Izbori u Srbiji: Povijesni preokret ili status quo?
DANAS u 7 sati su se otvorila birališta u Srbiji na kojima će glasači izabrati nove sastave Narodne skupštine, Skupštine Vojvodine, te gradskih i općinskih skupština.
Pravo glasa ima 6,749.688 birača, a može se ostvariti na 8.682 birališta u Srbiji i dijaspori. Birališta se zatvaraju u 20 sati, a biračima koji se u tom trenutku nađu na biralištu zakon dozvoljava da i nakon tog roka ostvare svoje pravo.
Izbori su već završeni u četiri države gdje su glasali srpski državljani s tamošnjem boravištem, a u dijaspori se može glasati na 70 birališta u 36 država. Na Kosovo je, usprkos protivljenja tamošnjih vlasti i UN-a, otvoreno 295 birališta na kojima pravo glasa ima 115.712 birača.
Osim redovnih birališta, ona postoje u 27 zatvora gdje je upisano 8.437 birača, dok 7.552 vojnika svoje pravo mogu ostvariti na 19 birališta.
Njihovi bi glasovi trebali odrediti 250 zastupnika Narodne skupštine, 120 zastupnika Skupštine Vojvodine te vijećnike u 24 gradske i 150 općinskih skupština.
Zastupnike Narodne skupštine se u Srbiji bira izbornim zakonom sličnim onome u Hrvatskoj. Biraju se stranačke liste, s time da svaka od njih mora prijeći izborni cenzus od 5 % želi li biti zastupljena. Od tog su pravila izuzete posebne liste etničkih manjina koje se biraju u vlastitim izbornim jedinicama.
Parlamentarni izbori - povijesni preokret ili status quo
Od svih izbornih nadmetanja, najviše pažnje su izazvali parlamentarni izbori, osmi po redu otkako je u Srbiji uvedena višestranačka demokracija. Oni se održavaju nepuna tri mjeseca nakon što su zapadne države priznale nezavisnost Kosova, pa se postavlja pitanje kako će se ta nacionalna trauma odraziti na raspoloženje birača. Problem Kosova je, između ostalog, bio i razlogom zašto se raspala Koštuničina vlada tzv. demokratskog bloka te što se uopće izlazi na parlamentarne izbori.
U velikom dijelu svjetskih, ali i srpskih medija, smatra se kako su - s obzirom na ogromnu polarizaciju biračkog tijela - ovi izbori povijesni, odnosno odredit će kurs kojim će ubuduće ići Srbija. Na jednoj strani su prozapadne stranke na čelu predsjednikom Borisom Tadićem i demokratima koje inzistiraju da se Srbije što više veže uz EU i zapadni blok, dok na drugoj strani nacionalističke stranke na čelu s radikalima inzistiraju na slabijim vezama sa EU i jasnijem vezivanju za Rusiju.
Međutim, ankete i predizborne analize sugeriraju kako izbori neće dati jasnog pobjednika, odnosno da će buduća vlada imati dosta sličnosti s prethodnom. Naime, nijedna od vodećih neće sama moći sastaviti vladu, pa će slijediti višemjesečno natezanje oko stvaranja široke koalicije, a nakon njenog stvaranja međusobna podmetanja i optužbe.
Vlast će određivati kombinacije među pet stranaka i manjinama
Na biralištima će srpski birači u Narodnu skupštinu imati prilike poslati zastupnike s 22 liste. Međutim, s izuzetkom manjinskih lista, samo pet lista ima priliku ući u Skupštinu, a računa se da će svaka od njih imati priliku - u jednoj ili drugoj kombinaciji - sastaviti buduću vladu.
Većina anketa drži da će, usprkos postupnog gubljenja prednosti u posljednjim tjednima, na prvo mjesto izbiti Srpska radikalna stranka (SRS) koju nominalno vodi Vojislav Šešelj, haški optuženik za ratne zločine, a stvarno njegov zamjenik Tomislav Nikolić. Radikali se, s obzirom na svoju ratnu prošlost i zalaganje za stvaranje Velike Srbije, smatraju neprihvatljivom opcijom za zapadne države, a pogotovo srpske susjede. Međutim, u samoj Srbiji radikali posljednjih godina manje inzistiraju na širenju srpskih granica, a više na socijalnim pitanjima, optužujući vladajuće stranke tzv. demokratskog bloka za korupciju i neimaštinu u kojoj tavori većina stanovništva. Sam Nikolić je prilično ublažio retoriku u odnosu na svog prethodnika, obećao da će Srbija i pod njime postati član EU i neće dirati trenutne granice, a kao svog uzora u promjeni nekadašnje tvrde politike je izrijekom naveo hrvatskog premijera Sanadera.
Na drugom bi se mjestu trebala naći lista Za evropsku Srbiju kojom dominira Demokratska stranka (DS) predsjednika Borisa Tadića. Iako osokoljeni Tadićevom pobjedom na predsjedničkim izborima početkom godine, demokrati su odlučili da na ovim izborima ništa ne ostave slučaju, pa su na svoju listu dovukli niz manjih stranaka koje bi samostalnim nastupom ispod izbornog cenzusa samo "napumpale" radikale. Nakon što je već na samom početku apsorbirana G17 Plus, listi su se priključili Sandžačka demokratska partija, Liga socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i monarhistički Srpski pokret obnove (SPO) Vuka Draškovića, nekoć druga po snazi srpska stranka kojoj je ovo prilika za povratak u Skupštinu.
Na trećem se mjestu nalazi tzv. narodnjački blok koji čine Demokratska stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice i Nova Srbija (NS) Velimira Ilića. Iako je taj blok oslabio zbog odlaska jedne od njenih dosadašnjih stranaka, ankete sugeriraju da se njegovo biračko tijelo, zahvaljujući Koštuničinom inzistiranju na obrani Kosova, konsolidiralo te da je prilično izvjesno da će, kao i nakon posljednjih izbora, biti jezičac na vagi između dvije najjače stranke, a neki špekuliraju da će možda čak uspjeti Koštunici donijeti novo premijersko mjesto.
Na četvrtom mjestu se nalazi blok na čelu sa Socijalističkom partijom Srbije (SPS) koja okuplja pristaše bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića. Toj stranci je partner Partija udruženih penzionera Srbije (PUPS) i Jedinstvena Srbija (JS) Dragana Markovića Palme koja je napustila Koštuničinu koaliciju. Socijalisti su se nakon dugotrajnog pada također konsolidirali i većina promatrača se slaže da će predstavljati ozbiljnog "igrača" u postizbornim kalkulacijama.
Za četvrto mjesto se bori i Liberalno-demokratska partija (LDP) Čede Jovanovića, a kojoj su partneri Socijaldemokratska unija (SDU) Žarka Koraća i Demohrišćanska stranka Srbije (DHSS) Vladana Batića. Taj blok jedini podržava nezavisnost Kosova te se zalaže za prekid veza s Rusijom i dovršetak demokratskih promjena u Srbiji koje su, po njegovom mišljenju, zaustavljene s ubojstvom premijera Đinđića, odnosno obećavaju čistku svih pojedinaca ili institucija vezanih za srpski nacionalizam. LDP-ov blok je bio oslabljen pristupanjem vojvođanskih socijaldemokrata Tadiću, ali se drži kako će komotno prelaženje cenzusa predstavljati dokaz njegovog jačanja.
Od svih postizbornih kombinacija, zapadnim državama bi najprivlačnija bila koalicija DS i LDP te manjinskih stranaka, koja bi najbolje signalizirala konačno stavljanje Srbije na stranu EU i Zapada. Međutim, ta se kombinacija, iako moguća, čini najmanje izvjesnom.
Trenutno se najizglednijom kombinacijom čini ona najjednostavnija - SRS dolazi na vlast koristeći kao koalicijske partnere DSS-NS i SPS. Njome bi srpski glasači najjasnije stavili do znanja što misle o Kosovu, ali i ozbiljno zakomplicirali pristup EU o kome sve vodeće stranke, makar verbalno, imaju konsenzus.
Komplikacije za gore navedenu kombinaciju predstavlja činjenica da je glasačko tijelo DSS-NS sklonije demokratskom bloku nego radikalima, dok upravo suprotno važi za Koštunicu i Ilića. S druge strane, obrnuti problem muči socijaliste - vodstvo te stranke je dalo signal kako je u zamjenu za određene ustupke (prije svega pristup Socijalističkoj Internacionali) spremno podržati demokrate, ali to ne može smisliti njihovo biračko tijelo. S druge strane, socijalisti su nakon izbora godine 2003. svojim glasovima podržali manjinsku vladu Koštunice koji je tada, barem formalno, pripadao tzv. demokratskom bloku, pa za to postoji presedan.
Kao svojevrsni "truli kompromis", još jedan u nizu, i po svemu sudeći uvertira u još jedne parlamentarne izbore, nameće se moguća koalicija DS-DSS-SPS. Problem je u tome što bi DS pristankom na nju automatski izgubio neke od stranaka svog bloka - prije svega LSV - a što bi buduću vladu učinilo nestabilnom.
D.A.
Foto: AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati