Istina o slovensko-srpskom paktu protiv Jugoslavije i o trgovini oružjem: Tko je pomogao otvoriti vrata pakla i pri tome još i zaradio?

Piše: Blaž Zgaga
subota, 22.2.2014. 10:09
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Istina o slovensko-srpskom paktu protiv Jugoslavije i o trgovini oružjem: Tko je pomogao otvoriti vrata pakla i pri tome još i zaradio?

Foto: Guliver image/Getty images

Tada, mi ćemo reći paklu: "Jesi li se napunio?"
A pakao će odgovoriti: "Ima li još?"

Meša Selimović, Derviš i smrt
(izreka iz Kur'ana)

Više od 130 000 mrtvih, višestruko veći broj ranjenih, više od milijun raseljenih, prognanih i izgnanih. Uništeni životi, obitelji i budućnost. Dvadeset godina neobuzdane i bezobzirne pljačke i trganja društvenih veza. Rasap. Tako bismo 2014. godine mogli opisati područje nekadašnje Jugoslavije, dvadeset i tri godine nakon početka krvavih ratova koji su zacrtali sudbinu građana nekad najrazvijenije i najbogatije države drugoga, socijalističkoga bloka.

Svjetska i domaća javnost najveću odgovornost za krvavi raspad federacije pripisuju srpskome vođi Slobodanu Miloševiću koji je nasilnim ostvarivanjem projekta Velike Srbije uz pomoć Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) sijao smrt i patnju gotovo posvuda po bivšoj Jugoslaviji.

Slovenija je najbolje prošla u njezinu raspadu, sa šačicom poginulih u vlastitim redovima i nekoliko desetaka mrtvih golobradih pripadnika JNA. Osim toga, okoristila se kasnijim ratovima u susjedstvu i dobro zaradila unosnom prodajom oružja. Pri tome nije bila riječ tek o samovoljnoj i nezakonitoj prodaji pojedinih državljana, službenika ili ministara, nego o promišljenim odlukama državnoga vrha koji je od nove, samostalne države napravio ratnu profiterku. Ujedno je upravo državni vrh Republike Slovenije bio instanca koja je donosila odluke koje su sudbinski doprinijele nasilnom raspletu jugoslavenske krize ili su ga čak i ubrzale.

Već više od dvadeset godina građani Slovenije žive izolirani od međunarodnih informacijskih i intelektualnih tokova. Odsječeni su od istinitih informacija o prijelomnim događajima, o postupcima vlastitih vođa i o njihovoj odgovornosti u razdoblju stvaranja nove države. Iako mnogi pojedinci znaju što se tada događalo, oni ustrajno šute, kao da im je o tome zabranjeno govoriti. Još od nastanka države sustavno se gradi mit o "ratu za samosvojnost", mit koji koristi ponajprije tadašnjim vođama.
No, istina se razlikuje od mitova koji se u Sloveniji utvrđuju godinu za godinom. Svjetskoj javnosti i inozemnim stručnjacima poznate su mnoge posve različite informacije o tadašnjim događajima u Jugoslaviji, o njezinom krvavom raspadu i o odgovornosti Slovenije i njezinoga vodstva. Ta se istina i dalje brižno skriva od slovenske javnosti.

"Kako je to zanimljiva priča. Zanimljiva, a istovremeno i depresivna jer govorimo iz različitih gledišta. Kada raspravljamo o tome kako otkriti nešto novo o ratovima u Jugoslaviji, vama je bilo rečeno manje nego nama iako ste živjeli u upravo toj sredini te imate drugačije referentne točke. Nama su drugačije govorili o tome što se dogodilo i zašto", tako mi je jedan od nekadašnjih urednika britanskog BBC-a u prosincu 2013. odgovorio u pismu na moje viđenje događaja iz vremena osamostaljenja i trgovine oružjem. Njegova me poruka potresla i potaknula da se latim podrobnijeg istraživanja onoga što se tada doista dogodilo.

Danas, kada je Slovenija u dubokoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj krizi i povremeno podsjeća na kraljevstvo laži i sajam taštine, čini se da su tome bitno doprinijeli upravo mitovi i laži o prošlosti. Kao što su slovenske crkvene vlasti napuhavale golemi financijski balon i tek ih je Sveta Stolica uspjela kazniti, tako je i slovenska politička vlast svih boja napuhala balon laži koji slovenskoj javnosti priječi da spozna istinu o prošlim odlukama i postupcima čije se posljedice osjećaju i danas. I taj balon treba probušiti i osloboditi istinu.

Neki Slovenci misle da ih svijet često ne razumije. "Slovenija danas u međunarodnim odnosima nema ni saveznika, a kamoli prijatelja", zaključio je povjesničar Božo Repe (Mladina, 20. prosinca 2013.). Slovence, naime, već dvadeset godina u većem dijelu svijeta smatraju egoističnim narodom koji je dijelom odgovoran za nasilan raspad Jugoslavije.

Predgovor i tajni kolovoški sastanak u Beogradu

Predgovor Slavena Letice za hrvatski prijevod prve knjige trilogije V imenu države (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013.) u Sloveniji je jako uzrujao pripadnike i simpatizere tadašnjega državnog vodstva.

Nekadašnji osobni savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (odstupio je s tog položaja u ožujku 1991. kada je shvatio da se Tuđman sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem dogovara o diobi Bosne i Hercegovine) na temelju iskustava i poznavanja tajnih sastanaka kojima je i sam prisustvovao postavio je slovensku trgovinu oružjem u nov okvir i podsjetio na sporazume predsjednika Predsjedništva Slovenije Milana Kučana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Riječ je o sporazumima Slovenije i Srbije, koje su upravo tada uspostavljale svoju novu državnost, potkopavale savezne organe i lukavo i učinkovito rušile jugoslavensku federaciju.

"Da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije", ocijenio je Letica (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013, str. 15).

Predsjedništvo Slovenije, koje su činili predsjednik Milan Kučan i članovi Matjaž Kmecl, Ciril Zlobec, Ivan Oman i Dušan Plut, je kao kolektivno državno poglavarstvo 26. kolovoza 1991. donijelo odluku da će Slovenija "pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji ne bi ugrozio obrambene sposobnosti Slovenije", (Zapisnik 67. sjednice Predsjedništva Republike Slovenije, Ljubljana, 26. kolovoza 1991.)

To je bila odluka državnoga vodstva koja je formalno dozvolila prodaju oružja iako je ona započela već u srpnju 1991., netom nakon zaposjedanja vojnih skladišta JNA i nakon srpanjske odluke Vijeća obrane Predsjedništva Slovenije.

"Događaj koji je bio od presudne važnosti za razumijevanje i ispravno povijesno tumačenje odluke slovenskog državnog vodstva… bio je tajni pakt o nenapadanju Slovenije i Srbije, koji je sklopljen u Beogradu nepuna dva tjedna prije: 14. kolovoza 1991.", navodi Letica (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013, str. 15).

Tada su se u stanu utjecajnoga srpskoga književnika Dobrice Ćosića, sive eminencije velikosrpskog projekta i kasnijeg predsjednika Srbije, pojavili predsjednik slovenske skupštine France Bučar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Kako je prošao taj povjerljivi susret intelektualaca poslije je u svojim memoarima podrobno opisao sam Dobrica Ćosić. (Lična istorija jednog doba – vreme raspleta. 1981-1991, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 309-311).

"Došli su avionom. Pred kućom su se zaustavila tri automobila: dva policijska, kao pratnja, i njihov s pratiocima. Obezbeđivao ih je Savezni SUP. Zamolio sam Božicu da ne demonstrira iskrenost pred gostima. Bučar i Rupel bili su snishodljivi i osmehnuti. Smestili smo se na terasu i uz kafu započeli razgovor kao dobri, stari poznanici i prijatelji iz opozicije. Izložili su mi namere da uspostave neposredne odnose sa Srbijom, spremni na striktnu neutralnost u hrvatsko-srpskom sporu, da bi od Srbije dobili podršku za svoje otcepljenje…

Kažu da su došli kod mene uz saglasnost i dogovor s Kučanom i Drnovšekom, a ako se ja saglasim s njihovim stavovima, ići će kod Miloševića, mojim posredovanjem… A ja sam uveren: na novu politiku ih primoravaju ekonomski interesi. Onda su izdiktirali svoju platformu i predloge za novu politiku sa Srbijom. Zapisao sam ih na srpskom, a Rupel na slovenačkom. Rekao sam im da ću obavestiti Miloševića i javiti im njegovo mišljenje. Otišli su posle tri sata razgovora, zadovoljni. Mene su opteretili brigom i uvlačenjem u politiku.

Potražio sam Miloševića. On je 'negde u Srbiji'. Javio mi je da u načelu prihvata razgovor, ali će im 'dobro naplatiti za sve što su radili protiv Srbije'. Poručio sam Bučaru da se u ponedeljak javi Miloševiću.

A platforma za novu politiku Slovenije prema Srbiji, koju smo sva trojica potpisali kao nekakav dogovor, liči na sporazume i dogovore koje su sklapali ljudi u Jugoslovenskom odboru za vreme Prvog svetskog rata", napisao je Ćosić.

U memoarima je objavio čitavu "platformu" koju je Slaven Letica u predgovoru predstavio kao "tajni sporazum Kučan-Milošević". Ćosićev je zapis bio objavljen već 2002. godine na mrežnim stranicama najčitanijih srpskih novina Večernje novosti, ali su ga slovenski mediji i povjesničari previdjeli. (http://novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:275793-Opet-zbegovi-na-Kozari, http://novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:275794-Lukava-ponuda-Slovenaca)

Tekst "platforme", koji je u svojoj knjizi objavio Dobrica Ćosić, glasi:

1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslovenskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa.
3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovu federacije.
Potpisano 14. avgusta 1991. u Beogradu od strane Dobrice Ćosića, France Bučara i Dimitrija Rupela


Slovenski tjednik Mladina od 18. listopada 2013. posvetio je Letičinu predgovoru prve knjige trilogije pod naslovom "Slovensko-srpski pakt" naslovnicu i osam stranica na kojima sudionici neuvjerljivo i proturječno niječu ono što je u svojim memoarima zapisao Ćosić, a pogotovo da su bilo što potpisali i da su bili u dogovoru s Kučanom, kao i to da je Ćosić na njihovu molbu Miloševiću prenio slovenski prijedlog.

Tadašnji predsjednik skupštine France Bučar napisao je: "Slovenija je tada još bila dio Jugoslavije i tražili smo način kako da iz nje istupimo. Tražili smo dogovor s vodećim ljudima, predstavnicima tadašnjih vlasti, njihovim suradnicima, čak i s tadašnjom opozicijom… Kada smo Rupel i ja došli u Beograd, dočekala nas je policijska pratnja i otišli smo k njemu. Ondje smo sjeli za stol, vrijeme je brzo protjecalo, sat ili dva, razgovarali smo posve neslužbeno, osobno, bez zapisnika, kao partneri… Da se neposredno izrazim, vozili smo slalom između jednih i drugih, ovako i onako, kao izaći iz Jugoslavije…"

Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel bio je kratak: "Uistinu nitko nije potpisao nikakav dokument, ‘pakt’ niti bilo što slično. Bio je to, bez obzira na špekulacije, samo razgovor."
Ćosićeva kći Ana je nakon razgovora s bolesnim ocem izjavila: "Razgovor mojeg oca, Rupela i Bučara 14. avgusta 1991. bio je parafiran kao zapisnik. Samo kao zapisnik. Sadržaj je poznat Rupelu i Bučaru, a obojici je poznat i sadržaj razgovora koji se odvijao u našoj vlastitoj kući u Beogradu. Taj zapisnik razgovora je danas u osobnom arhivu u kući Dobrice Ćosića, dakle, u našoj kući. Moj otac dodaje da taj razgovor, odnosno dokument o tom razgovoru nema nikakve, ali doista nikakve veze s Miloševićem. Između ostalog, i činjenica da je taj papir u osobnom arhivu dokazuje da to nije nikakav državni dokument ili tajni pakt."

Javio se i tadašnji predsjednik Predsjedništva Milan Kučan. "O Rupelovom i Bučarovom osobnom posjetu Ćosiću u kolovozu 1991. nisam znao ništa. U Srbiju su otišli neposredno nakon agresije na Sloveniju, u trenutku najgorih sukoba s Beogradom, Miloševićem i armijom, a nakon sporazuma na Brijunima gdje se nakon našeg dogovora dr. Drnovšek počeo dogovarati s predsjednikom Predsjedništva SFRJ-a Borisavom Jovićem o povlačenju jugoslavenske armije iz Slovenije. U tom trenutku taj bi mi se posjet činio posve nelogičnim i besmislenim, a tako mi izgleda i danas. Kao centar odlučivanja o državnim pitanjima tada je pokušavao djelovati i Demos koji je mnogo toga, pogotovo onoga što se ticalo obrane ili unutarnjih poslova skrivao od Predsjedništva i mene. No, ne vjerujem da bi Rupel i Bučar u Beogradu bilo što potpisali", napisao je i naglasio: "S Miloševićem se nisam nikada dogovarao, ni osobno, ni preko posrednika, a ponajmanje od svega tajno."

Brojni međunarodni izvori potvrđuju da nekadašnji predsjednik Milan Kučan slovenskoj javnosti nije govorio istinu. O tome svjedoče i njegove vlastite izjave izgovorene u prošlosti.

24. siječnja 1991. – dan koji je promijenio sudbinu Jugoslavije

Dakle, kolovoška "platforma", "zapisnik", "dogovor" ili "tajni sporazum" doista je postojao. Susrete intelektualaca nitko nije zanijekao, nudili su samo različite interpretacije i umanjivali značaj tajanstvenog sastanka i dogovora. Taj beogradski sastanak samo je posljedica prijašnjeg slovensko-srpskog dogovora postignutog na najvišoj razini – između Slobodana Miloševića i Milana Kučana.
Na njega je Letica upozorio u odgovoru Kučanu (Mladina, 25. listopada 2013):

"Povijesna je istina da postoji znatno raniji, prvi i neposredni dogovor/sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. o kojem nisam pisao u predgovoru knjizi Prodaja. Taj prvi povijesni sastanak na kojem je nastao sporazum Miloševića i Kučana dogodio se točno na dan kad je Predsjedništvo SFRJ-a pokušalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatu ponajprije po izradi i emitiranju KOS-ovog filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (Primjer Špegelj)…

Budući da sam tada bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo detaljno upoznat s tijekom i ishodom sastanka Kučan-Milošević 24. siječnja 1991… Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajno dogovaranje o tome da Slovenija može slobodno istupiti iz Jugoslavije shvatili smo kao izdaju jer su četiri dana prije toga Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju da JNA intervenira u nekoj od država koje su tada bile republike SFRJ-a. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Republike Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Republike Slovenije."

Sastanak koji su Hrvati shvatili kao izdaju protekao je u dramatičnim okolnostima. U Beogradu su se u trenutku prijetnji JNA državnim udarom sastale delegacije Srbije i Slovenije. Srpski predsjednik Slobodan Milošević bio je u društvu predsjednika Narodne skupštine Slobodana Unkovića, mandatara nove vlade Dragutina Zelenovića i premijera Stanka Radmilovića. Na slovenskoj su strani pored predsjednika Milana Kučana sjedili predsjednik Skupštine France Bučar, član Predsjedništva Dušan Plut i potpredsjednik Vlade Jože Mencinger.

Nakon sastanka objavili su zajedničko priopćenje za javnost. Priopćenja te vrste su uvijek plod pogađanja i znače da su se obje strane usuglasile oko teksta. Najvažniji dio službenog priopćenja sa sastanaka 24. siječnja 1991. glasio je ovako: "Suglasno smo ustanovili da se u razrješavanju jugoslavenske krize mora polaziti od prava naroda na samoodlučivanje koje ne mora biti ograničeno ničime osim jednakim i istim pravom drugih naroda. Obostrano je ocijenjeno da ostvarivanje tog prava zahtijeva poštivanje specifičnosti i različitosti interesa i ne može biti na štetu drugih naroda.
Srbija poštuje interes Slovenije da na temelju prava naroda na samoodređenje i kroz proces postizanja sporazuma o budućim odnosima republika ostvari neometano ostvarenje prava slovenskog naroda i Republike Slovenije na vlastiti put i opredjeljenje u pogledu budućeg povezivanja s drugim jugoslavenskim narodima odnosno republikama. Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.

U dogovorima je ustanovljeno da nije moguće na isti način definirati međusobne odnose svih naroda i republika u Jugoslaviji. Novi jugoslavenski dogovor mora zato poštovati razlike i interese svih jugoslavenskih naroda i republika u nastojanju da se jugoslavenska kriza razriješi na miran način i u demokratskom procesu dogovaranja o budućnosti Jugoslavije."

(Obavijest o razgovorima slovenske i srpske delegacije 24. siječnja 1991. u Beogradu; u: Božo Repe: Viri o demokratizaciji in osamosvojitvi Slovenije, 2. del, Arhivsko društvo Slovenije, Ljubljana, 2003, str. 268).

Kao što je u Mladini 25. listopada 2013. upozorio bosanski novinar Esad Hećimović, koji je sudjelovao u istraživanju trgovine oružjem dok je nastajala trilogija U ime Države, Kučan je ponovio isto stajalište o beogradskom sastanku dva dana kasnije, 26. siječnja 1991. tijekom posjeta Sarajevu.

"Što se tiče stajališta Slovenije da poštuje želje Srbije da srpski narod živi u jednoj državi, što se navodi i u priopćenju o slovensko-srpskim razgovorima, Kučan kaže da jedno pravo ne može biti ograničeno drugim, tako da se podrazumijeva da priznanje prava Slovenaca na samostalno odlučivanje znači i priznavanje prava Srba da žive u jednoj državi." (Oslobođenje, 27. siječnja 1991, naslovnica i str. 2)

Milan Kučan podrobnije je objasnio sastanak tjedan dana kasnije (Mladina, 8. studenog 2013):
"Podsjetio bih o čemu je na tadašnjem susretu u Beogradu bila riječ. Nakon referenduma o osamostaljenju Slovenije u širem Predsjedništvu Slovenije prihvaćena je odluka da u bilateralnim susretima upoznamo vodstva drugih republika o namjerama i stajalištima Slovenije. Nakon susreta objavili smo priopćenje za javnost koje dr. Letica interpretira kao privolu Slovenije odnosno Kučana da Milošević, odnosno Srbija uspostavi srpsku državu na čitavom području na kojem žive Srbi, čime bi Slovenija odnosno Kučan pristala na promjenu granica među republikama nekadašnje Jugoslavije i na srpsko prisvajanje teritorija Republike Hrvatske. A službeno priopćenje za javnost bilo je posve jasno: pravo bilo kojeg naroda na vlastitu državu ne može ići na račun jednakog prava drugih naroda, odnosno republika, na vlastitu državu…

Ponovio bih: moj odlazak, odnosno odlazak slovenske delegacije u Beograd, nije bio tajan, a još manje je to bio slovensko-srpski dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije."

Kučan je još dodao: "Slovenija je Hrvatskoj u ratu pomagala koliko god je mogla diplomatskom aktivnošću, otvorenom komunikacijom, oblikovanjem svjetskog javnog mnijenja, a i ustupajući joj oružje koje Sloveniji više nije trebalo za vlastitu obranu. No, trgovanje oružjem bilo je ilegalno i nije imalo uporišta u odlukama predsjedništva države."

No, mnogi strani stručnjaci taj sudbinski sastanak ocjenjuju drugačije: ondje se zapečatila sudbina Jugoslavije. Srpska strana je Sloveniji dozvolila odcjepljenje, a u zamjenu za to, Slovenija je Srbima priznala pravo na Veliku Srbiju.

Jedan od članova slovenske delegacije Jože Mencinger sjeća se da je službena izjava sa sastanka bila vrlo blizu onome što su se u stvarnosti bili dogovorili. "Ono što su novine objavile točno odgovara onome što se dogodilo. Da se Milošević ne protivi tome da Slovenija ode iz Jugoslavije. Jesu li uz to postojali još neki uvjeti sa slovenske strane morate pitati druge, ja to ne znam. Ozračje na sastanku nije bilo napeto. Kučan i Milošević dobro su se razumjeli jer su se već otprije poznavali. Moja pomalo neumjesna primjedba, odnosno osobni pogled na stvari bio je 'vidim da se političari međusobno još i razumiju, ali, kako se čini, ne i narodi.'"

"Zapanjilo me je što smo se u povratku zaustavili u Zagrebu", rekao je Mencinger. "U zračnoj luci čekao nas je Tuđman. Ja nisam bio na sastanku s njim, ali znam da je bio prilično bijesan zbog izjave da Slovenija priznaje pravo Srbima da žive u jednoj državi."

"Taj sastanak s Miloševićem nisam shvaćao tako ozbiljno kao drugi. Srbi su bili spremni pogađati se. Već u devedesetima pisao sam da je Milošević jedan od najzaslužnijih za slovensko osamostaljenje. Jednim dijelom je zaoštravao okolnosti i djelovao kao da se s njim nije moguće ni o čemu dogovoriti, a istovremeno nije imao ništa protiv toga da Slovenija ode iz Jugoslavije", objasnio je.  Jesu li se 24. siječnja 1991. Kučan i Milošević uspjeli sastati u četiri oka? "Mislim da nisu. Mislim da smo bili svi zajedno čitavo vrijeme. Ne znam jesu li ikad razgovarali bez delegacije", još je dodao. (Razgovor B. Z. s Jožetom Mencingerom, Ljubljana, 4. veljače, 2014.)

"Svjetska urota" protiv slovenske interpretacije ili istina?

Milošević je umro 2006. godine, slovenski sudionici niječu da je postojao dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije, a slovenskoj javnosti još su i danas poznati samo mitovi o "ratu za nezavisnost" koji nemaju veze sa stvarnošću. Pogledi stranih povjesničara specijaliziranih za istočnu Europu i Balkan često su kritičniji spram slovenske uloge, bez obzira na to radi li se o stručnjacima iz drugih država nastalih na području bivše Jugoslavije ili iz svjetskih prijestolnica. Mnogi zapisi u stranim medijima predstavljaju istinu drugačiju od one koja je do sada bila dostupna slovenskoj javnosti.

Hrvatski povjesničar Ivica Lučić o dogovoru piše ovako: "Predsjednik Predsjedništva BiH 26. siječnja 1991. razgovarao je s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom o 'općem jugoslavenskom konceptu', za koji je Izetbegović mislio da je prihvatljiv za sve. Novinari su pitali Kučana o ishodu njegovih razgovora s Miloševićem, odnosno slovensko-srpskih razgovora koji su se odvijali 24. siječnja u Beogradu, a nakon kojih se izvijestilo da slovenska strana 'poštuje interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi' jer 'priznanje prava Slovenaca na samoopredjeljenje znači priznavanje prava Srbima da žive u jednoj državi.' (Oslobođenje, 25. siječnja 1991. i 27. siječnja 1991.). Kučan je izbjegao odgovoriti na to pitanje, a izbjegao je odgovoriti i na tiskovnoj konferenciji u Ljubljani po povratku iz Beograda. Bilo je primjetno i da je ljubljansko Delo prešutjelo to ključno pitanje za razrješavanje jugoslavenske krize. (Oslobođenje, 26. siječnja 1991). Bilo je očito da su Slovenci promijenili retoriku nakon posljednjeg sastanka sa srpskim vodstvom… A i iz kasnijih Kučanovih izjava vidjelo se da se nije radilo o nespretno oblikovanoj izjavi ili o nesporazumu nego o visokom stupnju usuglašenosti između Kučana i Miloševića. Na sastanku s austrijskim kancelarom Franzom Vranitzkym u Beču 14. ožujka 1991. izjavio je 'da Hrvatska mora uzeti u obzir poseban položaj Srba na svojem teritoriju koji možda vodi do priznavanja političke autonomije.'" (Uzroci rata, Despot Infinitus i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013, str. 295).

Ugledni srpski odvjetnik Srđa Popović u lucidnoj pravnoj analizi urote i veleizdaje u režiji Slobodana Miloševića, Borisava Jovića i Veljka Kadijevića pod naslovom Raspad Jugoslavije (Raspad Jugoslavije: Oni se kao otcepljuju a mi im kao ne damo, Peščanik, Beograd, 23. rujna 2008, među ostalim navodi: "Odgovor se ne nalazi na pravnom, već na političkom nivou: ostale republike su se plašile sprege agresivno nacionalističke Srbije sa JNA. Recimo, Kučan se sastaje 24. januara 1991. sa predsednikom “suverene i nezavisne” Srbije da traži od njega (i dobije) dopuštenje da izađe iz SFRJ!" (istaknuo Srđa Popović).

Na dogovor između Kučana i Miloševića vrlo je precizno ukazala jedna od najboljih poznavateljica Srednje i Istočne Europe, norveška politologinja Sabrina P. Ramet. "Kao posljedica toga što je JNA u proljeće 1990. oduzela oružje koje je Slovenija nabavila za svoju Teritorijalnu obranu, osjećaj ugroženosti među Slovencima je eksponencijalno narastao. Ono što tada još nisu znali bilo je to da je Miloševićev režim imao, iako je u velikoj mjeri bio suglasan s JNA, svoje vlastite ciljeve i strategije koji su se radikalno razlikovali od ciljeva JNA u pogledu Slovenije. To je postalo jasno 24. siječnja 1991. kada se tadašnji predsjednik Slovenije Milan Kučan osobno susreo s Miloševićem. Kao što mi je Kučan 1999. rekao, u zamjenu za Miloševićeve garancije da Beograd nema teritorijalnih zahtjeva spram Slovenije, on je osigurao Miloševiću svoje 'razumijevanje' za Miloševićeve interese pri združivanju svih Srba u Velikoj Srbiji." (Sabrina P. Ramet: Confronting the Past: The Slovenes as Subjects And as Objects of History, Družboslovne razprave XXIV (2008) 58:29-44, Ljubljana, str. 35).
Ramet je razgovarala s Kučanom 6. rujna 1999. u Ljubljani. Posve isti zapis nalazi se u članku The Dissolution of Yugoslavia Competing Narratives of Resentment and Blame. U okviru američkog sveučilišta Purdue supredsjedala je međunarodnoj istraživačkoj skupini povjesničara s uglednom srpskom povjesničarkom Latinkom Perović, te je u navedenom članku dodala i ovo:  "Milošević je dogovor potvrdio u osobnom razgovoru s Borisavom Jovićem, srpskim članom Predsjedništva SFRJ-a od svibnja 1990. do svibnja 1991., kojemu je u veljači 1991. rekao, primjerice, da 'puste Sloveniju na miru' i to ponovio u lipnju 1991: 'Zašto bismo branili slovenske granice – to je privremeno. Braniti moramo ono što će trajati.'" (Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Odlomci iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995, str. 281 i 343).

Siječanjski dogovor Kučana i Miloševića iz 1991. naveden je i u mnogim biografijama Slobodana Miloševića i u znanstvenim monografijama. Ovdje su navedene samo neke od njih: Adam LeBor (2004): Milosevic: A Biography. Yale University Press.; Louis Sell (2002): Slobodan Milosevic and the Destruction of Yugoslavia, Duke University Press; Stuart J. Kaufman (2001), Modern Hatreds: The Symbolic Politics of Ethnic War, Cornell University Press; R. Craig Nation (2003) War in the Balkans, 1991-2002, Strategic Studies Institute, US Army War College; Brendan O'Shea (2012): Perception and Reality in the Modern Yugoslav Conflict: Myth, Falsehood and Deceit 1991-1995, Routledge.

O sporazumu koji je slovenskoj javnosti još uvijek skriven u međuvremenu su izvještavali vodeći svjetski mediji. Britanski BBC je, primjerice, 18. kolovoza 2006. u članku Slobodan Milosevic's road to ruin odabrao sedam odluka koje su Miloševića odvele u propast. Njegov sporazum s Kučanom 24. siječnja 1991. smješten je kronološki na drugo mjesto. "Međusobno su se sporazumjeli o raspadu Jugoslavije. Slovenija može ići, rekao je Milošević. Tamo nema Srba… Miloševićev tijesni saveznik Borisav Jović toga je dana u svoj dnevnik zapisao: 'Današnji dan je možda promijenio čitav razvoj Jugoslavije i krize.'"

Međutim, najcjelovitije su sporazum Kučan-Milošević i zavjeru protiv jugoslavenske federacije predstavili Laura Silber i Allan Little u knjizi Smrt Jugoslavije koja je nastala po istoimenoj televizijskoj dokumentarnoj seriji BBC-a.

"Milošević je ujedno jasno dao do znanja da Srbija neće pokušati spriječiti Sloveniju da se odcijepi od Jugoslavije. Kad se u noći 24. siječnja savezno predsjedništvo sastalo već drugi put tog mjeseca sa zahtjevom da se hrvatska policija razoruža, Milošević je imao odvojen susret sa slovenskim predsjednikom Kučanom. Postigli su jednostavan sporazum. Kučan je rekao: 'Na tom susretu bilo je očito da Srbi neće ustrajati na tome da Sloveniju zadrže u Jugoslaviji… Mi Slovenci rekli smo da želimo pravo na svoju vlastitu državu. Milošević je rekao da Srbi žele priznanje jednakog prava i za sebe, dakle da svi Srbi u Jugoslaviji žive u jednoj državi. Moj odgovor je, naravno, bio da i Srbi imaju to pravo, ali na jednak način kao i Slovenci bez posezanja u prava drugih naroda. Milošević je odgovorio: 'Da, naravno. To je jasno.' Potom smo otputovali kući u Ljubljanu.'

Srbi nisu živjeli u Sloveniji i s beogradskoga gledišta nije bilo razlike između slovenskog naroda i slovenske republike. No, to nije vrijedilo i za Hrvatsku. Kad se doznalo za srpsko-slovenski sporazum, Hrvati su bili razjareni. Shvatili su ga tako da je Kučan Miloševiću dao odriješene ruke da podijeli Hrvatsku…" (Laura Silber, Allan Little : Death of Yugoslavia, Penguin Books & BBC Books, London, 1995, str. 113 i 114).

Autori su na više mjesta u knjizi prikazali posljedice sporazuma između Slovenije i Srbije. U poglavlju Došao je trenutak za Europu: Slovenski prividni rat zorno su prikazali kako je slovenska strana bez potrebe i agresivno srušila helikopter Gazela s pilotom Tonijem Mrlakom i prije svega kako je Srbija u saveznom predsjedništvu spriječila opći napad na Sloveniju koji su planirali generali JNA. Jović im je 30. lipnja u Miloševićevo ime "izvukao tepih pod nogama" (str. 161) jer je kao srpski član Predsjedništva glasao protiv predloženog napada, čime je Predsjedništvu, kao vrhovnom zapovjedništvu JNA, za zapovijed nedostajao samo jedan glas. Iznenađenje je bilo tim veće jer je Srbija u javnim nastupima bila najagresivnija prema Sloveniji, a u stvarnosti ju je, kad su stvari krenule zaozbiljno, zaštitila pred frontalnim vojnim napadom. Ako se zna za sporazum Kučan-Milošević, taj prividno nelogičan Jovićev potez postaje razumljiviji.

Na pregovorima na Brijunima 8. srpnja Slovenija se konačno uspjela odcijepiti. "Kad su se onog jutra skupili izaslanici, savezništvo među srpskim i slovenskim vođama, sklopljeno 24. siječnja kad su se Milošević i Kučan prvi put usuglašavali o odcjepljenju, dozrelo je." (str. 164)

"Brijunski sporazum pozdravili su kao uspjeh europske diplomacije. No, bio je daleko od toga… Diplomatska pobjeda pripala je Miloševiću i Kučanu, koji su se međusobno dogovorili o slovenskom odlasku iz federacije na seriji susreta koji su započeli 24. siječnja u Beogradu, a završili sjednicom Predsjedništva Jugoslavije 18. srpnja. (Tada je prihvaćen zaključak o povlačenju jedinica JNA iz Slovenije, napomena B. Z.) Ključna pitanja riješili su sami sudionici bez pomoći međunarodnih posrednika. Milošević i Kučan zajedno su izigrali – i u stvari uništili – federativnu Jugoslaviju." (str. 166)

"Srpski i slovenski vođe bili su do kraja lipnja 1991., a zapravo već i dugo prije toga, usklađeni u skupnim ciljevima i u suprotstavljanju saveznim strukturama za koje su smatrali da ih ograničavaju. Kučan i Milošević bili su u pravom smislu suzavjerenici, a generali JNA bili su ti koji su ostali izvan igre. Mislili su da brane teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, a nisu znali da je ta cjelovitost već bila sudbinski izdana i to od onoga koji se u javnosti predstavljao kao njezin glavni zaštitnik." (str. 166)
Izjava i zaključaka koji dokazuju postojanje dogovora između Slovenije i Srbije u tom važnom djelu ima još. Knjiga Smrt Jugoslavije u svijetu je priznata kao jedan od najvjerodostojnijih prikaza krvavog raspada nekadašnje federacije.

"Fascinantna i detaljno dokumentirana pripovijest o tome kako su srpski ekspanzionizam, hrvatski nacionalizam i slovenski secesionizam uništili Titovu Jugoslaviju", ocijenio je knjigu Michel Ignatieff u reviji New York Review of Books."Najsuverenija analiza do sada… Autori uvjerljivo pokazuju da su rat koordinirali ljudi koji su namjeravali ostati na vlasti svim mogućim sredstvima", zaključila je Maggie O’ Kane u londonskom Guardianu.

U uglednoj reviji London Review of Books recenziju je napisao jedan od najboljih poznavatelja balkanskih ratova Misha Glenny, nekadašnji dopisnik BBC-a iz Beča.

U članku pod naslovom "Kako je Tuđman dobio rat" (4. siječnja 1996.) ocijenio je da nijedna druga knjiga ne nudi tako temeljito provjerene činjenice. "Seciranje zavjere za utapanje jugoslavenske federacije, koju su skovala vodstva Slovenije i Srbije, majstorstvo je suvremene političke analize. Srpska nasilna dvoličnost spram federacije, relativno poštovanog političkog entiteta koji je predsjednik Milošević pokušao prividno sačuvati a u stvarnosti ga je nastojao potkopati, ne bi mogla uspjeti bez podmuklosti slovenskog egoizma. Autori su nepobitno dokazali da je slovensko vodstvo bilo spremno potaknuti nasilan raspad Jugoslavije u zamjenu za lagan izlazak iz federacije. Ljubljana, naravno, ne snosi moralnu odgovornost za ono što je uslijedilo kasnije, ali Silber i Little dokazali su izvan svake sumnje da su Slovenci igrali prljavu i prijezira vrijednu političku igru."
Na Glennyjevu recenziju odmah su se odazvali nekadašnji dopisnik BBC-a Mark Thompson i povjesničar Marko Attila Hoare, poznavatelj jugoslavenskih ratova. U živahnoj polemici zagovarali su drugačija mišljenja u pogledu posljedica do kojih je doveo Daytonski sporazum i ocjena Tuđmanovih i Miloševićevih poteza, ali nisu niti jednom posumnjali u postojanje tajne slovensko-srpske veze koja je razbila Jugoslaviju.

I posljednji američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmerman bio je vrlo kritičan spram slovenskih poteza. "U suprotnosti s prevladavajućim stajalištem, Slovenci su bili ti koji su započeli rat. Njihova deklaracija o neovisnosti, koja je bila prihvaćena bez najmanjih pokušaja pregovora, dovela je do toga da su i čitava granica i granični prijelazi s njezine dvije susjede Austrijom i Italijom došle pod njihov nadzor. To je značilo da je Slovenija bila jedini međunarodni prijelaz između Zapada i Jugoslavije i da je jednostrano prisvojila prava na robu namijenjenu drugim republikama kao i prihode od carine, koji su predstavljali oko 75% saveznog proračuna. Čak bi i manje gruba vojska od JNA reagirala na to. Najgore od svega bilo je to da je razumljiva želja Slovenaca za neovisnošću osudila ostatak Jugoslavije na rat." (The Last Ambassador: A Memoir of the Collapse of Yugoslavia, The Foreign Affairs, ožujak/travanj 1995.)

"U svojoj želji da odu iz Jugoslavije naprosto su ignorirali 22 milijuna državljana Jugoslavije koji nisu bili Slovenci. Oni nose prilično veliku odgovornost za prolijevanje krvi koje je uslijedilo nakon njihovog odcjepljenja", dodao je veleposlanik.

Je li postojala alternativa za Sloveniju i njeno vodstvo? Josip Boljkovac, tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova u svojim memoarima piše da su se u drugoj polovici studenoga 1990. u Otočcu pri Krki sastala izaslanstva obiju republika. Predsjednika Kučana pratili su predsjednik parlamenta France Bučar, premijer Lojze Peterle, ministar obrane Janez Janša i ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar. S hrvatskim predsjednikom Tuđmanom doputovali su premijer Josip Manolić, ministar Boljkovac i savjetnici Slaven Letica i Dušan Bilandžić.

"Budući da je bilo jasno kako je jedini cilj Slovenije da što prije izađe iz Jugoslavije, zamolili smo ih, jer smo bili u mnogo težoj situaciji, da to malo odgode ili barem uspore, kako mi ne bismo ostali sami, s obzirom na to da se BiH i Makedonija još nisu usuđivale ništa činiti", sjeća se Boljkovac. (Istina mora izaći van, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2009, str. 223)

"Objašnjavajući kakva se velikosrpska mreža uporno i temeljito plete oko Hrvatske… Pritom sam napao i Bučara koji je iznosio stavove slovenske strane. 'Gospodine predsjedniče, ostao sam konsterniran nakon Vašeg izlaganja. Vi idete u Europu, a mi sami u prljavi rat. Zar vi, Slovenci, doista namjeravate to učiniti? A do sada smo kroz povijest uvijek išli zajedno. Pričekajmo malo da se BiH izjasni o konfederaciji. Imat ćemo i Makedoniju na svojoj strani. Bit će nas četiri. A i pokrajine, Kosovo i Vojvodina podržat će nas u prvoj prilici kada se budu mogle slobodno izjasniti. Ja Vam tvrdim da Milošević nema snage krenuti u rat protiv svih. Armija još nije sva za Miloševića. Zato Vas i molim da malo zastanete na tom putu u Europu!'"

Hrvatski akademik i povjesničar Dušan Bilandžić u međuvremenu je pokušao uvjeriti Milana Kučana: "Pričekajte malo. Ako budete išli polako, korak po korak, mi ostali pridružit ćemo se – Bosna i Makedonija i naravno, Hrvatska. Pričekajte na protumiloševićevsku koaliciju." (Death of Yugoslavia, str. 149)

Od prljavog sporazuma do trgovine oružjem

Je li slovensko vodstvo sudbonosnog 24. siječnja 1991. moglo znati, ili barem pretpostavljati, da će dogovor s Miloševićem voditi prema nasilnom raspadu Jugoslavije i ratu?

"Zbivanja u beogradskom Sava centru tih prijelomnih siječanjskih dana 1990. godine podsjećala su na svojevrsnu kroniku unaprijed najavljene tragedije. Kada je slovenska delegacija 22. siječnja napustila Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, dvoranom je kao u košnici zabrujao žamor… Međutim, premda su stvari još prije Kongresa uglavnom bile vrlo jasne, u Sava centru te vruće zimske večeri zavladala je prilična neizvjesnost, osobito među stranim izvjestiteljima, koji su, čim je Kongres prekinuo s radom, s pitanjima doslovno zasuli nas, slovenske novinare… Kad me je jedan od njih nervozno pitao što će se s Jugoslavijom dogoditi sada, kad je slovenska partija tako jasno pokazala svoje neslaganje sa saveznom politikom, ja sam mu, ne trepnuvši, odgovorio: 'La guerra! Rat!'"

Tim je riječima opisao tadašnja očekivanja i strahove novinar Branko Soban u predgovoru slovenskom izdanju prve knjige trilogije U ime države. Bilo bi nevjerojatno da te opasnosti nije bilo svjesno i tadašnje republičko vodstvo koje su pored nekadašnjeg predsjednika Saveza komunista činili najvažniji predstavnici vladajuće Demokratske opozicije Slovenije (DEMOS).

Slovenija je te iste godine, u prosincu 1990., iz inozemstva potajno primila prvu veću pošiljku oružja za Teritorijalnu obranu. Radilo se o automatskim puškama singapurskog porijekla koje su prispjele uz pomoć Izraela. Kasnije kad su se sklapali poslovi s oružjem s Rusijom u luku Kopar počeli su stizati puni brodovi iz istočnoeuropskih luka. Manji dio oružja ostao je slovenskim vojnicima, a veći dio su po lihvarskim cijenama prodali na hrvatsko i bosansko ratište.

Još i danas najveći dio krivnje za trgovinu oružjem nosi tadašnji ministar obrane Janez Janša, koji je u lipnju 2013. zbog primanja mita prilikom nabave oklopnih vozila Patria osuđen na dvije godine zatvora. Toliko nepravilnosti, spletki i samovolje, kao u ministarstvu obrane u devedesetima, nije si dozvolila ni jedna druga državna institucija.

Međutim, činjenica da su oružje prodavali i u Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle u policiji i u Sigurnosno-informativnoj službi nad kojima Janez Janša nije imao nikakve nadležnosti, ukazuje na to da se uistinu radilo o tajnoj državnoj operaciji, odobrenoj na najvišoj razini.

Mogućnost da se tada tridesettrogodišnji ministar Janša, bez znanja stranih jezika, iako uz pomoć spretnih i sposobnih suradnika i savjetnika poput Ludvika Zvonara i Andreja Lovšina i mnogih drugih, sam dogovarao za velike poslove s oružjem, malo je vjerojatna.

On je kao ministar obrane realizirao odluke Vijeća obrane pri Predsjedništvu Slovenije koje je vodio predsjednik Milan Kučan. Sjednicama na kojima su se donosile sudbinske odluke prisustvovali su najvažniji ljudi u državi. Kučan već dvadeset godina javno tvrdi da je Slovenija "ustupila" oružje Hrvatskoj, odnosno da se radilo samo o "pomoći". Kada je riječ o prodaji ili preprodaji, prema njegovim riječima, radilo se o nedozvoljenoj odnosno nezakonitoj trgovini.

No, zapisnik 3. sjednice Vijeća obrane pri Predsjedništvu održane 9. lipnja 1992. (vidi dokument) otkriva bit oružarske afere. Tajnoj sjednici prisustvovali su, osim Milana Kučana, i predsjednik parlamenta France Bučar, predsjednik Vlade Janez Drnovšek, ministar obrane Janez Janša, ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i načelnik Republičkog štaba Teritorijalne obrane generalmajor Janez Slapar.

Razgovarali su o dramatičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i o posjetu potpredsjednika Vlade BIH Muhameda Čengića. Molio je za oružje i streljivo za obranu pred srpskom ofenzivom, a ministar obrane Janez Janša zamolio je Vijeće za mišljenje treba li pozitivno odgovoriti na molbu.
"U raspravi su sudjelovali svi članovi Vijeća. Utvrdili su da Teritorijalna obrana Slovenije raspolaže nekim od zatraženih sredstava i složili se s time da se ta sredstva ustupe u opsegu koji ne ugrožava obrambene sposobnosti Slovenije."

"Predsjednik Milan Kučan raspravu je zaključio uz suglasnost svih članova Vijeća s prijedlogom ministra obrane da se dio zatraženih sredstava naoružanja i vojne opreme može odstupiti Bosni i Hercegovini. Pri tome im nadležni organi sredstva naoružanja i streljivo prodaju, a rabljenu vojnu opremu ustupaju bez naknade." (Zapisnik 3. sjednice Vijeća obrane Predsjedništva Slovenije, Ljubljana, 12. lipnja 1992, istaknuo B. Z.)

Priloženi popis oružja koje je tražila bosanska vlada otkriva da se radilo o oružju i opremi za tisuću pripadnika bošnjačke vojske koji su se u ljeto 1992. u organizaciji slovenske Teritorijalne obrane potajno obučavali u Svetlem Potoku u Kočevskom rogu. Rabljena vojna oprema koju su im besplatno ustupili bile su prije svega uniforme i intendantska oprema.

Državni vrh Republike Slovenije bio je dakle taj koji je u lipnju 1992. nakon međunarodnog priznanja i ulaska Slovenije u organizaciju Ujedinjenih naroda jednoglasno prihvatio prodaju oružja usprkos međunarodnom embargu na izvoz oružja na područje nekadašnje Jugoslavije. I obučavanjem stranih vojnih jedinica na svojem teritoriju Slovenija je kao članica UN-a kršila više međunarodnih konvencija.
Oružje se u ogromnim količinama iz Slovenije prodavalo već i ranije. Prema dosad poznatim podacima, prvu odluku o prodaji oružja Vijeće je donijelo već u srpnju 1991., iako su o tome zasad poznata samo usmena svjedočenja sudionika, a pisana dokumentacija još nije dostupna javnosti. Predsjedništvo Slovenije je "pomoć" Hrvatskoj službeno potvrdilo 26. kolovoza 1991.
No, Janša je već više puta izvještavao članove Predsjedništva o prodaji oružja. "U skladu s tim određenjem Predsjedništva na posljednjoj sjednici kad se rješavao taj problem… prihvaćena je i odluka… da se ide u prodaju prijenosnih raketnih sustava kojima te godine ili 1992. istječe formalni rok upotrebe. Za Hrvatsku je to zanimljivo, tada im je to trebalo", između ostaloga im je povjerio u studenom 1991. (Magnetogram 81. sjednice Predsjedništva Slovenije, 29. studenog 1991, istaknuo B. Z.) O prodaji oružja odnosno "ustupanju" i "pomoći" raspravljalo se na još nekim sjednicama. Često upotrebljavani izrazi tadašnjih slovenskih vodećih političara kao što su "pomoć" ili "ustupanje" bili su dakle tek eufemizam za unosnu "prodaju".

Inače, ti su se načelni dogovori o prodaji oružja "odvijali na najvišem vrhu, između Izetbegovića, Kučana i Tuđmana." (Izjava svjedoka Ivana Horvata, kupca oružja za bosanske Hrvate pred istražnim sucem Okružnog suda u Ljubljani, 8. prosinca 1998.)

Trgovinu oružjem suglasno su odobravali oni isti slovenski vođe koji su u siječnju 1991. sklopili sporazum sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem ili su se u kolovozu 1991. potajno dogovarali s Dobricom Ćosićem. Operativno je prodaju oružja vodio ministar obrane Janez Janša.

Sve do danas za trgovinu oružjem i nepravilnosti u njoj u Sloveniji nije nitko kazneno odgovarao. Političke elite su si, naime, utjecajem na pravosuđe osigurale imunitet u slučaju trgovine oružjem. U Čileu i Argentini su s prodajom oružja Hrvatskoj postupili drugačije. U Čileu je osuđen tadašnji vojni vrh, a osumnjičen je bio i predsjednik Augusto Pinochet, koji je prije suđenja umro. Argentinskog predsjednika Carlosa Menema osudili su na sedam godina zatvora.

Odluka državnog vrha o prikrivanju trgovine oružjem

Odluka o prekidu trgovine oružjem donesena je 6. siječnja 1993. na sastanku kod predsjednika Republike Milana Kučana. Prisustvovali su predsjednik parlamenta Herman Rigelnik, predsjednik Vlade Janez Drnovšek, ministar obrane Janez Janša, ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

"Od ovog trenutka sve što bilo tko u Sloveniji učini postaje nelegalno i podliježe kaznenom progonu", rekao je okupljenima Milan Kučan, iako je već od 1991. godine u Sloveniji vrijedio isti kazneni zakon, koji su neki do tog sastanka kršili bez posljedica. Međutim, ministar obrane Janez Janša kasnije se nije pridržavao dogovorene zabrane prodaje oružja i sporovi između njega i predsjednika Kučana vodili su do "otkrivanja" oružja na mariborskom aerodromu i vojnog nasilja u slučaju Depala Vas.
Na tom su sastanku najviši predstavnici Slovenije donijeli još jednu sudbonosnu odluku. Predsjednik Kučan je prisutne dužnosnike pozvao na prikrivanje i zavjet šutnje. Predložio im je da "prema van vrijedi stajalište da Slovenija nije nikad pomagala Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oružjem i obučavanjem vojnika." U nastavku je dodao: "Istini neće koristiti jer ovdje postoje dvije istine. Jedna za javnost, a druga za ovo." (Magnetogram sastanka kod Predsjednika Republike, Ljubljana, 6. siječnja 1993.)

Njegovim prijedlozima nitko se nije usprotivio. Složili su se da Slovenija od toga dana više neće prodavati ili prevoziti oružje Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zaključili su da za javnost – za građane Republike Slovenije – postoji druga istina: da prodaje oružja nikada nije ni bilo. Tada se zapravo rodila afera trgovine s oružjem.

Na novinarsko pitanje jesu li u siječnju 1991. bili svjesni da priznanje prava svim Srbima da mogu živjeti u jednoj državi vodi k nasilnoj promjeni republičkih granica i ratovima, Milan Kučan je odgovorio da sadržaj izjave o siječanjskom razgovoru u Beogradu "jasno pokazuje da Slovenija smatra da su sudionici razgovora o budućnosti SFRJ-a republike. Pri tome stajalištu implicitno smo poštovali načelo Helsinške deklaracije o nenasilnoj promjeni granica jer smo bili svjesni da takvo stajalište ujedno i najbolje osigurava mirno rješenje krize. Takvo razmišljanje Slovenije uključivalo je i zaštitu nacionalnih manjina koje su živjele unutar granica većinskih naroda."

Ponovio je da je bilo posve jasno da pravo bilo kojega naroda na vlastitu državu ne može ići nauštrb jednakog prava drugih naroda na vlastitu državu. "Na susretu u Beogradu, kao i na susretima s vodstvima drugih republika, nismo izrekli ništa drugo osim toga da svoje pravo na samoodlučivanje, koje smo demokratski potvrdili na referendumu u prosincu 1990., želimo ostvariti na miran i sporazuman način, ne protiv koga i ne na račun jednakih prava drugih naroda. A o tome koliko su stajališta u pogledu jednakih prava drugih naroda doista bila zajednička stajališta rječito svjedoče kasniji događaji na području nekadašnjeg SFRJ-a", tvrdio je. "U načelima za koja smo se zauzimali u tadašnjim razgovorima u Beogradu i u drugim republikama nije moguće naći argumente za opravdavanje nasilne promjene granica, nasilnog rješavanja jugoslavenske krize, odnosno rata", dodao je. (Odgovor Milana Kučana na novinarska pitanja, 13. veljače 2014.).

Na pitanje je li se ikada složio s prodajom oružja iz skladišta Teritorijalne obrane odgovorio je: "I Predsjedništvo i Vijeće obrane bili su suglasni da Slovenija i oružjem pomogne napadnutim republikama Hrvatskoj i BiH onoliko koliko neće ugroziti našu vlastitu sigurnost. Ocijenili smo da je ta pomoć ujedno i najbolja obrana Slovenije pred opasnošću da se rat vrati na slovenski teritorij. Nemam razloga da bilo što dodajem ili oduzimam svojim tadašnjim stajalištima. Te su poslove operativno vodili Vlada i Ministarstvo obrane."

Slovensko političko vodstvo najprije je sporazumom sa Srbima izdalo Hrvate. Ubrzo zatim tajnom je prodajom oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izigralo Srbe. Danas, dvadeset godina kasnije, građani Slovenije imaju osjećaj da je ista politička elita prevarila i njih jer žive u državi punoj laži i prevara i bez radnih mjesta, budućnosti i perspektive.
Građani Slovenije danas već plaćaju za grijehe koje je svojim neetičnim postupcima prouzročilo vodstvo koje su sami izabrali.

Posljednji susret u Haagu

"Danas su se dvojica bivših balkanskih predsjednika i iskusnih takmaca susrela na dvoboju na sudu Ujedinjenih naroda. Dok su rekonstruirali svoju više od deset godina staru bitku, optuživali su jedan drugoga za raspirivanje rata. Njihov je ton bio hladan, a ophođenje neuobičajeno prijazno", tako je 22. svibnja 2003. o saslušanju Milana Kučana na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji izvijestio New York Times.

"Na klupi za svjedoke na suđenju za ratne zločine protiv Slobodana Miloševića sjedio je Milan Kučan, dugogodišnji vođa Slovenije, prve republike koja se odcijepila od bivše Jugoslavije 1991 godine. Oba stara komunistička vođe više su se puta susreli na pregovorima koji su bili uvod u raspad Jugoslavije. Kučan Miloševiću, koji je sjedio nekoliko metara dalje od njega, nije uputio niti jedan pogled…

Danas je Milošević, što je već postalo uobičajeno, pokušao zamijeniti uloge. 'Što vam je trebao taj rat?' upitao je Kučana za vrijeme unakrsnog ispitivanja… Tvrdio je da su se konflikti 1990. i 1991. mogli izbjeći i otvoreno rekao Kučanu: 'Vi ste izabrali nasilje, vi ste osobno imali odlučujuću ulogu.'"
Kučan je kao svjedok tužiteljstva sudu iznio drugačiju priču. Rekao je da mu je već 1989. godine, kada su počele političke trzavice između jugoslavenskih republika, postalo jasno da će Milošević upotrijebiti sva sredstva, uključujući i nasilje, da sačuva sve Srbe u jugoslavenskoj državi.
"Miloševićeva je poruka bila da se, ako se Jugoslavija raspadne, 'Srbija nikad neće složiti s položajem u kojem bi dio srpskog naroda koji živi izvan Srbije ostao izvan njezinih granica', svjedočio je Kučan. To je stajalište ukazivalo na to da će se 'granice mijenjati silom'." (New York Times, 22. svibnja 2003.)

Na konkretno pitanje tužitelja Geoffreya Nicea o sastanku 24. siječnja 1991. u Beogradu na kojem je bio dogovoren slovensko-srpski pakt, Kučan je odgovorio: "U pogledu tog bilateralnog susreta koji je bio između vodstva Slovenije i vodstva Srbije… Izaslanstva na tom susreta, a bili smo prisutni i optuženi i ja, mi smo mogli samo ustanoviti da je tada nastupio kraj preoblikovanju Jugoslavije u konfederaciju." (Magnetogram saslušanja svjedoka Milana Kučana, Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, Haag, 21. svibnja, 2003., str. 20893.)

Pola godine kasnije izbio je rat.

 Sa slovenskog prevela Irena Miličić

Tekst je objavio i CPNS.si - Slovenski centar za istraživačko novinarstvo

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije