I TAKO JE, nakon 3 mjeseca, došlo vrijeme da Bubi i Bubica opet vide svog tatu. Do sada su ga gledali u mobitelu, a sada ponovo uživo. Iz Croatia Airlines-a su krenuli s ljetnim redom letenja što znači da nemamo presjednja i kod tate smo za 2 sata (ok, malo više kad uračunaš put do aerodroma i nazad i check in i čekanje :)). Bubiju sam prije par dana rekla kako ćemo ići avionom kod tate i od tada me svaki dan pita – svojim načinom – kad idemo. Kaže „Koko (tako sebe zove) uuuuu (avion) tata (tata).“ – smiješan je. Pa sam mu svaki dan morala govoriti za 5 dana, za 4 dana, za 3 dana, za 2 dana i evo, sutra letimo tati. Kad smo zadnji put bili na aerodromu vidio je da ljudi u avion idu busom pa mi je u svoju rečenicu dodao i bus. Bubi je prvi put letio kad je imao 3 mjeseca, ali Bubica prvi put leti sada sa svojih 6. Pa kako je to sve prošlo?

 

Išli smo Bubi, Bubica, Pesek (jer ga nemam kome ostaviti), Baka i bakina prijateljica. Kako je Bubi stariji od 2 godine, ne može više biti u krilu nego na svom vlastitom sjedalu (kronična glupost, ako mene pitaš jer dijete do 3.godine može bez beda biti nekome u krilu – tak i tak je većinu vremena proveo u mom). Svatko je imao pravo na jedan veliki kofer i jedan mali. Pa da iskoristimo tu „privilegiju“, uzeli smo sto stvari. Izgledali smo kao hodajući cirkus. Tri žene, dvoje djece, pas, pet velikih kofera, tri mala, kavez za psa i kolica. Plus naše ručne torbe. Kad smo se konačno ukrcali u kombi/bus i dokotrljali do aerodroma, slijedio je check in. Vjerujem da je dečku koji je tamo radio bio prvi put da checkira psa i djecu s toliko stvari jer je check in trajao cijelu vječnost. S kolicima smo išli do aviona, predali ih stričekima ispod aviona i ukrcali se. Avion je bio, skoro pa dupkom, pun. Bubi je bio jako uzbuđen i stalno je gledao kaj sve ima u avionu i izvan aviona. Sva vozila na aerodromu, druge avione, svjetla, bagere koji grade novi aerodrom – ma sve mu je bilo wow. Bubicu sam podojila i odmah je zaspala. Bubi je zaspao uskoro nakon polijetanja. 

 

Kako to inače biva kod nas, u avionu smo krenuli pričati s mladim bračnim parom koji je sjedio blizu nas. Gospodin muž nam je bio poznat pa smo pokušavale (Baka i ja) otkriti odakle ga znamo. Uspjele smo! Onda sam ja vidjela njegovu Gospođu ženu koja mi je bila jako poznata pa smo sada nas dvije pokušavale dokučiti odakle se mi znamo. Nakon nabrajanja godina, kvarta, radnog mjesta, hobija, mjesta izlazaka otprije 10 godina i sličnih stvari koje nabrajaš kad se pokušavaš sjetiti odakle nekog znaš, skužile smo da smo radile zajedno prije 10 godina. Eto ti ga na – Svijet je malen, Balkan još manji, a Zagreb najmanji :) Rekli su da obožavaju Barcelonu i da joj se uvijek vraćaju, no nikako da odu na neki super Flamenco. Pozvala sam ih da nas dođu posjetiti i popiti sok kod nas, no nisu. Nema veze, više soka za nas. Ziher će doći sljedeći put kad ih pozovem na roštilj – to nitko ne odbija, posebno oni koji su Tatin roštilj probali.

 

Kad smo sletjeli, Bubi je i dalje bio oduševljen pa je samo okolo zvrkao i gledao. Pokupili smo torbe, no morali smo čekati Peseka – Pesek je iznad 8kg pa ne može u kabinu nego ide u kavezu dolje gdje je prtljaga. Ovo mu nije bio prvi put da leti pa jeznao kaj ga čeka i nije baš bio oduševljen. Na Plesu sam ga doslovno morala ugurati u kavez i tak mi je bed, ali je rekla gospođa koja tamo radi da je tako sa svakim pesekom koji leti i da se ne brinem jer je ovo kratki let. Kad su nam konačno dovezli Peseka, njegovom veselju nije bilo kraja. I krenuli smo van. Opet kombi/bus i put prema Tati. Upali smo u gužvu tako da nam je trebalo dobih sat i pol da dođemo. Bila sam preumorna za raspakiravanje pa sam samo izvadila što nam je potrebno . Pojeli smo (famozni) roštilj, Baka i bakina prijateljica su bile oduševljene i bilo je vrijeme za spavanje. Samo što Bubi nije htio ići spavati. Nije ni Bubica bila oduševljena s idejom – očito je bilo puno doživljaja i podražaja koje su ponovo proživljavali u glavi.

 

U Barceloni me nije bilo godinu dana. Dovoljno da se neke stvari promijene, ali i neke druge da ostanu iste. Kad dođeš u Barcelonu vidjet ćeš jako puno prosjaka. U početku sam bila jako sentimentalna, svima sam ih htjela davati novce i pomagati i nositi im hranu koju mi doma nismo pojeli i slično. Jednom sam po zimi jednogm gospodinu nosila deke da se s njima pokrije da mu ne bude zima. Onda mi je Tata rekao da većina ljudi koji tu prose i koji su beskućnici su to svojim odabirom i da tako žele živjeti – posebno oni mlađi. Npr, bila je jedna cura, mlađa od mene, dakle manje od 30 godina koja je često prosila pored naše zgrade. I sad nakon godinu dana je opet tamo. Ne izgleda loše, štoviše, super izgleda i to je njen odabir. Želi živjeti na cesti. Upoznala sam prije i jednog dečka iz Francuske koji je isto živio na cesti. Pitala sam ga zašto – rekao mi je da se doma posvađao s obitelji, uzeo je svog psa i došao je u Barcelonu. I ok mu je, hoće ići u Portugal. Više ga nema, nadam se da je došao do Portugala ili se vratio doma. Prednost Barcelone je što je većina godine sunčana i topla pa im nije (toliko) zima. Uglavnom, ne kužim, ali ok, poštujem različitosti i ak' su oni sretni i ja sam. Jedino kaj više ne dajem novce svakome tko mi pokaže sliku svoje djece jer većini ljudi koji tu prose, prošenje je čisti business. Možda da i ja probam :)

 

Vrijeme je baš glupo – tu je inače uvijek sunčano, a sad su baš neki kišni dani. A iz Zagreba nam svi šalju poruke kako je sunčano i toplo. Razgledali smo neke stvari koje su nam blizu, a za ostatak čekamo sunce. Prilažem par fotki i pozdravljam te do sljedeće srijede. Hasta pronto!