Foto: sssh.hr, FAH

"ZABRANJEN plenum u zgradi Filozofskog fakulteta", "Zgrada fakulteta je zaključana, svi ulazi su zatvoreni, s unutarnje strane stoje zaštitari, a studenti se okupljaju vani, na otvorenom", "Dekan Previšić tvrdi da je zaštitare doveo zbog terorizma  i medijskog linča"...  Sudeći po ovakvim događajima, morat ćemo češće baciti pogled na kalendar, kako bismo se uvjerili da smo, s ostatkom svijeta, ipak ušli u 21. stoljeće. Gorak šlag na pokvarenu tortu posluženu studentima dodao je i zastupnik Glasnović kojeg je u novi saziv Sabora izabrala dijaspora. On je društvenu mrežu Facebook iskoristio za širenje mržnje koju je usmjerio na studente Filozofskog fakulteta nazvavši one koji su se pobunili protiv dekana Previšića i rektora Borasa "manjinska banda od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista,razmažena derišta recikliranih komunista, kvazi intelektualaca", dodavši kako se "to rješava pendrecima i suzavcem".

"Taj fenotip podivljaloga titojungenda može se lako prepoznati: imaju blijedi ten kao da su robijali u KPD Zenica, vratovi su im kao pet kuna, imaju duge prste od igranja video igara, a glave su im u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine. Kineska poslovica kaže: iza debelog lica kuca tamno srce", napisao je Glasnović. No, od kineske bi poslovice u trenutnim okolnostima svakako bila primjerenija ona nobelovca Ive Andrića – "Dođu tako vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!".

Je li scenarij drame kakva se odvija u i ispred Filozofskog doista, kako neki tvrde, sličniji nekim prošlim vremenima? Da li se i u tim vremenima, koja se često etiketiraju kao "mračna" na studente prosvjednike išlo đonom? Odgovor na to pitanje dala nam je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, koja je kao tinejdžerica pomno pratila djelovanje studenata 1968. i 1972.

"Ne, prije 50 godina, u doba mračnog socijalizma, nije se moglo dogoditi da zaštitari, privatna inačica policije, odlučuju kojeg će studenta propustiti do fakultetske knjižnice ili referade! Jugoslavija je itekako vodila računa o svom javnom licu, osobito u vrijeme  kada su zapadnoeuropskim zemljama pobune dizali studenti, a u Americi su brojali atentate na demokratske političare", kaže Petrović, koja je za Index "rasvijetlila" kako su izgledali studentski prosvjedi u "mračnim vremenima".

"U mračnom socijalizmu niti jednom dekanu ne bi palo na pamet da kroz državne medije ukine studentska predstavnička tijela i angažira vlastitu zaštitu!"

"Dok su studenti na Zapadu 1968. tražili promjenu sustava, studenti u Jugoslaviji tražili su promjene unutar postojećeg sustava i stvarnu provedbu privredne reforme. Pamtim kako sam te godine, kao sedamnaestogodišnja članica redakcije Omladinskog tjednika, pisala članke u kojim sam se zalagala za socijalnu revoluciju te protiv nejednakosti s kojom se suočavala radnička omladina. S Nenadom (Puhovskim) sam obilazila tvornice, sanjali smo udruživanje radničke i školske omladine. A sve je to potpisivao glavni urednik (Tonći Vujić). Nije bilo nikakvih problema da se održavaju sastanci na fakultetima. Za lipanjskih studentskih prosvjeda u Studentskom centru bilo je puno milicije, no nisu ulazili, prekidali, sprječavali ili onemogućavali studentske mitinge. Nitko nije slao miliciju na fakultete. Barem ne te godine. Izabran je tada i akcijski odbor koji piše Proglas revolucionarnih studenata i odlučilo se da će se proglas dijeliti na fakultetima, u tvornicama i na ulici. Nitko nije završio u zatvoru, a maksimum je bila prekršajna prijava zbog neprijavljenog skupa. Nikakvom dekanu ne bi palo na pamet da kroz državne medije ukine studentska predstavnička tijela i angažira vlastitu zaštitu, te k tome optuži studente za njihov svjetonazor", prisjeća se Jasna Petrović.

Za sebe kaže da je tada bila među rijetkim pripadnicima napredne hrvatske omladine koja nije pripadala sustavu. "Mi smo bili omladinci s margine, alternativa", kaže Petrović, ističući kako 1968. studenti u Zagrebu nisu, kao danas,  imali podršku medija i profesora te velikog dijela javnosti, a najčešće ih se etiketiralo kao maoiste i unitariste.
"Jezik dekana, rektora i pobornika je isključiv, paranoidan, sirov."

"Filozofski fakultet je uvijek bio predvodnik društvenih promjena ili barem promišljanja o njima. Svaka generacija ima svoje bitke i ta borba je neprekinuti proces. No, usporedimo li događaje iz 1968. s ovima danas, sasvim je jasno da je reakcija sveučilišne vlasti tada zasigurno bila promišljenija. Ova današnja ekipa kao da nema kućni odgoj, već nasrće. Autonomija sveučilišta se ne poštuje; jezik dekana, rektora i pobornika je isključiv, paranoidan, sirov. Zajednički nazivnik kod oba studentska bunta je prvotna šutnja i nereagiranje političke elite. Naime, iako su mu studenti slali telegrame i poruke, Tito je šutio tjednima, prije no što se obratio studentima. Danas također šutnja - šuti tehnički menadžer Hrvatske Orešković, šuti ministar obrazovanja, šuti budući premijer, ali i bivši. Naprosto, jadna šutnja, s prstom u uhu, flasterom na ustima i zatvorenim očima", kaže Petrović.

Prisjeća se i kada se na Filozofskom fakultetu, u sedmini, održala i tribina "Orgazam – da ili ne?" u organizaciji Sociološkog društva pri kojem su djelovale zagrebačke feministice okupljene u grupi Žena i društvo.

"U sedmici je bilo burno 1968. No tamo je u mračnim sedamdesetim godinama održan i feministički skup na kom se okupilo više stotina sudionika. Krcata dvorana, afežeovke, borci, partijici, milicija u civilu, no nitko nije zaustavljao taj, po mnogima "neprimjeren", skup koji je kritizirao sustav.

Možemo li to zamisliti danas?", pita Jasna Petrović.
Prosvjeda iz sedamdesetih se dobro sjeća i zadarski novinar i urednik Edvard Šprljan.

"Bio sam predstavnik studenata u tijelima tadašnjeg Fakulteta političkih nauka, a studenti su se, baš tih 70-ih, izborili za svoju riječ na svim fakultetima. Postojala je i institucija studenta prorektora.... Duga je priča o razini studentskih sloboda i dostignutoj razini demokracije. Ovo što dekan Previšić provodi u to se vrijeme niti jedan dekan ne bi usudio", kaže Šprljan koji je 70-ih kao student bio član Znanstveno-nastavnog vijeća te Savjeta fakulteta.