Foto: FaH/Privatni album

SAD je i službeno: Srbija ima gay premijerku. Nemali broj korisnika društvenih mreža, pa i neki novinski komentatori u Hrvatskoj, požurili su izbor lezbijke i "Hrvatice" na formalno najvišu funkciju u državi proglasiti krunskim dokazom da je Srbija "prestigla" Hrvatsku te da je, prema tome, "naprednija" od Hrvatske.
 
Srbija izborom gay premijerke nije "prešišala” Hrvatsku
 
Ovdje ću braniti posve obrnutu tezu: nezamislivost da u Hrvatskoj na čelu vlade stoji gay premijerka "sumnjiva" etniciteta znak je, paradoksalno, većeg stupnja demokratičnosti Hrvatske od Srbije; diskursom preuzetim s društvenih mreža: nije time Srbija "prešišala" Hrvatsku, već je Hrvatska, ako si tu generalizaciju dopustimo, dogurala (mizerno, ali ipak) dalje od Srbije.
 
Otkako je 2012. godine zauzeo poziciju najmoćnijeg čovjeka u Srbiji (najprije na funkciji prvog potpredsjednika vlade, pa premijera, te konačno predsjednika Srbije) Aleksandar Vučić je uspostavio ono što, slijedeći Maxa Webera, u svojoj uredničkoj knjizi Sultanic regimes Houchang Chehabi i Juan Linz nazivaju sultanizmom: sistem u kojem se lojalnost ne temelji na karizmi vođe ili ideologiji, već na stjecanju osobne koristi klijenata. U tom smislu, Vučićeva Srpska napredna stranka predstavlja nekovrsni "društveni sloj kojem vlast služi za stjecanje i održavanje visokih, privilegiranih i upravljačkih pozicija u društvu" (Vladimir Veljković, http://pescanik.net/samodrzac/, 25.6.2017.), odakle razumljivijim biva podatak da beogradska organizacija SNS-a ima, prema nedavnoj tvrdnji njezinog predsjednika Nebojše Stefanovića, 120.000 članova, dok u cijeloj Srbiji ta brojka doseže između 500.000 i 700.000 članova.
 
Vučić je shvatio što želi većina u Srbiji - jakog vođu
 
U zemlji u kojoj osoba na čelu Narodne banke, Jorgovanka Tabaković, inzistira na tome da je novinari potpisuju kao guvernera, a ne guvernerku i gdje dramaturginja i aktivistica za ljudska prava Biljana Srbljanović, jednom prilikom, osvješćuje publiku o pogubnosti jezičnih praksi kakve zagovara Jorgovanka Tabaković, da bi par minuta kasnije svog supruga oslovila s "moj čovek" (što on za nju ne može reći), u zemlji gdje je mirotvorac s odgođenim paljenjem Đorđe Balašević o homoseksualnosti ignorantski poručivao: "Kad vidim dva jelena u šumi da se krpaju, tad ću reći: 'To je prirodno'", Aleksandar Vučić se mogao uvjeriti da je većinski dio srbijanskog glasačkog tijela skloniji prikloniti se kandidatu koji iskazuje tipične patrijarhalno-autoritarne obrasce poput submisivnosti prema jačem i, istovremeno, prezrivom odnosu prema podređenima, percepciji kompromisa kao slabosti, crno-bijeloj slici svijeta itd.
 
U zadnjih pet godina Aleksandar Vučić se uspješno uprizorio kao srpski pater familias, dok su građani, u tom odnosu, pretvoreni u pasivne podanike koji bespogovorno, nekritički slijede vođu. Kada je svojedobno, kao prvi potpredsjednik vlade, Vučić stajao pred jednom važnom odlukom oko sporazuma s Kosovom jedan je forumaš napisao nešto što jasno oprimjeruje odnos vođe i infantiliziranih sljedbenika; u njegovu je komentaru, po prilici stajalo sljedeće: "Štogod Vučić odluči, siguran sam da će donijeti najbolju odluku." Ovih dana slično ponavlja njegov ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović (na društvenim mrežama znakovita nadimka – Slina) kada oslikava "stav" SNS-ovih članova oko izbora Ane Brnabić na mjesto premijerke: "I oni hoće da podrže ono što je Vučićeva odluka. Jer znaju da su te odluke do sada vodile ka nekakvom boljitku. (…) Mnoge stvari nekada nisu bile jasne u prvom danu (…) ali kad su videli da ta odluka posle šest meseci, posle godinu dana donosi dobre rezultate, naučili su da veruju njegovoj oluci." (19.6.2017., Pravi ugao, RTV). Ukratko, članovi SNS-a, su, i to Nebojša Stefanović nehotice posve jasno otkriva, obični su, mehanički izvršitelji volje mudrog vođe.
 
Obožavanje vođe
 
Na tom fonu su i dva trivijalna događaja. Nedavno je jedna djevojka, u ranim dvadesetima, članica Vučićeva SNS-a, na društvenim mrežama objavila svoju tetovažu koja se pruža cijelom njezinom podlakticom s tekstom: "A. Vučić", dok se, negdje u isto vrijeme, grupa mladeži njegove stranke skupila u jutarnjim satima pred zgradom Predsjednika Republike Srbije na Andrićevu vencu u namjeri da predsjednika iznenadi i pozdravi kada ovaj dođe na posao; poput djece koja hoće odobrovoljiti i rasteretiti strogog oca i(li) dobiti nešto zauzvrat.
 
Sklonost glasača prema autoritarnom vođi u vremenima snažnijih kriza jasno je pokazao primjer Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana za ratova devedesetih; nedostatak rata Aleksandar Vučić je nadomjestio simulacijom stalih tenzija, dodatno katalizirajući već plodan socijalni humus koji inklinira prema autoritarnom obrascu. Kao dio te strategije, svojedobno je, bez ikakve činjenične argumentacije, tiražni tabloid Informer, koji funkcionira kao Vučićev razglas, objavio da se u Srbiji sprema državni udar. Informeru se pridružila režimska televizija Pink, pa započela višesatnu emisiju o prijetnji državnim udarom u kojoj su se smjenjivali režimski novinari i analitičari stvorivši nadrealnu medijsku konstrukciju u kojoj je svakom politički pismenijem gledatelju moralo bilo jasno da nikakav plan ni prijetnja državnim udarom ne postoji.
 
Drugom prilikom u šumi pokraj ceste koja vodi do kuće Vučićevih roditelja nađeno je oružje. Istog časa je to definirano kao priprema pokušaja atentata na Aleksandra Vučića. Umjesto da obavještajno-sigurnosna agencija prateći mjesto dođe do navodnog atentatora, sve je završilo kao spektakl za večernje TV-vijesti. Do danas nitko nije uhapšen ni za pripremu državnog udara ni za pripremu atentata, ali je atmosfera ugroženosti Aleksandra Vučića, odnosno Srbije (uvođenjem prijetnje "makedonskim" i "ukrajinskim scenarijem" u javni diskurs, na primjer) stalno prisutna.
 
Vučić kao Tuđman devedesetih
 
U takvoj atmosferi, danas je u Srbiji nezamisliv intervju s Vučićem poput onih kakve je, u najboljoj maniri pitbul-novinarstva, Mislav Bago vodio sa svim hrvatskim premijerima od 2000. godine naovamo. Takvi intervjui s pitanjima kojima novinari ispunjavaju smisao vlastitog, novinarskog postojanja. u Srbiji više ne postoje. Umjesto toga, Vučić se. prije nego li je pobijedio natpolovičnom većinom u prvom krugu nedavnih predsjedničkih izbora, pred sam kraj predizborne kampanje, pojavio u udarnom terminu televizije s nacionalnom frekvencijom u društvu mame i tate u emisiji uškopljena novinarskog pudla Milomira Marića. 
 
Kao što je devedesetih Franjo Tuđman odlučivao o nazivima nogometnih klubova tako danas, na sličan način, Vučić arbitrira o koječemu. Prije dvije godine skupina je znanstvenika s nottinghamskog i londonskog sveučilišta, koristeći se softverom koji otkriva plagirana mjesta u znanstvenim radovima, otkrila da je znatan dio doktorske disertacije ministra unutarnjih poslova, ranije spomenutog Nebojše Stefanovića Sline, plagiran. Zatim je to isto otkriveno za disertaciju gradonačelnika Beograda Siniše Malog.  Prva reakcija Aleksandra Vučića na vijest o plagijatu Nebojše Stefanovića bila je ujedno i neopoziva presuda: "Gluplje obrazloženje nisam u životu pročitao. Bilo bi me sramota da sam se potpisao ispod tako glupog obrazloženja." Od tog trenutka bilo je nemoguće sastaviti komisiju koja bi oduzela pokradene doktorske titule Stefanoviću i Malom. Obojica su, treba li to reći, s doktorskim titulama, i danas najbliži suradnici/poltroni Aleksandra Vučića.
 
U takvoj atmosferi moguće je da Oliver Frljić ponudi napraviti predstavi o Aleksandru Vučiću, ali se nijedno kazalište u Srbiji ne usudi ponuditi mu ugovor za takvo što, kao što je moguće da knjiga koja sadrži citate iz radikalske faze Aleksandra Vučića, suočena s problemom distribucije po knjižarama, završi kao artikl beogradskih apoteka.
 
Izbjegao je postaviti nekog tko bi ga mogao zamijeniti
 
Vratimo se, na kraju, Vučiću i izboru Ane Brnabić za premijerku.
 
Prvo i najočitije, izborom lezbijke na mjesto premijerke Vučić je pribjegao tipičnom pinkwashingu kojim stvara pozitivni imidž na Zapadu. Pritom, LGBT osobe mogu imati određeni benefit činjenicom veće vidljivosti gay osoba koje su inače, u Srbiji više nego u Hrvatskoj, osuđene na nevidljivost.
 
(Tvrdnje kako će ovaj pokušaj promjene imidža pomoći Srbiji u privlačenju stranih investitora naivno su esencijaliziranje "stranog investitora" kojim se ovaj pretvara u nekakav liberalno-demokratski subjekt spreman da uloži novac ondje gdje će naići na tobože gay-friendly okruženje.Autori tih tvrdnji propustili su zapitati se kako se zgodilo da je liberalno-demokratski "strani investitor" izabrao iPhone proizvoditi u Kini umjesto u kakvoj berlinskoj gay-četvrti, pri čemu je, isto tako, iz simplificirane verzije zamišljenog "stranog investitora" izbačen stvarni strani investitor iz Azije u čijoj srpskoj tvornici radnice nose pelene jer im je zabranjeno otići na WC, jednako kao i stvarni strani investitor koji prekoputa, u Crnoj Gori, od žena traži da za vrijeme menstrualnog ciklusa nose crvene trake oko ruke koje u tvornici pomažu regulaciji dopuštenih odlazaka na WC.)
 
Drugo, postavljanjem lezbijke, za nacionaliste problematična etniciteta, koja je, uz to, donedavno radila za organizaciju koju financira George Soros Vučić je izbjegao da izborom nekoga tko nema takve "izdajničke" karakteristike instalira osobu koja bi ga u perspektivi mogla politički ugroziti.
 
Treće, ne treba isključiti motivaciju jednog narcisa (koji u javnom govoru veći dio vremena troši na govorenje o sebi u superlativima, pa je sve što je u vezi s njim "prvo", "najveće", "najbolje u povijesti Srbije") da bude percipiran kao tvorac revolucionarne geste u vidu  "rukopoloženja" lezbijke na formalno najvažniju političku funkciju u državi, lezbijke koja je, u stvarnosti, pristala biti najobičnija Vučićeva privatna maskota za unutarnju i vanjsku upotrebu kojom se hoće zakloniti prava slika jedne autoritarne vladavine što iz dana u dan u mnogim aspektima sve više nalikuje vladavini Viktora Orbana, Nikole Gruevskog ili Recepa Erdogana.
 
Izbor Ane Brnabić je demonstracija Vučićeve moći
 
Četvrto, prisiliti parlamentarnu većinu da aktom dizanja ruku podrži lezbijku treba shvatiti kao trijumf Vučićeve moći koju on, kao pater familias i središnji nositelj beneficija, ima nad svojim poslušnicima; izraz konačne odanosti njegovih podređenih koji su, do vlastita poniženja (protivno njihovim mahom homofobnim stajalištima; u ovakvom odnosu, posve irelevantnim) spremni slijediti volju vođe.
 
Može se li se Vučića uopće smijeniti na izborima?
 
Sve to dovodi do zanimljiva paradoksa u kojem glavna kvalifikacija lezbijke za mjesto premijerke u jednoj patrijarhalnoj sredini postaje upravo njezina seksualna orijentacija.
 
Vidjeti u Aleksandru Vučiću dodanu vrijednost Srbije u odnosu na Hrvatsku, kako to neki komentatori u Hrvatskoj čine, znači ignorirati činjenicu da današnji predsjednik Srbije širenjem vlastite moći kontaminira, time ih obesmišljujući, većinu državnih institucija istovremeno šireći kontrolu nad društvom do te mjere da se danas u Srbiji postavlja posve razložno pitanje: je li vlast Aleksandra Vučića uopće smjenjiva na izborima?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala