Foto: 123rf

20. SIJEČNJA 1921. u Turskoj je donesen Teşkilât-i Esasîye Kanunu, odnosno Zakon o temeljnoj organizaciji.

Proći će gotovo tri godine dok Mustafa Kemal, poznatiji kao Ataturk, otac moderne Turske, ne proglasi Republiku Tursku, međutim, taj zakon će označiti kritičnu točku novoga poretka u Anatoliji, piše Foreign Policy.

Suverenitet naroda

Nova zemlja, potpuno drukčija od Osmanskog carstva, bila je moderno ustrojena. Ono što je nekad bio autoritet sultana, koji je vladao sam i uživao politički i vjerski legitimitet, sad je bilo u rukama zakonodavaca kojima je suverenitet naroda bio na prvom mjestu.

Više od bilo koje reforme, Zakon o temeljnoj organizaciji je predstavljao promjenu, put od dinastije do modernog doba. I upravo ta promjena je stavljena na kocku na referendumu u Turskoj.

Veliki dio pažnje bio je usmjeren na činjenicu da se radi o referendumu o količini moći turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, radi se o nečemu puno većem.

>> ERDOGAN PROGLASIO POBJEDU Dobiva apsolutnu moć, evo što to znači za Tursku

Glasali protiv moderne države

Bez obzira razumjeli to Turci ili ne, kad su zaokružili "da", glasali su protiv Teşkilât-i Esasîye Kanuna i moderne države koju je Ataturk zamišljao i predstavljao.

>> KAOS U TURSKOJ Prosvjedi, ubojstva, oporba najavila tužbe, a Erdogan poručio: "Vraćam smrtnu kaznu"

Iako se oporba i dalje svađa oko konačnih rezultata, čini se kako je turska javnost dala Erdoganu i AKP-u dopuštenje za reorganizaciju turske države i proces u kojem će sravniti sa zemljom vrijednosti na kojima je izgrađena. Erdoganov projekt će izazvati otpor onih koji su zaokružili "ne", a ono što nam vjerojatno slijedi je nastavak čistki koje traju od srpnja prošle godine. To uključuje masovna uhićenja i dodatnu delegitimizaciju parlamentarne opozicije. Sve će to još dodatno destabilizirati tursku politiku, piše Foreign Policy.

Prezir prema Republici

Turski islamisti već dugo štuju Osmanski period. Tako implicitno izražavaju prikriveni prezir prema Republici. Za Necmettina Erbakana, koji je vodio pokret od kasnih 1960-ih sve do pojave Stranke pravde i razvitka (AKP) u kolovozu 2001., Republika je predstavljala kulturno odricanje i represivni sekularizam.

Vjerovao je da je Ataturkova ideja nastala kako bi se zemlja mogla približiti Zapadu koji će je prihvatiti. On nije smatrao da je Turskoj prirodno mjesto u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, nego da su njeni prirodni partneri, kao lideru muslimanskog svijeta, Pakistan, Malezija, Egipat, Iran i Indonezija.

Kada su Erbakanovi štićenici, među kojima i Erdogan i bivši predsjednik Abdullah Gul, prekinuli s njim i stvorili AKP, odbacili su antizapadnu retoriku stare garde te se obvezali da će napraviti sve za napredovanje turske kandidature prema članstvu Europske unije. Međutim, svejedno su zadržali tradicionalne islamističke ideje o ulozi Turske na Bliskom istoku i širem muslimanskom svijetu.

Potkopavanje Ataturkovog nasljeđa

Mislioci unutar AKP-a, posebno bivši premijer Ahmet Davutoglu, bili su suzdržani oko kompatibilnosti zapadnih političkih i društvenih institucija sa svojim pretežno muslimanskim društvom. Ali vodstvo AKP-a odlučilo je potkopati dijelove Ataturkova nasljeđa pod okvirima Republike. To sada više nije slučaj.

AKP i njihovi pristaše, koji su jučer zaokružili “da” na referendumu, smatraju kritiku ustavnih amandmana nepravednom. Ističu kako promjene ne ometaju izabrani parlament i predsjednika, kao ni nezavisnost pravosuđa. To je sve na neki način istina, ali ono što će sada Erdogan imati pod svojom nadležnosti zadire u gotovo sve pore vlasti. On će moći imenovati suce bez potvrde parlamenta, donositi uredbe sa zakonskom snagom i raspustiti parlament.

Moći će kontrolirati oružane snage, a funkcija premijera će biti ukinuta.

Erdoganova ambicija

Velika narodna skupština zadržat će neku vrstu nadzora i zakonodavne ovlasti, ali sve će to ostati dosta ograničeno. Ispada kako je Erdoganova vladavina, koja podrazumijeva količinu vlasti koju turski lideri nisu imali još od doba sultana, zapravo neoosmanska.

Njegova ambicija je ono što je dovelo Tursku na ovu točku.

Međutim, za razliku od karikature čovjeka koji traži moć zbog same moći, turski vođa zapravo ima viziju transformacije Turske u bogatiju, moćniju zemlju s više muslimana, što zapravo znači s više konzervativnih i vjerskih vrijednosti.

Problem je u tome što je Erdogan uvjeren u to da jedino on ima političke vještine i sposobnost provesti takve promjene.

Za sve Erdoganove političke uspjehe kovanje “izvršnog predsjedništva” bilo je izvor frustracija, sve do sada. Još u listopadu 2011. najavio je novi Ustav u roku od godine dana. Do 2013. parlamentarni odbor, koji je imao zadatak raditi na novom dokumentu, nije napravio ništa.
AKP je stoga napravio Ustav za koji je, da bi zaživio, Erdogan trebao ojačati svoju parlamentarnu većinu. Kada tijekom dvaju održanih izbora u 2015. nije dobio potrebnih 367 od 550 mjesta u parlamentu, kako bi imao potrebnu većinu za ratifikaciju Ustava, bio je prisiljen putem ustavnih promjena i referenduma doći do svojega cilja.

Autoritaran i inspiriran osmanskom poviješću

Erdogan je nadišao spektar političke i gospodarske nestabilnosti u Turskoj tijekom devedesetih i ranih 2000-ih kad se niz koalicijskih vlada u Turskoj pokazalo nesposobnima vladati državom. Mnogi Turci, i to s pravom, smatraju kako je to bilo doba izgubljenih prilika i radije ne bi da se to vrijeme ponovi. Val terorističkih napada kurdskih pobunjenika tijekom 2015. i 2016. dodao je na hitnosti Erdoganove poruke o mudrosti predsjedničkoga sustava.

Erdogan se već tijekom godina svoje vladavine potrudio očistiti teren svojih realnih i vjerojatnih protivnika, produbljujući tako autoritarnost vladavine u Turskoj. Očistio je birokratski aparat, ugušio Gulenov pokret, ušutkao novinare po zatvorima, progonio aktiviste.

Erdogan je autoritaran, kao i mnogi vođe u svijetu, ali je i inspiriran osmanskom povijesti. Postoje aspekti njegove vladavine koji su odjek toga doba. Osim što se oslanja na sve manji broj savjetnika, koji uključuju i članove vlastite obitelji, Erdoganova "Bijela palača" u Ankari, na zemljištu koje je nekada pripadalo Ataturku, sve više podsjeća na palače osmanskih sultana.

Rušenje Republike

Erdoganov trud da si osigura izvršno predsjedništvo ide dublje od toga, Erdogan želi srušiti Republiku.

Milijuni Turaka koji su na jučerašnjem referendumu zaokružili “da” te time dali podršku Erdoganovoj ideji, vesele se još većim uspjesima. Jezgru toga tabora čine uglavnom birači AKP-a, kojima je ovo zlatna era. Oni se nadaju još većim podvizima sad kad su Erdoganu proširene ovlasti. Međutim, naravno da tu ima i milijuna onih koji su zaokružili “ne” u strahu od konsolidacije autoritarizma.

Turska Republika neosporno ima kompliciranu povijest. Ona je ogromno postignuće.

U vremenu od gotovo jednoga stoljeća, u velikoj mjeri poljoprivredno društvo, koje je bilo devastirano ratom, pretvoreno je u prosperitetnu snagu, najutjecajniju u svojoj regiji i dalje.

Savršena prilika za Erdogana

U isto vrijeme, povijest moderne Turske bila je ponekad i represivna, nasilna, nedemokratska. Zato je, u političkom smislu, ovo savršena prilika za Erdogana da osnaži predsjedništvo i na taj način zatvori mogućnost za sve ljude poput njega da ne postanu žrtve Republike.

Erdogan jednostavno mijenja jedan oblik autoritarnosti drugim. Zakon o temeljnoj organizaciji i Republika bili su izrazi modernosti. Turska Republika je uvijek bila manjkava i s manama, ali je težila tome da postane demokracija. Erdoganova nova Turska zatvara tu mogućnost, piše Foreign Policy.