Je li moguće da je u trulom pravosudnom lancu Mladen Bajić jedina zdrava karika?
KAKVA je to zemlja u kojoj državni odvjetnik nema pratnju tjelohranitelja? Naivci bi rekli, civilizirana. Ali velika većina realista - dakle cinika - zna da Hrvatska nije baš takva zemlja. I da činjenica što Mladen Bajić ne osjeća potrebu za posebnom tjelesnom pratnjom u situaciji kad je država najavila rat organiziranom kriminalu, govori o tome da netko ne radi dobro svoj posao: ili kriminalci, koji u državnom odvjetniku ne vide prijetnju, ili državni odvjetnik, koji se nije zamjerio nikome tko bi ga mogao ugroziti.
Ne bismo htjeli da netko pomisli kako ovdje zazivamo napad na Mladena Bajića, bože sačuvaj. Samo registriramo pojavu koja u ovom društvu, u ovim okolnostima, zvuči nevjerojatno i otvara neka važna pitanja. Uzmimo za primjer Bajićeva prethodnika Radovana Ortynskog. On je do neke razine bio egzibicionist, bio je osebujan i kontroverzan. Ali on je pokrenuo proces protiv tzv. "zločinačke organizacije" na čuvenom suđenju u Remetincu. Kakav god bio, do dana današnjeg to je ostao jedini takav pokušaj obračuna s mafijom u Hrvatskoj. Istina, proces su mnogi proglasili fijaskom. Teza o mafiji nije dokazana. Neki su se izvukli nekažnjeno. Neki zaštićeni svjedoci su kompromitirani. Ortynski je za to, zajedno s Dunjom Pavliček Patak platio veliku cijenu.
Ortynski je imao tjelohranitelje
Ali takav kakav je bio, rekli smo osebujan i kontroverzan, Ortynski je imao potrebu vući tjelohranitelje sa sobom. Čak i u saunu. Čak i nakon što je smijenjen s dužnosti. Očito je imao osjećaj da se zamjerio nekom dovoljno moćnom tko bi mogao ugroziti njegov život. Naravno, dobar dio toga bila je gluma i prenavljanje, ali nitko ne smije osporiti činjenicu da se dio sigurno krio u istinskom osjećaju nesigurnosti. Nesigurnosti zbog spoznaje da je suđenjem mafijaškom klanu stavio glavu u torbu.
I kako je to završilo? Nakon brutalne hajke dijela medija naslonjenih na procesuirani mafijaški klan, pa čak i distanciranja onih novinara koji su ga proglašavali "hrvatskim Eliotom Nessom", vladajuća politika digla je ruke od državnog odvjetnika i pustila ga niz vodu. Ortynski je u Saboru smijenjen i doslovno ismijan. U završnom obraćanju bio je na rubu suza, a zastupnici, koji su se prije par godina klali u njega, otvoreno su mu se rugali. Otad nije našao novi posao. Nije se čak ni vratio na mjesto istražnog suca, odakle je bio promoviran u državnog odvjetnika.
Bajićev rad nikad nije doveden u pitanje
Njegov nasljednik Mladen Bajić odlučio je ne ponoviti iste greške. A da se, između ostalog, ne dovede u situaciju da okolo hoda s petoricom tjelohranitelja. On je svoje odnose s medijima brižno gradio, kako ga ne bi pokopali kao što su to učinili njegovu prethodniku. Mafije se također uredno klonio. I najvažnije od svega, njegovao je savršene odnose s vladajućom garniturom: nekad je pogurao Mesićeve zamisli, nekad Sanaderove, nekad je zaštitio jednog, nekad drugog. U Saboru je praktički dobio ovacije zastupnika izborivši se za drugi mandat na čelu Državnog odvjetništva. I uslijed svega toga, on nikad, ni u kojoj situaciji, ni od kojeg dijela javnosti nije proglašen slabom karikom pravosudnog lanca. Nitko nikad nije doveo u pitanje njegov rad, kompetentnost, u krajnjoj liniji, uspješnost. Proglašen je "majstorom otvaranja istraga" - koje nikad nisu dovršene. I to je svima bilo dovoljno.
Njegova pozicija kao državnog odvjetnika bila je upravo savršena. Propale kaznene prijave koje se nisu pretvorile u optužnice pravdale su se manjkom dokaza ili se krivnja jednostavno svaljivala na nesposobnu ili tromu policiju. Također, za sve propale sudske procese, mogao je mirne duše okriviti opet nesposobne, neiskusne ili jednostavno korumpirane sudove. Za sve traljavo odrađene istrage, mogao je na stup srama pribiti nekompetentni ili neekipirani USKOK. Alibija koliko hoćeš i svi su neoborivi.
Samo Bajić o(p)staje
Zbog svega toga, u ovim pretumbacijama u policiji i pravosuđu, nitko nije doveo u pitanje Bajićevu poziciju. On je tu da ostane. On je gotovo najčvršća karika sustava koji je truo s koje god strane ga analizirali. Mijenjaju se ministri unutarnjih poslova i pravosuđa, ravnatelji policije, proziva se USKOK, pljuje po sucima, krivci frcaju na sve strane, ali samo Bajić postojano opstaje, kao noseći stup o kojeg se svi mogu osloniti. Naročito razni moćnici.
Evo samo jedan, svima dobro poznati primjer. Vesna Balenović godinama je obilazila državne odvjetnike sa svojim dokumentima o organiziranom kriminalu u Ini. I svi su tim papirima bili oduševljeni: i nesretni Ortynski, koji je brzo smijenjen, i njegov nasljednik Mladen Bajić. Ovaj potonji čak ju je javno pohvalio zbog "odlično obraložene i složene" kaznene prijave. Svejedno, ni jedna optužnica nije napisana, a jedini tko se u cijeloj aferi vuče po sudovima, to je Vesna Balenović, braneći se od tužbi za klevetu.
Sjetimo se, nadalje, optužbi za kupovanje vijećnika nakon lokalnih izbora, pa Tvornice duhana Zagreb, pa Sunčanog Hvara, pa gomile optužbi na račun Miomira Žužula, pa Slavonske banke, a da se Brodosplit ne spominje. A gdje je tek u svemu tome ona prava mafija? Sve su to slučajevi koji su prelaskom sa stranica novina u arhive DORH-a tiho ugasnuli.
Ali Bajić i dalje bezbrižno pliva
Njegova sposobnost promocije upravo je savršena. Lukavo je prisvojio novinare i medijske kuće, kupujući ih brojnim "ekskluzivnim" materijalima. Pa tako jedne novine u javnosti "peru" izgubljeni Bajićev unaprijed izgubljeni slučaj, pa na sudu zarade tužbu za klevetu. Druge dobiju malo snažniji materijal, kojim se treba izvršiti pritisak na sud i prije samog suđenja stvoriti klimu kako je slučaj zapravo riješen. Sjetimo se, primjerice, stenograma "mirogojskih razgovora Mate Granića i Darinka Bage oko malverzacija dionicama Končara. Oni su pušteni u javnost tek kad je postajalo jasno da od optužnica neće biti ništa.
Bajić je sposoban...
Bez obzira što ima zavidnu statistiku pokrenutih, a mizernu završenih istraga - što bi možda nekoga u normalnoj zemlji natjeralo da preispita uspješnost glavnog odvjetnika - daleko smo od toga da bi se Bajić mogao nazvati nesposobnim. Upravo suprotno. Stvar je upravo u tome da je on sposoban. Sposoban preživjeti na ovoj dužnosti, pod ovom vlašću, u ovim okolnostima i pritom još biti omiljen i cijenjen. I nemati ni jednog neprijatelja (naravno, osim očajne i frustrirane Vesne Balenović). I hodati okolo bez fizičke zaštite. Jer, davno su prošla vremena kad je za sve bio kriv državni odvjetnik. Njega smo ponizili, ismijali i zauvijek zaboravili. Sada su došla neka druga vremena. Državni odvjetnik sada je za sve - zaslužan.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati