom mjestu koje je bilo pogođeno ali to ne umanjuje osjećaj straha i ubuduće ne povjerenja u svakog čovjeka.

Nakon napada na Charlie Hebdo mogao si osjetiti strah i zabrinutost  ljudi, svaki mali zastoj u metrou bi bio popraćen užasnutim pogledima, no ubrzo su se ljudi vratili uobičajenim navikama čitanja knjiga, igranja igrica i jednostavno ne primjećivanju ljudi oko sebe.

Pitam se kako će biti sada? Ulice su puste, trgovine, kafići, muzeji i škole zatvoreni.

Ljudi su itekako postali svjesni da je zlo duboko ukorijenjeno među nama i samo čeka da pokaže svoje pravo lice. Odakle im pravo? Oduzeti toliko života, uništiti živote njihovim obiteljima i oduzeti svima pravo na osjećaj slobode?

Ovaj predivan grad u kojemu si mogao bezbrižno šetati diveći se ljepoti i uživati u sretnim licima oko sebe više nikada neće biti isti.

Ivana I., 14. studenoga 2015