FOTO:

ZAOŠTRAVANJA u Piranskom zaljevu počela su izmicati kontroli. Ostalo je samo pitanje dana kada će i koja strana ispaliti prve i stvarne pucnje upozorenja.

Velik broj incidenata zaredao je nakon arbitražne odluke: samo do početka kolovoza bilo ih je preko pedeset. Slovenija je veoma brzo počela upozoravati ribare da ne ulaze u teritorijalne vode koje su im pripale arbitražnom odlukom. Hrvatska krajem srpnja odgovara premještanjem moćnog, dvadeset i četiri metra dugačkog, policijskog ophodnog broda (P-104 Mile Blažević Čado) iz Zadra u blizinu Umaga, na što Slovenija reagira najavom kupnje dodatna dva policijska plovila.

Plenković je samo dolio ulje na vatru

Premijer Plenković je za potrebe domaće javnosti otišao u Piran pokazati mišiće, no samo je dolio ulje na vatru hrabreći ribare da ne poštuju arbitražnu odluku. Stvar je postala krajnje ozbiljna nakon što je Hrvatska potajno (prema slovenskim izvorima) stala premještati specijalne vojne snage u Istru.

Kada su njemačke novine upozorile da se u srcu Europe ponovno zvecka oružjem, a nakon što je zakazana izvanredna sjednica slovenskoga parlamentarnog Odbora za obranu na temu uloge vojske u konfliktu s Hrvatskom, događa se obrat.

Kroz mala vrata jednog hrvatskog ministarstva na uvid javnosti dostavlja se zemljovid koji će biti osnova za rješavanje spora, a na kojemu je jasno ucrtano razgraničenje određeno arbitražnom odlukom. Malo je vjerojatno da je zemljovid gurnut u javnost i pred opoziciju, a da prije toga sa Slovenijom, i pod pritiscima EK-a, nije dogovoreno što će se napraviti.

HDZ ne može sam, pa je zvao opoziciju

Vlada na sastanak poziva opoziciju i govori joj da arbitražna odluka ide nama u korist. Kratko razdoblje opiranja ovime je završeno. Da je Hrvatska popustila i da će aktivno sudjelovati u implementaciji arbitražne odluke, vidjelo se i po jučerašnjem neočekivanom i omekšanom stavu Zagreba, koji je neslužbenim kanalima odaslao poruke da nema ništa protiv arbitražne presude, da je načelno može prihvatiti, da parlamentarna odluka o kontaminaciji i izlasku i nije neka prepreka da je se prizna, da će do dogovora doći, ali uz uvjet da Slovenija hrvatskim ribarima osigura mogućnost ribolova u vodama u kojima su i dosad bacali mreže.

Također smo mogli iščitati kako je Hrvatska isposlovala od Slovenije i EK-a da se priznanje službeno naziva Bilateralni sporazum Hrvatske i Slovenije o utvrđivanju granica. Dva su razloga: prvi, zaobilaženje jednoglasne parlamentarne odluke o izlasku iz arbitraže i drugi, čuvanje obraza pred domaćom javnošću. Neočekivano uvlačenje opozicije traženje je načina raspršivanja odgovornosti i legitimiranja cijelog procesa.

Jer jasno je da HDZ ne može sam, sa svojom labavom koalicijom, preskočiti odluku parlamenta u koju se je do jučer zaklinjao. Ne trebamo imati iluzija da je do ovoga došlo naglim prosvjetljenjem hrvatske strane.

Nakon ranoljetnog otvorenog vanjskopolitičkog šamaranja, prijetnje službenom Zagrebu, kao i svaki put dosad, preselile su se daleko od očiju javnosti iza debele, nepropusne diplomatske zavjese. Nije teško zaključiti koji je ulog bio na stolu.

Politika mrkve i batine uvijek pali

Možemo se prisjetiti mađarskog pokušaja iz 2015. godine da, suprotno zasadama EU-a, uvede smrtnu kaznu i reakcije koja je uslijedila - toj je zemlji otvoreno rečeno da će tim činom sebe izbaciti iz Europske unije. Nedugo nakon donošenja arbitražne odluke, Komisija je izašla sa stavom da EU počiva na temeljima vladavine prava, da je ona zajednica prava, da se nesporazumi i nesuglasice moraju rješavati na sudovima i da članicom ne može biti zemlja koja te temelje podriva - poruka Hrvatskoj je bila jasna i nedvosmislena. Hrvatska je slomljena preko koljena.

O tome nam svjedoče i recentne izjave predsjednika Europske komisije kako Hrvatska treba što prije u Schengen, pa i Eurozonu, i da je on osobno protiv svake blokade. To ne možemo pripisati slučajnosti jer se gospodin Juncker ne bi zalijetao i ohrabrivao neposlušni Zagreb da na stolu već nije imao čvrste garancije kako će odluka suda biti ispoštovana. Dodatak da se EK ne želi miješati i da je arbitraža bilateralno pitanje dviju zemalja, možemo protumačiti kao protuuslugu za kooperativnost, kojom se hrvatsku politiku štiti od poniženja i ostavlja joj se prostor skrivanja u iluziji da djeluje bez pritisaka, dakle, samostalno, razumno itd.

Politika mrkve i batine, ta stara i efikasna diplomatska metoda, uvijek pali kad su slabići u pitanju te, nasreću i nažalost istovremeno, omogućuje institucijama Europske Unije da i dalje budu jedine koje štite interese građana ove zemlje.

Ostvari li se nova vizija snažnije integrirane Europske unije, koja se neće voziti u više brzina i ostaviti manje razvijene, punopravne članice da se međusobno glođu, sukobljavaju i propadaju, Hrvatska će do 30. 3. 2019. biti u Schengenu, Eurozoni i pomirena s barem jednim susjedom. A za sve to neće biti zaslužan niti jedan, jedini hrvatski političar.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala