Foto: Hina/Index

NEMA par sati otkada je Hrvatska demokratska zajednica, stranka koja je u Vukovar uvela ćirilicu odlučila da joj se to sada ne isplati – pa je s koalicijskim partnerima odlučila istu izbaciti, da se po forumima, Fejsu i drugdje ne javlja hrpa komentara samozvanih "desničara" o izbačenom "srpskom pismu".

E, pa gospodo i drugovi desničari – onaj tko misli da je ćirilica srpsko pismo i da je ćirilica ikakav simbol Srbije, upravo daje materijala onoj velikosrpskoj politici Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koja je širila ideju Velike Srbije – što je je najjednostavnije iskazano u onom Šešeljevom da je Srbija svugdje "gde ima jedan slpski glob".

Ćirilica je pismo. Kao takvo, plemenito, spomena i čuvanja vrijedno kao i svako drugo pismo – jer bez pisma nema civilizacije. Odnosno ima, ali dovoljna je jedna veća katastrofa, rat ili bolest koja će odnijeti dio školovane populacije da više nema tko prenijeti znanja na nove generacije – i ta civilizacija propada. A ćirilica je i – hrvatsko pismo.

Priča iz srednje škole

Ćirilica je pismo koje se pojavilo poslije glagoljice, slavenskog pisma koje su u 9. st. razvili Ćiril i Metod, da bi približili Sveto Pismo slavenskim narodima na balkanskom poluotoku. Glagoljica je bila dosta složena, pa su učenici Ćirila i Metoda stvorili novo pismo koristeći grčki alfabet, dok su slova tipična za slavenske jezike i koja ne postoje u grčkom pismu ostala u izvornom obliku iz glagoljice.
Da pojednostavimo – problem su u hrvatskome bili naši šđžčć i poluglasovi koje smo u međuvremenu, od pretprošlog stoljeća izgubili. U crnogorskom i makedonskom to su još neka slova koja mi nemamo, slično tako i u ruskome i drugim slavenskim jezicima. Dok se latinica nije standardizirala, a to je bilo negdje tek u doba Gaja, latinicom se pisalo svakako, neka sadašnja slova i na dvadesetak načina.

Tako mnoga hrvatska prezimena, pa i ono autorovo možete pratiti kako su prije 500 godina izgledala po grbovnicima:

Ćirilica nije imala tih problema oko "naših slova", pa se kod Hrvata javlja posebna hrvatska redakcija ćirilice koja je bila u uporabi do polovice 19. stoljeća, čak i u službenoj komunikaciji, a ponegdje se koristila čak i početkom prošlog stoljeća.

500 godina od prve hrvatske tiskane ćirilične knjige

HAZU je 2012. godine organizirao u Zagrebu Međunarodni znanstveni skup povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige Zagreb. Cijeli zbornik je javno dostupan (hvalevrijedno) i koga zanima hrvatska ćirilična povijest može ga naći ovdje.
 
Mi ćemo za potrebe ovog članka iznijeti samo najzanimljivije. Kaže tako Stjepan Damjanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Obično se govori o tri tipa / podvrste hrvatske ćirilice – dubrovačkoj, bosanskoj i srednjodalmatinskoj (poljičkoj), ali treba naglasiti da se i u nekim drugim hrvatskim sredinama ćirilica upotrebljavala u značajnom vremenskom razdoblju (npr. sve što je za vrijeme Turaka u Slavoniji pisano hrvatskim jezikom pisano je ćirilicom)."

Ponovimo dakle:
dubrovačka ćirilica,
bosanska ćirilica (posebno kod bosanskih franjevaca),
srednjodalmatinska (poljička) ćirilica,
hrvatski pisani dokumenti iz Slavonije.

Znači, govorimo o Dubrovniku, govorimo o Poljicima – govorimo o srcu hrvatske kulture. Govorimo o područjima, jeziku i kulturi upravo onoj koja je gradila ovu Hrvatsku koju imamo! Pa jezik koji govorimo i pišemo, ova naša standardna štokavica, jest upravo tu radi Dubrovnika, dijamanta u kulturi i razvoju u svjetskim okvirima. A ti su krajevi, odakle smo što se tiče jezika i kulturno uvelike kao nacija potekli, koristili dijelom upravo – ćirilicu.

Upravo je u tom Dubrovniku tiskana prva hrvatska ćirilična knjiga: Dubrovački ćirilski molitvenik iz 1512. godine. Anica Nazor, HAZU, piše: Tiskan je u Veneciji u tiskari Giorgio Rusconi naslovljen Od blažene gospođe ofičje (l. 140, vel. 15,2 x 10,2 cm). Po sadržaju, namjeni i oblikovanju to je molitvenik tipa Liber horarum, koji je u prvoj pol. XVI. st. bujao u Italiji, napose u Veneciji, te u sjeverozapadnoj Francuskoj (osobito u Parizu)."

Također, Milko Brković (Zadar, Zavod za povijesne znanosti HAZU) u članku "Neobjavljene poljičke ćirilične isprave", piše o "o ispravama u širem smislu riječi, to jest o kupoprodajnim ugovorima, pismima, oporukama, priznanicama, otpisima i sličnim pisanim dokumentima nastalim na prostoru nekadašnje "Republike" Poljica, između Splita i Omiša, u vremenskom razdoblju od XVI. do početka XX. stoljeća."

Navodi se i sljedeće: "Izvornici tih isprava ne donose sasvim jasne nazive za pismo kojim su one pisane, osim uopćenog naziva hrvatsko (arvacko) pismo, arvaska slova naša, rvaska slova, pismo hrvatsko i slično, a sam govor koji se tim pismom zapisuje naziva se arvaski, jezik rvaski, arvaski jezik, naš jezik arvacki slavni. Kasnije se to u dnevnom komuniciranju naziva hrvačica, glagoljica, bosanica ili bosančica. To je uglavnom varijanta ćirilice."

"Naš jezik arvacki slavni"

Govoriti o ćirilici kao nekom "srpskom pismu" je upravo navoditi vodu na mlin već preko 100 godina duge velikosrpske politike, koja je hrani među ostalim i glupostima hrvatskih nazovi desničara (jer će pravi desničar valjda poštovati vlastitu povijesti i tradiciju koja je dobrim dijelom – ćirilična).

Upravo će dakle velikorspska politika prihvatiti ove teze kao je ćirilica srpsko pismo i uredno nastaviti s drugom logičnom tezom: tamo gdje se koristi srpsko pismo, tamo jest ili bi trebala biti Srbija – i Dubrovnik i Slavonija pa i Poljica. I nemojte misliti da nema takvih pokušaja, još od prije Drugog svjetskog rata, opisani su i u spomenutom Zborniku.

Izjednačavati na bilo koji način ćirilicu i Srbiju ne znači biti hrvatski rodoljub – već znači biti glup. Jer će samo glup čovjek davati "municiju" i argumente onima koji ga žele raseliti, zatući, osvojiti mu zemlju i proglasiti je Srbijom, u područjima gdje Srbije nikada nije bilo.

Koliko god nekima, a koji valjda u životu ne čitaju više od uputa za korištenje praška za perilicu kada sjede na zahodu to užasno izgledalo, "naš jezik arvacki slavni" – kako su mu tepali Poljičani, ljudi koji su svoja pravila i samoupravu unijeli u knjige pola tisućljeća prije ostatka Europe – pisan je dijelom upravo i na ćirilici. I to čak posebnoj, hrvatskoj inačici ćirilice.

Slaviti odlazak ćirilice i pljucati po ćirilici (i bilo kojem drugom pismu) znači pljucati po civilizaciji i kulturi. Pismo je upravo znak ove naše zapadne civilizacije i kulture, a ćirilica jedno od pisama koje smo kao narod koristili, čak i dugo nakon što je Ljudevit Gaj napisao svoje kratko, ali po važnosti kapitalno djelo: Kratka osnova horvatsko - slavenskoga pravopisaña, poleg mudrol̃ubneh, narodneh i prigospodarneh temel̃ov i zrokov, čime je krenula u širenje latinica manje-više onakva koju danas koristimo.

Priča o ćirilici u Vukovaru

A što se tiče ćirilice u Vukovaru, treba pitati HDZ zašto im je odgovarala i zašto su je izglasali i treba ponovno pitati HDZ zašto su je ukinuli.

Podsjetimo se:

U Vukovaru je ćirilica uvedena 16. srpnja 2009. godine izmjenom Statuta grada Vukovara. Za uvođenje ćirilice glasovali su vijećnici HDZ (11), dvojica vijećnika - članova HSP dr. Ante Starčević (2) te trojica vijećnika SDSS –a (3). Tko je bio protiv ćirilice u Vukovaru? Pa trinaest SDP-ovih vijećnika!

U Vukovaru je 17. kolovoza 2015. ukinuta ćirilica. Za izmjene Statuta je glasovalo deset vijećnika vladajuće koalicije HDZ-HKS uz podršku vijećnice HDSSB-a Slavice Jelinić, koja je osigurala presudni glas za prihvaćanje izmjena Statuta, a protiv ili suzdržano bilo je deset vijećnika iz redova SDP-a, SDSS-a, HNS-a i SNS-a.

Dakle, HDZ je taj kojeg treba pitati zašto su ćirilicu uveli i zašto je sada ukidaju, plaše li se nečeg, jesu li se predomislili ili samo hvataju bodove pred izbore, pa da je ponovno uvedu kasnije? Jedino što nećemo pretpostaviti je pucanje ljubavi HDZ-a i SDSS-a (drže vlast zajedno i u primjerice Obrovcu zvanom Škoda Superb, o kojem smo pričali zadnjih dana), jer to je ljubav dugačka, iskrena i proračunskim novcem potkovana.