PROJEKT INDEX ŽELJA pokrenut je još 2011. godine, a kroz njega ste vi, naši čitatelji, već ispunili tisuće želja djece i starijih iz domova diljem Hrvatske. 

Sada priča ide dalje. Objavljujemo ispovijesti ljudi u teškim životnim situacijama kojima možete pomoći doniranjem hrane, odjeće, kućanskih uređaja, građevinskog materijala i sličnog. 

Projekt počinjemo serijom reportaža iz potresom devastirane Banije u čijim selima smo pronašli desetak lica i zapisali njihove skromne želje.

Kako bi se one ispunile, potrebni ste vi, koji ste toliko puta dosad pokazali da imate moć ostvariti sve ono što se na prvi pogled čini nemogućim.

NA PUTU od Donje Bačuge do Majskih Poljana sasvim neplanski prošli smo kroz maleno selo Vlahović. Nema ga se što za vidjeti. Uz cestu punu rupa nagomilali su se ostaci kuća. Auti ne prolaze, pješaka nema. Mogli biste slobodo parkirati nasred ceste. Iznenadi nas tek velebnost pravoslavne crkve, oštećene još prije, možda i u ratu, a sada dotučene potresima. 

Selo od pedeset stanovnika, kilometrima udaljenih

Vlahović je zaboravljeni kraj, još jedno u nizu naselja u sastavu grada Gline, sa stanovnicima kojima je ta Glina daleka i nepoznata. Glina u koju se ide samo kad se baš mora. Ime joj vide tek na računima. 

Gledamo kuću uništena krova. Cigle su popadale pa se jasno u potkrovlju vide ormari, kutije i registratori. Čini se kao da je tu bilo spremište kakve tvrtke. U prizemlju je parkiran Yugo. Na njega je palo nešto nalik na madrac.

Sve stoji pokriveno prašinom. U susjednom vrtu primijetimo crnu kuglu koja leti s jedne strane dvorišta na drugu. Kasnije ćemo saznati da je to pas Šarko. Njegova vlasnica, baka Milka, čupa travu uz cestu. Djed Nikola vrti se oko drva koja valja nacijepati. 

Prilazimo i pozdravljamo. Iz bližeg vidimo da im je vrt kao iz bajke. Sve povrće uredno je zasađeno, kao da su ravnalom gledali gdje će ga staviti. Jagode su procvjetale, ali nema ih previše. 

Nikola nam govori kako je sve to nakon potresa bilo pokriveno prašinom kojoj su trebali dani da se slegne.

Pokazuje nam kako su s njihova krova crjepovi pali baš pored jagoda i od siline udarca toliko se zabili u zemlju da ih se jedva može vidjeti. Ne želi ni razmišljati što bi bilo da se našao tu kad je zatreslo. Pitamo gdje je bio. 

Djeda Nikolu strah od potresa je nakratko paralizirao 

"Izašao sam cijepati drva kad je počelo. Najjači udar bio je negdje oko podne. Kad se to stalo tresti... Ja se onako nikad nisam prepao. Uspio sam samo čučnit, nasloniti glavu na ona drva. Dignut se ne možeš. Oduzelo noge i ruke. Crijep trese, ja padam. Kad sam se uspio podići, kad se to malo primirilo, tražim Milku. Znam, ostala je u kući. Ja je zovem, ona se ne javlja. Zovem - ne javlja. Zovem - ne javlja...", drhtavim glasom će Nikola.

Ti su trenuci trajali kao vječnost. A onda ju je, srećom, našao: 

"Pogledao sam prema cesti, a ona tamo stoji. I plače."

Lazići su se isprva bojali ući u kuću, vidjeti što je od nje ostalo. Kad su smogli hrabrosti, ugledali su popucane zidove. 

"Kad me strah pustio, dođem u kuću, imam šta vidit. Pao krov, sve se dimi, gledam kud bi, ako počne opet, ne smijem prići blizu. Dan i noć nisam mogao spavati, ni jesti, ni išta", sasvim iskreno će Nikola pomalo suznih očiju. 

Milka nas poziva da vidimo kako je unutra. 

Odmiče vrata sa žutom naljepnicom i za njom ulazimo u kuću. 

"Ima po sobi popucalo dosta, zahod, hodnik, kuhinja...", nabraja Milka, pokazujući rukom na ono o čemu priča. 
Nikola se nadovezuje: "Živa glava, to je najvažnije."

Baka Milka mora prati robu na ruke

Skrećemo u omanji zahod. Strop je strašan, izgleda kao da će svakog trena pasti. Tu je prastara mašina za pranje odjeće koja više ne radi nego što radi, pa Milka mora dosta toga prati na ruke. Puno bi im, govore, značilo da dobiju novi stroj.

Sad spavaju u kontejneru. U dvorištu. Stradala je i drvarnica. Neoštećena je jedino Šarkova kućica. 

A Šarko i dalje trči po dvorištu. Zaista je energičan. Maše repom i plazi jezik.

Ovo je jedan od onih zabačenih krajeva gdje zlonamjerni ljudi dolaze ostavljati pse. Nikola je Šarka našao dok je još bio jako, jako mali. 

Njih dvojica vode nas da vidimo veliki rascjep, mjesto na kući gdje se cigla ozbiljno odlomila. Postoje šanse da će to sve pasti ako udari još jedan potres. Uz pukotinu gledamo natpis "Maksimir 140 Jaska". 

140. brigada boravila je u ovoj kući

Pitamo što je to. 

"To je iz rata. Mi smo bježali, a vojska iz Zagreba je onda došla u našu kuću, bili su tu mjesec dana držali stražu. To su pisali da se zna da su oni tu bili, ta 140. brigada", odgovara Nikola nezainteresirano.
Čudimo se zašto sve ove godine nije to prefarbao. 
"Ma dajte, šta mi smeta? Neka stoji", odmahne rukom.

Iz prognanstva su se vratili 2001. godine. Njihova djeca nisu. Oni ne žive na Baniji i nemaju se zašto ni vraćati. Priča nam Nikola da mu je prvi susjed udaljen kilometar i pol:
"Dobro je još dok smo Milka i ja skupa, ali da se jednom od nas nešto dogodi, ne znam kako bi ovo drugo preživjelo. Mladi su otišli, a stariji... isto odlaze."

ŽELJE NIKOLE I MILKE

- perilica za rublje (obećano da će biti ispunjeno)

- sudoper (obećano da će biti ispunjeno)

- priključak za vodu za kontejner 

- razne konzerve s hranom, trajni pekarski proizvodi (tost, kruh u vrećici...) higijenske potrepštine (WC papir, šamponi, sapuni, vlažne maramice...) 

Lazići nisu tražili novac, ali bi im sigurno dobro došao. Novac možete poslati poštanskom uplatnicom, bankovnom transakcijom ili donijeti osobno. Za detalje nam se javite na mail indexzelja@index.hr.

ŽELITE POMOĆI?

Index će nastojati koordinirati pomoć svima kojima je pomoć potrebna, jedan po jedan slučaj.

Naši kapaciteti su ograničeni i u slučaju puno mailova, kojima se nadamo, nećemo moći odgovoriti svima.

Javite nam se ISKLJUČIVO ako ste u mogućnosti ispuniti neku želju u potpunosti. 

Ako želite pomoći Nikoli i Milki, javite nam se na indexzelja@index.hr sa subjectom Pomoć za Laziće.

U poruci kratko i jasno napišite što želite donirati s popisa želja. Ako želja još nije ispunjena, javit ćemo vam se i poslati upute. 

Naglašavamo, nadamo se da ćemo dobiti puno mailova i da nećemo moći odgovoriti na sve. Molimo vas da nam to ne uzmete za zlo i da vas to ne spriječi da se javite i pokušate pomoći nekom drugom.